Prošle godine u decembru, par meseci pre dodele nagrade Oskar, naveliko se šuškalo da je najveća kandidatkinja za osvajanje nagrade, u kategoriji za glavnu žensku ulogu, bila Dženifer Aniston. Ako mene pitate, ona je to postala čim je prihvatila ulogu u filmu ‘’Cake’’, u kome igra ženu sa margine, zapuštenu i propalu. Da prostite, ružnu. Odnosno, nedoteranu. Jer ne postoje lepe i ružne žene već samo doterane i nedoterane.
Foto: Aleksandra Ostojić Haljina: MATES, Beograd
Foto: Aleksandra Ostojić
Haljina: MATES, Beograd

U novije vreme, tako su do Oskara došle Šarliz Teron (Monster), Hali Beri (Monster’s ball) i Džulija Roberts, (Erin Brokovič)’, koja je još dobro i prošla.

Kakav kliše! Stereotip, koji nameće da je lepa žena glupa i da glumica, koja važi za lepoticu, može da dobije nagradu za svoje glumačko umeće tek kad se poružni do neprepoznatljivosti, još jednom dobija na snazi. Jer, Bože moj, karakternu ulogu ne može da iznese lepo lice već mora da bude grubo, izborano, sa ružnim, nepravilnim crtama lica, koje su usekle teške emotivne drame, nemaština ili život na margini.

Kao da ne živimo na istoj planeti i da se kolo sreće za lepe žene ne okreće već žive pod staklenim zvonom. Ko misli da nas život ne šiba, kao sve ostale, da smo lišene emotivnih problema i svih ostalih nedaća u životu, grdno se vara. Ljubomora i zavist, poduprete nesigurnošću u sebe, mute vam jasno rasuđivanje.

Vrlo svesno i odgovorno preuzimam da govorim u ime lepih žena, u prvom licu, jer znam da jesam. Za to mi nije potrebno ogledalo!

Gotovo ceo dosadašnji vek, živela sam pod plaštom nesigurnosti, osećaja da nisam dovoljno dobra, nametanjem da treba da budem skromna tako što se neću isticati i ponositi sobom.

Bilo me je sramota kad bi mi neko udelio kompliment, rekao da sam lepa i da lepo izgledam. Mrštila sam se i gledala da to poreknem. Ako bi rekao da sam pametna, to bi još bilo u redu i društveno prihvatljivo.

Sve dok nisam prevalila 40-tu, dosta toga prošla, naučila, shvatila, prihvatila i u mudrost pretočila. Povrh svega, naučila da s ponosom nosim ono što jesam, što sam postigla i kako izgledam.

Lepoj ženi da se štošta oprostiti. Pametnoj, takođe. Uspešnoj, ponajviše, jer nikad se ne zna kad ti može zatrebati. Al’ ako žena objedinjuje sve to zajedno u svom biću, to se ne prašta! Još ako te je, kao muškarca, odbila, automatski dobija etiketu drolje. Kurve. Neretko, za njen pojas zadeneš i priču kako si je istrošio za jednu noć i odbacio, kao najgori šljam.

Kako ženska solidarnost, nažalost, ne postoji, LPU (lepe, pametne i uspešne) žene ne prolaze mnogo bolje ni kod ostatka ženskog roda, koji ne da nije, takođe, sve to zajedno, već samo nisu svesne toga.

Ako je lepa, uradila se i izoperisala. Ima sponzora koji joj to sve plaća. Mana je i ako se bavi sportom. Ako radi na sebi, znači da nije čista u glavi jer ko normalan ide na psihoterapiju. Ako je pametna, pa i nije nešto. Ako napreduje u karijeri, neko je gura. Ako je srećna, zadovoljna i nasmejana, mora da se drogira. Ako celu platu da na cipele, luda!

Ali koliko ljudi, toliko ćudi, kriterijuma i ukusa. Ne možemo svima udovoljiti, a i ne treba. Svi ljudi na ovom svetu su lepi. Svako ima neku posebnost i talenat, koji drugi nemaju.

Uostalom, lepota je u oku posmatrača zar ne?!

Svako od nas ima svoju jedinstvenu autentičnost i u njoj lepotu ali ne vide to svi. Svako vidi ono što hoće, onoliko koliko može i koliko mu njegova svest dopušta. I tačno je da dolazi iznutra, kroz energiju koju emitujemo.

Ne postoje dva identična bića na ovom svetu. Svako od nas jedinka je za sebe. Originalna, autentična i neponovljiva. Čak i jednojajčani blizanci, iako likom isti, nose različitu vrstu energije, čime se i njihov izraz menja. A energija je presudna kod privlačnosti i šarma. Jer energija koju emituješ je ona koja ti se vraća.

Prihvatiti svoje biće u celosti, sa svim pripadajućim vrlinama i manama. Svi ih imamo podjednako, bez obzira kakve crte lica nam bile. Izboriti se sa svojim strahovima i ograničenjima. Uživati u onom što jesi. Biti svoj. Imati jasno izgrađene stavove, sistem vrednosti i moralnost. Svaki pokušaj skrivanja, poricanja ili lažnog predstavljanja, deluje neprirodno i izveštačeno. Samim tim, na duži rok zrači negativno i odbija. Bledi, dok prava lepota dobija patinu, koja s godinama sve više blista i vredi.

Svesna sam činjenice da savremena, lepa i pametna žena nosi preveliko breme na svojim krhkim plećima.

Sa jedne strane, osvajamo slobodu i podjednaka ljudska prava za sebe, kroz emancipaciju, obrazovanje, posao, mogućnost da biramo i donosimo odluke. Sve to, dovoljno je iscrpljujuće, jer je borba stalna i neprekidna. Sa druge strane, hoćemo da zadržimo i negujemo svoju ženstvenost i lepotu, koja nas krasi.

Sve to zahteva veliko zalaganje, energiju, volju, znanje, umeće i vreme. Kad uspemo da postignemo određene ciljeve kroz obrazovanje, posao i rad na unapređenju svoje ličnosti, pritom, negujemo i čuvamo svoju lepotu, u jednom trenutku, shvatimo da smo usamljene. Ne zato što smo same već zato što smo retke.

Postajemo prevelik zalogaj. Svesne svoje vrednosti, bodemo oči, tražimo ono što hoćemo i ne zadovoljavamo se manjim.

Takva vrsta zadovoljstva, sigurnosti u sebe i predanosti, izaziva ljubomoru i zavist. Podjednako, kako kod žena, koje se nisu ostvarile i nisu zadovoljne sobom (iz njima znanih razloga) ili jednostavno nisu osvestile svoje vrednosti, što je najčešće slučaj, tako i kod muškaraca, čiji domet prevazilazimo.

Obično se svodi na nivo fizičkog izgleda. U želji da postignu željeni efekat, žene lako podpadaju pod uticaj modne i kozmetičke industrije.

Izvinjavam se što sam s početka upotrebila, gotovo, sramotnu reč (ružna) jer je prema standardima koje postavlja modno-kozmetička industrija danas, kada su žene u pitanju, skoro nepristojno i posve neprihvatljivo biti okarakterisana ‘ružnom’. Jer oni toliko toga proizvode i čine da svaka žena može da se napravi lepom. Ili, čak, mora.

Naravno, prema standardima koje sami postavljaju (90-60-90).

Modna industrija nameće standarde lepote, koji, pored toga što su vrlo diskutabilni, u većini slučajeva su nedostižni. Iz vrlo jednostavnog i prostog razloga. Najpre, da nas postide, ponize obeshrabre, u očaj oteraju i bez mogućnosti odbrane i okrive da nismo dovoljno dobre.

Potom, tako slabe, razoružane, nemoćne i savršenstva gladne, saterane u bezilazni ćošak srama, zbijaju nas u krda, hraneći nas našim sopstvenim strahovima. Kad procene da je trenutak pravi, otvaraju tor, a mi, pomućene svesti i razularenih nagona, hrlimo ka nedostižnom savršenstvu, grabeći sve što nam pred zamućenim vidom serviraju.

Sve novije i skuplje haljine, cipele, torbe, bunde i kapute; kreme, serume, kozmetičke tretmane i zahvate plastične hirurgije. Naravno, ne pitajući šta košta. Trošeći pare koje nemamo, trudeći se da impresioniramo ljude koji nam ništa ne znače i utolimo sve jaču emotivnu glad.

Jedina privilegija koju lepe žene uživaju je da te na svakom koraku spopadaju raznorazne budale, koje ne prezaju ni pred čim. Nemaju ništa da izgube jer druge kvalitete, sem smelosti i upornosti, nemaju. Igraju na kartu, nikoga ne možeš kriviti za pokušaj ili u biblijskom duhu, traži i daće ti se.

Zašto, o zašto se tako smelim ne osećaju svi oni koji su me gledali iz prikrajka, misleći da ne vrede dovoljno ili nemaju šanse. Zašto se ‘pravi’ toliko plaše da budu odbijeni? Zašto su uporni samo oni kojima je to jedina vrlina?