Mojoj mami, umesto karanfila.

Ako hoćeš da ti neko priča lepe priče, angažuj muškarca. Ako hoćeš da posao bude odrađen kako treba, zovi ženu. Na ove reči Margaret Tačer ne bih imala šta da dodam. Moja današnja kolumna mogla bi ovde i da se završi, upotpunjena slikom u sredini teksta. Samo što, bojim se, mi žene nismo ni svesne koliku moć imamo i da ne treba da čekamo dan kada će nam je neko dati, već treba same da je uzmemo. Snaga kladu valja, a um caruje.

Žana Korolija
Foto: Aleksandra Ostojić
Haljina: MATES, Beograd

Leta Gospodnjeg 2014., više od sto godina nakon što su žene prvi put u istoriji čovečanstva podigle glas, tražeći jednaka ljudska prava sa muškarcima, žene u celom svetu i dalje su zlostavljane, ućutkivane i gurnute u drugi plan. Da besmisao bude veći, žene čine polovinu ukupne ljudske populacije na planeti, a i dalje su bića drugog reda u većini zemalja.

Ako mene pitate, da u tom trenutku, početkom XX veka, nije došlo do ekonomske ekspanzije i uvećane potrebe za radnom snagom, ne verujem ni da bi tada došlo do popuštanja uzde od strane muškaraca.

Čak i u Švedskoj, gde je rodna ravnopravnost dostigla svoj najviši nivo i gde su zakonom detaljno propisane prava i obaveze obe strane, žene u proseku imaju 17% manja primanja od muškaraca za iste poslove. Zašto je to tako, ne bih znala da kažem. Ne nalazim ni jedno razložno objašnjenje, sem da je fizička snaga presudna.

Činjenica je da su društva gde je uspostavljena rodna ravnopravnost mnogo humanija i miroljubivija u odnosu na ostatak sveta. Pre svega, mislim na zemlje Severne Evrope.

Svakodnevni život demantuje zakon koji kaže da žene i muškarci imaju jednaka prava i mogućnosti.

Žene u Srbiji u proseku zarađuju manje od muškaraca, a prosečna plata visokoobrazovane žene u Srbiji je za više 17.000 dinara manja od prosečne plate visokoobrazovanog muškarca.

Na visoke škole upisano je više žena (55%), među svim diplomiranim studentima više je žena (69%), a stopa zaposlenosti žena je niža za 15% u odnosu na stopu zaposlenosti muškaraca.

Svaka druga žena u Srbiji je tokom života bila izložena nekom obliku porodičnog nasilja (54,2%). Čak 37,5% žena prijavilo je da je porodičnom nasilju bila izložena u proteklih godinu dana.

I umesto da muškarci koji zlostavljaju žene budu adekvatno kažnjeni i zatvoreni, mi gradimo sigurne kuće, gde mučene žene skrivamo od očiju javnosti, kao da su kužne. Kao i obično, bavimo se kratkoročnim rešenjima i posledicama, a ne uzrocima i rešavanjem suštine problema.

Otkud toliki bes i mržnja prema ženi u muškom biću i zašto smatra da se ljubav pokazuje pesnicama?!

Zašto žena misli da treba da trpi i prećutno prihvata zlostavljanje, kao dokaz posvećenosti i ljubavi? Ko ih je oboje tome naučio? Kakvom muško-ženskom odnosu učimo decu kroz vaspitno-obrazovni sistem?

Zašto turanjem Barbike u ruke devojčicama namećemo stav da je fizičko telo njihova najveća vrednost i domet, koje, po svojoj nedostižnoj savršenosti zauvek ostaje samo predmet želje, uvek na korak ispred dostižnosti? Puška i sablja u rukama dečaka predstavljaju njegovu komparativnu prednost, kojoj se nema čime suprotstaviti. Čini mi se kao da taj osećaj moći i distance stečene u najranijem detinjstvu zadržavaju kroz ceo život.

Ne postoje žrtve već samo oni koji dobrovoljno prihvataju nametanje tuđe volje. Niko ti ništa ne može ukoliko mu ti to ne dopustiš.

Hvataj uzde svog života u svoje ruke i menjaj sve što možeš u svom dometu. Ne čekaj da se stvore povoljni društveni uslovi pa da se promene dese same od sebe. Neće. Nikada se neće steći savršeni uslovi. Uvek će biti izazova, prepreka i loših sticaja okolnosti. Pa, šta?!

Počnimo sada, odmah, ovde! Svakim načinjenim korakom idemo napred, rastemo, jačamo, stičemo veće samopouzdanje i bivamo uspešnije. Ukoliko same ne podignemo glas i tražimo ono što nam pripada, niko nam neće dati. Pa zašto bi, ako ne mora ili mu niko ne traži?! U Bibliji lepo piše, pitaj i reći će ti se, traži i daće ti se.

Rekla bih da je krucijalni problem u tome što žene jednostavno nisu dovoljno zainteresovane da preuzmu ulogu u društvu koja im pripada.

Zadovoljavaju se rodnim nasleđem. Bez otpora, prepuštaju se inerciji. Teže da zadrže stanje u kome se nalaze.

Sa druge strane, svetu kojim vladaju muškarci odgovara ovakav društveni poredak i čine sve što je u njihovoj moći da se nivo svesti održava na što približnijem nivou, bez većih odstupanja kojim ne bi mogli da upravljaju. Alati za održanje poretka su brojni, snažni, a nekad čak znaju da budu čarobno omamljujući i neodoljivo privlačni.

I nije istina da uspešna, poslovna žena mora da poprimi sve odlike muškarca, da bude gruba, neosetljiva i arogantna da bi bila prihvaćena od strane muškaraca u poslovnom svetu, kao približno njima ravna. Moja slabost je moja najveća snaga. Ja sam žena i mada izgledam k’o Boginja, nežna sam, osetljiva i ranjiva ali ako dovedeš moju odlučnost i kompetentnost u pitanje, savijam ruku u laktu i stežem šaku u pesnicu da ti pokažem koliko ćeš uspeti da me poremetiš i povrediš. Ono što me ne slomi, samo me ojača.

‘Ne povijajte se pred hipnotisanom ruljom i tresnite šamar istine, barem jednoj osobi u svom okruženju (učinite dobro delo, polijte nekog kofom hladne vode, poklanjajte ljudima ogledala…) – tako se mic po mic ide ka promenama, ne samo individualnim, nego i kolektivnim. Istina boli, ali oslobađa.’’

Jednostavno, u životu stvari znaju da se pobrkaju. Ali naši snovi su stvarni. Samo treba da verujemo u njih.

Izgovori nisu prihvatljivi. Naše misli kreiraju naš život. Ono što se dešava drugima nema nikakve veze sa nama. Budućnost nema veze s prošlošću. Strah je iluzija. Ljubav je u nama. Sad je pravi trenutak. Šta čekamo?!

Ako vam i dalje kolena klecaju, možda bi vredelo postaviti sebi neka pitanja – Ko sam ja? Šta ću ja ovde? Ko su ovi ljudi oko mene? Šta hoće od mene? Na šta me nagone da mislim, govorim, radim? I najvažnije od svega, kakva osoba postajem? Je li to u redu prema mojim standardima i mom pravom JA?

Naš život ne postaje bolji pukim slučajem, već svesnom promenom.

***

Iz knjige Sreća je kad voliš, a ne kad si voljen, Žane Korolije, objavljene u izdanju Lagune, 2016