Hajde da se igramo! Ispričaću vam priču o jednoj ženi, a vi ćete mi reći o kome se radi. Mislim da neće biti teško pogoditi.

Ona je večito u haosu, stalno pod stresom. Na poslu radi deset sati dnevno, a istim tempom nastavlja kod kuće, gde je čeka dvoje dece, muž i bolesna majka. Ne zna gde će pre. Da li da kuva ručak, sprema večeru, pere, pegla, ugosti rodbinu, ide sa sinom kod lekara ili kod ćerke na roditeljski, nakon čega treba još da radi domaće zadatke i željno dočeka muža u krevetu raširenih ruku, ako se ne komira od umora.

žana
Foto: Aleksandra Ostojić, Haljina: MATES

Sasvim spontano, nekako su se svi navikli da je sve na njoj. Gde god da krene, samo se nadovezuje problem za problemom i sve ide preko njenih leđa, kao da sve samo od nje zavisi. Život joj liči na veliki američki plakar, prepun garderobe koja je okraćala, stara, pocepana, zajedno pomešane  čiste i prljave, ispeglane i neispeglane. Sve natrpano, bez ikakvog reda i smisla!

A napolju je čeka posao, društveni život, koji sve manje ima, trka sa životom i vremenom, zadovoljavanje potreba i rešavanje problema, uglavnom, tuđih. Svoj je najžešći kritičar. ‘Pre nego mi bilo ko uputi kritiku, ja sam sama sebe već sahranila!’ Ne zna da kaže NE, svima sem sebi. Zbog svega toga, počinje da se cepa na sitne delove. Već dugo trpi njena psiha, a sada je i telo počelo da posustaje i oboljeva. Koliko god se trudi da organizuje svoj život, uvek na kraju ispadne da potrebe i probleme drugih stavlja ispred svojih. Jeca dok govori da se sve više gubi u obavezama prema poslu, mužu i deci.

A mene nigde NEEEEMAAAAA! Možda u nekom drugom životu!

Prepoznajete je? Toga sam se i plašila! A, ne, ne! Nemojte mi se povlačiti u sebe (kao pred bilo čim nepoznatim), jer to neću dozvoliti, kao što nisam ni mojoj dragoj prijateljici Neci! Dijagnoza je jasna: nedostatak ljubavi prema sebi. Zvuči nejasno i prozaično, kao najgori kliše. Tako sam i ja mislila pre nekih osam godina, ali sada znam da nije tako. Tada su neki dobri ljudi, koji su se našli u mojoj blizini, prepoznali haos u kome gubim svoj život i uputili me na tehnike rada na sebi, podizanja nivoa svesti i osvešćivanja sebe, svog iskonskog bića, čišćenja od trauma nagomilanih od najranijeg detinjstva i rađanja novog Ja.

To je onaj put kojim se ređe ide, ali kojim je neophodno proći, ukoliko želimo da budemo u kontaktu sa sobom, oživimo svoj pravi karakter, želje, talente i živimo kvalitetan život, kako želimo. Ljubav prema sebi podrazumeva negujuću brigu o sebi, preuzimanje odgovornosti za sebe, rađanje samopoštovanje, upoznavanje svog istinskog bića i potreba, dosežući u tome do najvećih dubina svoje duše, gde obično čuči naš saboter.

Prekorni povik tog našeg sabotera, u vidu ’kritičkog roditelja’, koji se čuje pri svakom pokušaju deteta da ostvari neku svoju želju, ambiciju ili talenat, odzvanja tokom celog života odraslog čoveka. Namerno ne kažem ’zrelog’, jer je ponekad razlika drastična.

To nije lekcija koju ćemo nabubati i time rešiti stvar. Jer ako se tako shvati, izčileće iz glave, kao sve napamet naučeno iz matematike, fizike  ili hemije.

Najbanalniji primer, koji sam masu puta iskusila: kada u žurbi, nervozna i napeta krenem da obavim nešto, na svakom semaforu na koji naiđem bude crveno svetlo. Onda stanem i kažem sama sebi sebi: OK, ovde nešto nevalja. Daj, smiri se, diši duboko, opusti se i hajde ispočetka. Pustim neku laganu, opuštajuću muziku i krenem da meditiram za vraćanje u normalne tokove. Analizirajući situaciju, gotovo uvek dođem do toga da je u korenu problema strah, koji rađa agresiju, bes, ljutnju, a onda već sve ode svojim tokom u propast.

Uradi za sebe ono što bi predložila najboljoj prijateljici.

Zato Neci predlažem da zastane, oslušne sebe, svoje potrebe i krene u osvajanje svog života malim koracima: izađi danas ranije s posla, idi prošetaj, diši duboko, upijaj Sunčeve zrake, sedi sama u neki fini bistro i naruči sebi kafu, flertuj sa konobarom, najedi se kolača k’o malo dete krempita sakrivenih na gornjoj polici u babinom špajzu, posmatraj ljude, pusti neka grad prođe pored tebe, kupi sebi nešto lepo, makar šnalu za kosu, smej se, idi u spa, na masažu, sedi u prvi avion u nepoznatom pravcu, bar na dan ili dva, pa nek ode pola plate!

Drugi ljudi dolaze i prolaze kroz naš život. Na kraju, svako ode svojim putem, a mi ostajemo sami sa sobom. Dok svako uzme deo tebe, šta tebi ostane od sebe same?!

Lupi rukom o sto. Kaži, aman, dosta, bre! A sad malo ja! Jer kao što je Oskar Vajld rekao – Zavoleti sebe je početak doživotne romanse.

To nije ni sebično ni narcosoidno, ali o tome drugi put.