Priznajem. Kriva sam. Što sam verovala da je do mene i da ću moći da budem srećna tek kad budem ispravila sve što mi kažu da ne valja.

Svaka nova kritika sve jače stezala bi omču sumnje u sebe oko mog vrata. Sve dublje bih tonula i davila se u zatrovanom bunaru sopstvenih emocija.

Kada sam počela da pišem ovu kolumnu, pre pet godina, uz mnogobrojne pohvale i podršku, neminovno, stizale su kritike, ali i pogrde. I to najgore moguće, kakve nisam ni mislila da mogu da izazovem u nekom drugom biću.

Iskreno, nije mi bilo svejedno kad bih pročitala nešto degutantno. Osećala bih se loše. Preispitivala se.

Žana Korolija Foto: Aleksandra Ostojić Haljina: Mates, Beograd
Žana Korolija
Foto: Aleksandra Ostojić
Haljina: Mates, Beograd

Čime sam ja to zaslužila izliv nečijih tako pogrdnih osećanja?!

Tražila krivicu u sebi.

Kako može tako nešto da mi kaže?! Nisam ja tako mislila! Šta sam uradila da me tako vređa? Čekaj! Nisi u pravu! Daj da ti objasnim!

I k’o davljenik koji se hvata za slamku, počinjem da branim sebe pred samom sobom. Opravdavam svoje stavove, objašnjavam ko sam, šta sam mislila i htela da kažem, da nije kako su oni shvatili i da su moje namere bile časne.

Zaslepljenog uma, srljala bih sve dublje u konflikt.

Ne shvatajući da ne treba da prihvatam ništa lično! Jer mišljenje druge osobe predstavlja samo proizvod njenog sopstvenog života i stvarnosti u kojoj živi.

Ima veze samo sa njim, njegovom percepcijom, stepenom društvenog razvitka i nivoa svesti na kome obitava; poreklom, načinom na koji je odgajan, emotivnim teretom koji nosi u sebi; iskustvima, obrazovanjem, inteligencijom, pameću, interesovanjima; koliko mu je razvijena svesnost, socijalna i emotivna inteligencija. Ili, jednostavno, kakvog je raspoloženja tog dana?!

Da li se neko smeje, plače ili dere na sav glas, nije zbog mene i onoga šta sam ja pomislila, rekla ili uradila. Već zbog toga kakav je on i njegova percepcija.

S obzirom na to da nemam nikakve veze s tim kako neko odluči da gleda na stvari u životu, besmisleno bi bilo i da mislim o njegovom procesu razmišljanja.

Moj deo posla je ono što je do mene. Lično sam odgovorna samo za ono što izlazi iz mene kao moj proizvod – šta mislim, kako reagujem i artikulišem svoje emocije.

Osnov svega toga je, pre svega, koliko volim sebe.

Kako se razvija naša svest i podiže nivo svesnosti, tako raste i naša ljubav prema sebi, jača naše samopoštovanje i samopouzdanje. Kad se um otvori, svesnost se širi i uzdiže. Naši vidici rastu i prostiru se bez ograničenja.

Jer ’’…ko na brdu ak i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom…’.

Topi se, kao sladoled po vrelom, letnjem danu. Sve manje bivam njegovom žrtvom.

Moju nesigurnost, strahove, osećaj da nisam dovoljno dobra. A to onda neme nikakve veze sa njima. Već samo sa mnom. Lično.

Kad postanemo imuni na mišljenje i postupke drugih, prestajemo da budemo žrtva nepotrebne, sopstvene patnje, kako kaže don Miguel Ruiz, u svom ’Drugom sporazumu’:

’’Šta god da se desi u vašoj okolini, nemojte to shvatati lično. Ako vas sretnem na ulici i kažem: “Hej, baš si glup”, a da vas pri tome čak i ne poznajem, to ne govori ništa o vama, to govori nešto o meni. Ako to shvatite lično, onda ćete možda poverovati da ste glupi. Možda ćete pomisliti: “Odakle on to zna? Je li on to vidovit ili možda svi mogu da vide koliko sam glup?”

Vi to shvatate lično zbog toga što prihvatite da se slažete sa onim što je rečeno, ma šta to bilo. Čim se složite, kroz vas počinje da teče otrov, i vi ste zarobljeni u paklenom snu. Ono što vas drži zarobljene to je ono što nazivamo ličnom važnošću.’’

Znam da je do ovoga teško doći. Treba raditi na sebi i razvoju svoje svesti. Mnogo je lakše razljutiti se i uvrediti ili poverovati da je istina što drugi kažu. Umesto da progutaš čašu žuči i dopustiš da se prelije na tebe, prihvati to samo kao refleksiju njihovog sveta. Izmakni se i pusti da prođe pored tebe.

To je kao kad ti daju savete, pa jedan kaže – Ma, jesi luda, nema šanse da to postigneš! A drugi kaže – Hej, pa to je super ideja! Samo napred!

To možda ne znači da prva osoba ne veruje u tebe već samo da nije u stanju da sagleda tvoju ideju u svojoj glavi.

Tako da sada, kad mi neko nešto kaže, bez obzira da li me savetuje, kritikuje ili vređa, gledam na to samo kao njegovu percepciju i domet njegove svesti. Samo ja znam šta je istina ili nije.

Ovakvim načinom razmišljanja predamnom se otvorilo jedno sasvim novo polje slobode.

S druge strane, kako se podiže moja svesnost, tako mogu lakše da detektujem zašto neko nešto govori ili uradi. A time i da prihvatim i oprostim.

Stoga mi je zanimljivo da pratim dešavanja u virtuelnom svetu, u kome svi mi manje ili više vremena provodimo. Mnogo toga se da videti, samo ako pažljivo osmatriš.

Recimo, smešno mi je kad vidim da neko briše nečiji komentar na svom Fejsbuk postu.

Jer ako te neko kritikuje, ispravi, našali se, a ti se osetiš uvređenim, znači da imaš problem sa svojim egom, da nemaš razvijenu svest o sebi, stvarnosti i da gledaš na život suviše ozbiljno. Život je dovoljno težak da bi na njega gledali previše ozbiljno.

Ništa lično.

***

Iz knjige Ne odustaj od ljubavi, Žane Korolije, objavljene u izdanju Lagune, 2015