Joga i istočnjačke tehnike imaju moć upravljanja nesvesnim procesima, ali na ovoj planeti malo ko uspe.

Za Zapad, Samadhi nije ništa drugo do besmislen san. Zapadnjak je svesno zainteresovan za krajnji cilj, ali duboko u sebi je potpuno spolja, potpuno je spolja i unutra mu je toliko stran, da je zato razvio tako moćnu farmaceutsku industriju kojom pokušava da zatvori prodor nesvesnog u sebe.

Nikola Žuvela, psihoterapeut i jyotish savetnik

Svesno će reći da ima posla sa duhovnim, ali nesvesno uopšte ne živi taj stav. Zapadnjak je duboko usredsređen na očuvanje sebičnosti i kao kameleon prihvata samo ono što misli da će zaštititi njegovu sebičnost koju brani mnogim tabletama i obmanama, a zapravo je zapadnjak jedini virus na ovoj planeti.

Na Istoku je unutrašnji čovek uvek imao čvrsto uporište u unutrašnjosti. Istok bukvalno razume tezu: Jedan um, Jednota, Neizvesnost.

Istok kaže: sve u životu je lekcija i sve je jedna svest, odnosno nauči svoju lekciju i ponovi je, i tada ću biti oslobođen. Ako se zapadni čovek može osloboditi svoje istorije, odnosno sećanja i svega što je naučio, može razumeti suštinu Istoka, ali obično Istok sa zapadnjacima započinje i završava joga asanama i zdravom ishranom.

To je sve što je danas prodrlo od Istoka do Zapada. Zapadna senka je i dalje nalik srednjovekovnom hrišćaninu.

Ovde ne idealizujemo Istok, već pokazujemo koliko je teško znati njegovu dubinu u jednostavnosti Istoka, pa ga često samo imitiramo.

Suština Istočnog puta je biti iznad polariteta dobra i zla. Religije se neprestano spotiču u identifikaciju sa dobrom, dok Senka postoji ono zlo koje izjeda ultimativnog praktičara.

Njegove misli su preplavljene represijom koja ga na kraju preplavi. Evropljanin teži vrlinama, ali kad god pretenduje, stvara svoju Senku, pa moralni Evropljanin kaže: „Ja sam vegetarijanac ili sam hrišćanin i veoma sam uznemiren što ljudi ne žive religiozno“.

To je SENKA, jer čim se pokaže poređenje, mi smo u umu, u egu. Čovek zbog identifikacije polova dobra i zla ne zna šta je suština istine. Istočne tehnike su uplitanje u ono što nazivamo sudbinom, što nas može pogoditi u samim korenima postojanja i može propustiti poplave proživljenih prošlih patnji.

Simbolično, o prodiranju dubljih slojeva nesvesnog govori i tibetanski lamaizam.

To ne znači da se istočnjačke tehnike ne bi smele vežbati, ali većina onih koji se bave tehnikama misle da imaju malo rezultata jer većina gleda šta će dobiti za spoljni život, a ove tehnike ne daju ništa za svetovne, menjaju mišljenje i pogled na svet, usmeravaju energiju od spoljašnjeg ka unutrašnjem.

Za bolje rezultate neophodno je biti potpuno unutra, shvatiti da je najvažnije sagledati svoje odnose sa svetom i na taj način ćete brže prodreti u razumevanje stvarnosti. To ne znači biti dobar, moralan, ali znači razumevanje procesa koji stvara moraliziranje ili čežnju.

Praksa pojedinca dovodi do posmatrača koji neprestano posmatra kako očekivanja oblikuju čežnju i kada se to ne ostvari pozivamo na moral ili sreću.

Učitelj Vipassane i psihoterapeut Jack Kornfield rekao je: „Iako sam imao ogromnu korist od obuke u tajlandskim i burmanskim manastirima, primetio sam dve iznenađujuće stvari.

Prvo, u mom životu postojala su veća područja poteškoća, kao što su usamljenost, intimni odnosi, posao, rane iz detinjstva i obrasci straha, koje čak ni vrlo duboka meditacija nije dotakla.

Drugo, među desetinama zapadnih monaha (i mnogih azijskih meditanata) koje sam sreo tokom boravka u Aziji, sa nekoliko značajnih izuzetaka, većina meditacija nije pomogla u velikim oblastima ličnog života.

Mnogi su bili duboko ranjeni, neurotični, uplašeni, neprežaljeno tužni i često su koristili duhovnu praksu da sakriju i izbegnu svoje problematične delove.

Dakle, neki meditatori su svesni svog daha ili tela, ali nesvesni svojih osećanja ili meditacije, znaju kako da potisnu emocije toliko da već u normalnoj situaciji reaguju na osobu koju nazivamo dežurnim krivcem.

S druge strane, neki razumeju um, ali nemaju mudar stav prema telu. Postoje i treći ljudi koji imaju izvrsna stanja tokom meditacije, ali u akciji u spoljnom svetu nisu ništa i ponašaju se kao žrtve.

Jung je verovao da moramo uravnotežiti četiri funkcije svesti i ako jedna nije uravnotežena, dolazi do neravnoteže.

Zbog toga je pored meditacije neophodno raditi i na odnosima koji otkrivaju zablude o sopstvenim emocijama kao i zablude o projekcijama.

Takav pristup brže napreduje jer zanemarivanje sveta oko sebe i odlazak na povlačenje bez razumevanja neće doneti sjajne rezultate, odnosno postizanje harmonije sa sobom.