Moja prijateljica Dušica zna za šta živi. Modu i pse lutalice. Iz prvo navedenog razloga, otisnula se u pečalbu još davnih dana, i to, pravo u centar svetske, visoke mode. Volimo da kažemo da je ovo drugo njena verzija čistog zadovoljavanja nedoživljenog materinskog instinkta kroz brigu o malim, slatkim nezaštićenim i napuštenim kucama. Moju verziju istog već znate. Tu smo se, dakle, takođe našle, na pola puta.

Naše prijateljstvo datira od post tinejdžerskog doba, bar mog, jer njene godine nećemo otkrivati. Nema ni potrebe jer mladi smo koliko je širok i blistav osmeh na našim licima, a tu nama dvema ravnih nema, dok lepota, inače, dolazi iznutra.

Pročitajte i ovo: Ljubav je samo reč

Žana Korolija
Foto: Srđan Bosnić

E, tu se značajno razlikujemo. Ja moju hranim tradicionalnom srpskom kuhinjom, nabijenom vitaminima i proteinima, isključivo sa rodnog mi podneblja, jer moja mama, a pre toga baba, najlepše kuha, što, takođe, podupire stav mog akupunkturologa o zdravoj i adekvatnoj ishrani (”samo hrana sa područja gde živimo, kad joj vreme jeste”, dr Z. Mančić).

Pročitajte i ovo: Doviđenja prošlosti, dobar dan živote

Kada sam moju prijateljicu Dušicu, pre par godina, videla prvi put nakon dugo vremena, bilo mi je na prvi pogled jasno da smo se negde između predjela i glavnog jela razmimoišle. Vitkija nego ikad, bar 10 kg lakša nego u svojoj najisposnijoj fazi. Reče, odrekla se mesa, postala vegetarijanka i posvetila jogi. Način rekreiranja sam podržala jer sam i sama osetila čari i dobrobit joge za moje telo i duh, ali proteina se ne odričem nikako jer je to jedini pravi način da nahranim i održim svoje mišiće čvrstim i vretenastim. Naravno, pored redovnog vežbanja.

Pročitajte i ovo: Reči su te što nas svlače, ćutanje samo uz suze dobro ide

Gotovo svakodnevno čavrljamo o svemu i svačemu putem Skype-a. Ona, tamo gde mi hrlimo, a ja ovde, gde ona često navraća. Vrlo često, ona je moj ’rendgen’ za sve ono što se ovde kod nas valja kao trend jer ipak živi u samom srcu Evrope, kojoj mi tako besomučno težimo i pouzdano mi može potvrditi vredi li to čemu ili ne.

Pročitajte i ovo: Letnji vatromet ljubavi

Tako, pre neki dan, dotakosmo se novog nacionalnog ponosa i konačno nečeg lepog i za oko prijatnog načina da budemo predstavljeni u svetu, bar prema mojim merilima, baziranim na mom osećaju za estitiku, kao i solidnom  profesionalnom iskustvu u domenu marketinških komunikacija i odnosa sa javnošću.

E, tu se sudarismo kao što je naš ’Španac’ (beogradski tramvaj zvani ’želja da nam svaki sledeći bude takav sve dok ne obnovimo celokupni GSP vozni park’) nadrljao u susretu sa Švajcarcem, pomalo već zastarelim modelom istog – silovito, a milo jer, ipak, je ona meni vrlo draga i svaka  konstruktivna razmena mišljenja doprinosi da svaki dan naučimo nešto novo.

Pročitajte i ovo: Tamo gde je bes uvek postoji bol

Skrenuvši mi pažnju da je Dunav najzagađenija reka u Evropi i da nije najbolji izbor da turamo pod nos strancima ribu iz iste, samo mi je jasno stavila do znanja da mi ipak ne zaostajemo toliko u očuvanju životne sredine, koliko nam se packe udaraju. Ipak je Dunav evropska reka i svašta se do nas dovalja njegovim tokom. Nismo valjda mi najgora karika u toku lepog, plavog Dunava.

Pročitajte i ovo: Zašto je važno da provodimo vreme sami sa sobom

Zamerila oštro, moja draga prijateljica Dušica na kićankama od mesa, tradicionalno posloženim, vinu i ajvaru i svemu ostalom od čega meni ide voda na usta, a po njenoj oceni, banalnom načinu predstavljanja naše zemlje potencijalnim turistima. Sve, Bože moj, passe i prevaziđeno, kao reklama za zejtin.

Predlaže da bi trebalo da se ugledamo na Australijance, čiji spot meni izgleda kao poziv na ’best place for suicide’ ili, pak, Indijce, gde su samospoznaja i duševni mir, što su moje prve asocijacije na ovu zemlju, predstavljene onako kako ja to nikako nisam zamišljala i čitala u knjigama. Hejtovala je moja prijateljica i sve ostale sastojke neophodne za relaksirajući duševni užitak – pršutu, zato i nema mišiće), ajvar, kao, nije autentičan, sarmu i ostalo, a nije ni svesna da su tri sarme nedeljno bastion mog zdravlja tokom zime.

Pročitajte i ovo: Kako da završimo nezavršemo u bivšoj ljubavi i otvorimo vrata novom odnosu

Mada, volim ja nju i ne zameram joj, uopšte, na oštroj kritici jer znam koliko sam ja nervozna i kivna na sve oko sebe kad sam gladna, a od zelene salate i gljiva, koje je jedino odobrila u spotu, neće da se najede. Ipak je to ista ona moja prijateljica Dušica kojoj ne predstavlja problem da ustane ujutro u šest sati i otrči na Bajlonijevu pijacu da napuni prazne kutijice od kremica kajmakom, pre polaska aviona, pred svako njeno dugo putovanje nazad u Evropu. Kaže, toliko ga voli da bi ga na lice mazala.

Pročitajte i ovo: Nađi snage da se izvučeš iz svoje slomljenosti

Doduše, kad je vino u pitanju, podržala bih je jer me od njega gotovo uvek boli glava i još ni jednu sortu u Srbiji nisam probala, a da ujutro nisam zažalila. Isto bi vam rekao i svaki konobar, od koga je moja draga prijateljica Dušica pokušala da naruči vino. E, to je već posebna priča i iskustvo za pamćenje, koje mene uvek unapred nasmeje i razveseli.

Pročitajte i ovo: Sloboda u vezi i zašto je brkaš sa narcisoidnošću

Kad god se nas dve nađemo u prilici da ona naruči vino, pre upuštanja konobara u bilo kakav razgovor sa njom na tu temu, prethodno ga upozorim da je možda bolje da odmah da otkaz i potraži neki drugi pos’o, dok je još smiren i čitavih živaca i dok za njega nade ima jer će posle njene porudžbine sigurno zažaliti što me nije poslušao. Duga je i iscrpna lista njenih pitanja na kojoj, do sada, nijedan konobar u Srbiji nije uspeo da ubeleži sve zelene krstiće.

Pročitajte i ovo: Ne pregazi te vreme, već ono što ne uradiš za to vreme

Al’, džaba joj sve jer ja pouzdano znam da ljubav na usta, preko stomaka, dolazi. Dokaz za to mi je dala moja (ex) voljena osoba, kada mi je letos, nakon ’home made’ spremljene večere, izjavio ljubav, pogledavši me najtoplijim pogledom na svetu, kako to samo sit muškarac može i zadovoljno, zahvalno izjavio da sam ja prva žena koja je kuvala za njega. Ne bi mi žao što sam otvorila poklopac na šporetu i našla novo mesto za činiju sa voćem.

Beograd, 19. novembar 2011.