I tako, kaže on meni da dolazi ’slijedeći tjedan’. U ponedeljak veče, već bi mogao…i vrlo eksplicitno objasni kakvi su mu planovi sa mnom. Na takav način da su mi se trepavice, u trenutku, zaheftale za obrve. Glava, maltene, odbila od zida. Rumenilo navrlo u obraze i potom oblilo celo telo svojom izgarajućom toplinom. A srce počelo da tutnji u grudima, brže no ikada ranije.

Žana Korolija Foto: Aleksandra Ostojić Haljina: MATES, Beograd

A ja, puritanka, kakva jesam, ne mogu da prevalim te reči preko ovih pisanih redaka. Šta ću?! Ponekad poželim da iz mene progovori Žana, ali neka druga, jer ja neke stvari ne mogu da iznedrim u autentičnom, izvornom obliku.

Ne da ja ne bih volela i da bi mi se gadilo to što bi on meni radio. Taman posla! Laprdavi Blizanci u meni na d*pe bi progovorili! Nego, ne da podznak Devica, pa to ti je! Možda kad bih je onesvestila nekom žestinom, al’ ko zna gde bi to otišlo u tom slučaju. Plašim se sebe same.

Ali nekad je tako i bolje.

Kako bi ovaj svet izgledao da nema straha?! Iju, naopako, čega bi tu sve bilo!

Svi mi imamo svoje strahove, sabotere i demone, koji neosetno čuče u skrovitim pretincima naše duše i k’o zapete puške spremno čekaju da promole svoje vižljaste rogove, čim se ukaže zgodna prilika. A to je, kad hoćemo da se otmemo mračnoj tmini prekornog dela duše i poželimo da otkrijemo svoje prave želje, htenja i potrebe.

Da se razumemo, potpuno je u redu plašiti se! Pa ljudi smo, od krvi i mesa! Nismo roboti! Ali nije u redu ništa ne preduzimati, da bismo ih se rešili i otkrili, sebi i svetu, svoju autentičnu prirodu.

U tom slučaju, sami sebi smo najveći neprijatelji. Ništa drugo, do robovi sopstvene duše. Zarobljenici, okovani lancima. Utamničeni na pustom ostrvu, bez naznake da bi na vidiku mogao da se pojavi mornar Popaj, koji bi mogao da nas spase.

Da ironija bude veća, to i ne može bilo ko drugi da uradi, do nas samih. Jer ”…sami sebe uplićemo, sami sebe zaplićemo…”, kako nekada davno naučismo u dečkoj pesmici o ”Kolariću Paniću”. Šteta što primenjeno znanje nismo upamtili dovoljno dobro da bismo znali da ga primenimo, kad nam je najpotrebnije.

Protiv, ne možemo. Stoga, ne preostaje nam ništa drugo, sem da se sprijateljimo s njima i svesno ih prihvatimo. Još jedna fora iz dečjeg doba. Ovog puta crtaća. Ako ne možeš da ih pobediš, pridruži im se!

Jer početak spasenja i rasplitanja svih naših skrivenih, negativnih emocija, upravo počiva u prihvatanju. A potom, kad uspemo da ih prihvatimo, što je pola posla, prigrlimo ih na grudi. Nežno, bez pitanja i osude. Jer kakvi god bili, oni su deo nas. Naše malo Ja, nesvesno i uplašeno. Odbačeno jer tako kakvo jeste, nikome ne treba.

A sve što njemu treba su ljubav, samilost i toplina. Istinska, ljudska i opraštajuća. Da čuje da je sve u redu, da je voljeno i zaštićeno i da više niko neće da mu naudi.

Potom, polako, pustimo ih da odu. Svojim putem bez traga. Možda će se još koji put pojaviti, u originalnom ili skrivenom obliku ili tek naznakama one stare aždaje, koja nas je proždirala, ali više nikada neće delovati na nas, kao ranije, dok se nismo upoznali i sprijateljili, već samo ispod oka, krišom, izdaleka zgledali.

Naravno, trebalo bi najpre da ih postanemo svesni i da poželimo da se upustimo u avanturu ponovnog rađanja sebe. Novog JA! Što nije lako. Naprotiv!

Može da se desi da nas rasturi na sitne komade. I sam Bog zna kako bismo se kasnije sklopili. U šta bismo se pretvorili. Pa čak i da je neko bolje izdanje nas samih, opet je novo, nepoznato nam. A ima li većeg straha od novog i nepoznatog u životu?!

Mnogo je lakše odupirati im se, kriviti ih, izbegavati i opravdavati. Malo je onih koji su spremni da potpuno demoliraju svoj dosadašnji život, zarad novog i nepoznatog, koji bi se izrodio iz pepela, duboko sahranjenih krhotina naše duše.

Jer šta ako ga ne poznamo ili nam se ne dopadne?

Ma, nema šanse! To vam ja tvrdim! Ovo je jedini put. Stoga, pravi.

Drugi je da nastavimo da živimo okovani strahovima, u senci svog svetla, želja, kreativnosti i ljubavi, kojom možemo, najpre, da ophrlimo sebe, a potom i da je pružamo drugima. Samo tako možeš da zavoliš sebe.

Zadržavanjem straha u sebi onemogućavamo potpunu realizaciju naše istinske prirode. On otključava i dopušta nam da začeprkamo u najdublje delove naše duše, da bismo iznedrili svoje autentično biće.

Ako hoćeš da dođeš do bisera, moraš, najpre, duboko da zaroniš i dobro se ukaljaš. Tek onda možeš da isplivaš na površinu i zasijaš svojim autentičnim sjajem.

Testirajući moju ravnodušnost, otkrio je da ni meni nije svejedno da li je njemu svejedno.

Sve bi drugačije bilo.

Lakše ću svariti bolnu istinu, nego neistinu obavijenu šećernom penom.

Kad se setim da u osnovi te njegove bahatosti leži duboka nesigurnost u sebe, lakne mi. Oduzmem mu snagu.

Ne možeš protiv ljubavi kad te jednom pronađe. Predaj se! Jača je.

Moje vreme na planeti Zemlji je dragoceno. Ne dam nikom da ga arči. Zato, putuj, igumane! Ne treba mi savršen partner, već iskren i otvoren. Čovek, od krvi i mesa. Da se prospe predamnom, sa svim svojim vrlinama i manama. Tek kad pokažemo ranjivost, možemo da primimo ljubav.