Veliku pažnu izazvala je kolumna mog kuma, pod naslovom, kako muškarci manipulišu ženama, koja je objavljena pre par meseci na ovom mestu. Pre svega, žena. Odnosno, naišla na njihovo odobravanje.

Al’ hajde da vidimo kako mi žene stojimo sa manipulacijom muškarcima jer meni se čini da nama to mnogo lakše polazi za rukom. Ipak smo mi žene emocionalne predatorke, a oni mnogo jednostavnija stvorenja. Bez uvrede.

Dok muškarcima to nije neophodno da bi upali u vrtlog manipulacije, k’o muve bez glave.

Muški mozak je dizajniran da provodi vreme smišljajući kako da objekte u svom okruženju stavi u funkciju svojih zapovesti, da rade po njihovoj volji, dok je ženski mozak dizajniran da provodi vreme smišljajući kako da muškarce stave u svoju funkciju, tj. da rade po njihovoj volji.

Dečaci se igraju sa igračkama, a devojčice mackaju ispred ogledala da budu lepe da bi osvojile dečake.

Izgledom. Doterivanjem. Izbacivanjem noge kroz duboki šlic. Zavođenjem.

On zna kako da joj popravi kompjuter, a ona zna da ga mazno pogleda. To je dokaz da za manipulaciju nije potrebna naročita inteligencija već posebna vrsta sposobnosti. Za popravku kompjutera, ipak, jeste.

To je razlog zašto, na primer, muškarci posvećuju toliko vremena baveći se gedžetima, rešavajući zavrzlame kako radi koja sprava i igrajući igrice, dok žene provode mnogo vremena i novca menjajući svoj izgled i razgovarajući o vezama.

Setite se samo kako smo se igrali kada smo bili mali. Dečaci su rolali kamione, prikolice i bagere (zarađivali pare), a mi smo se šminkale, nosile mamine cipele na visoku štiklu i ljuljale bebe u naručju, zar ne?! A to je najteži posao na svetu (odgajanje dece).

I tu dolazimo do najubitačnijeg načina manipulisanja muškarcima od strane žena, a po mojoj proceni, možda i najčešćim, kako u bračnim zajednicama, tako, naročito, u rastavljenim.

Decom.

U 11 uveče, dok je ispijao pivo sa drugarima, nakon fudbalske utakmice, Vojkanu je zazvonio telefon. Žena. Pita kad će doći kući da kupa dete. Jer dete hoće samo tata da ga kupa. Nalet griže savesti prekida druženje i on hita kući. A ja se pitam, kakva to majka drži dete od tri godine budnim u 11 uveče, samo da bi ona dobila ono što hoće. Da i malo savesti ima i da joj je razum umesto besa iz nemoći uključen, njeno dete bi već najmanje dva sata spavalo nevinim snom, a ona radila šta joj je već na pameti čekajući muža da se vrati iz provoda, pa nek onda vidi šta će s njim.

I to nije jedini primer. Deca najčešće završe kao topovska đulad u rukama roditelja, kojim se oni dobacuju kako im međusobno nerazumevanje i nemoć da reše svoje probleme nalaže.

Hajde, priznajte da ste bar jednom maznim ili još gore, suznim glasom izgovorile – ako me voliš, ti ćeš za mene to da uradiš. Šmrc.

Praktično, to je ucena.

Pitanje je samo kad, da li odmah, što je najbolja opcija kojoj se nada i premisa sa kojom ulazi u bitku ili za mesec dana. U  svakom slučaju, neće odustati, samo će menjati taktiku i alatke. Žene jednostavno ne odustaju od onog što hoće. Spremne su čak da idu toliko daleko da ulaze u laž i kriju stvari čak i same od sebe.

Recimo, da li ste ikada čuli da je neki muškarac kupio nove cipele, iako za njih nije bilo para u kućnom budžetu i držao ih ispod kreveta, krišom izvlačio iz kuće i nosio krijući od žene da ne vidi, a onda posle par meseci, kad se već i sam toliko svikao na njih da je zaboravio da ih krije, na pitanje kad si ovo kupio, ženi rekao, ih, otkad, još prošle godine, samo ih retko nosim.

I još krene da mu nabija na nos osećaj krivice, kako se ne sećaš, ti mene ne primećuješ, eto koliko ti mene voliš, pa brizne u plač, brže bolje da bi se on smilovao, a ona iskoristila ovu organizovanu paniku i hajku na njega. Jer zna da će on učiniti sve i setiti se svega samo da ona prestane da plače.

Odvajkada, muškarci su osetljivi na ženske suze i učiniće sve što je u njihovoj moći samo da njegova draga ne zasuzi. Ako ona plače, znači da si je povredio, a ti si heroj i ne povređuješ slabije od sebe. Fizički. Jer da na trenutak zastaneš, odmakneš se od situacije i sagledaš je sa strane, bilo bi ti jasno ko je tu slabić. Ti, jer padaš na fore. Bljutave.

A kad ona to provali, ugasili ste. Jer napad je najbolja odbrana. Nagoni muškarce da se sete stvari koje nikada pre u životu nisu ni videlii ni čuli. Čak i da pomisle da je stvarno istina to što ona priča, što sada i jeste, cipele jesu stare, iznošene i mora da mu je to rekla samo je on to zaboravio. I pušta, jednom, drugi put. Treći put više i ne pita. Jer zna da će tako samo upasti u problem.

A tek ljubomora! Opet kroz nabijanje osećaja krivice i griže savesti.

Samo, tu postoji jedno ograničenje – ovu manipulativnu alatku mogu da koriste samo žene koje nisu ljubomorne pa sve okrenu na igru. Pa mu nabacuju kako je gledao komšinicu Rajku sve vreme dok je okretao šnicle na roštilju, pa jesi li zamišljao i da nju tako okrećeš i ispitivanju nikad kraja jer što se on više vadi, to dublje u problem upada. A ona burgija, svesno ga cedi k’o krpu tek iz vode izvađenu dok se on za gušu hvata, briše znoj sa čela i sve bi uradio samo da je skine sa vrata i nju i Rajku i roštilj što mu presede.

Drugi vid manipulacije ljubomorom je kad žena sama uđe u flertuoznu igru sa drugim muškarcem, namerno svom nabijajući na nos i izazivajući njegovu ljubomoru. Namećući mu na taj način osećaj manje vrednosti, inferiornosti u odnosu na drugog muškarca. Igrajući se zna čak i ta potencira kvalitete njegovog suparnika, ponižavajući ga gore nego da ga čekićem po glavi pred svima udara. U takvim situacijama ne mora ni da izgovara čuveno – eto, kako Žika može, a ti ne…kakav je on kavaljer, a ne kao ti…i sl.

Ovakve situacije znaju opasno da povrede i iznerviraju muškarce, što je opet ženina željena rekacija, koja obično, nakon burne svađe, vodi u spavaću sobu i strastven seksualni odnos, kojim, opet, zna se ko upravlja.

Rezultati istraživanja nedavno rađenog u Velikoj Britaniji pokazuju da žena troši na donji veš koliko na svu ostalu garderobu koju kupuje. A to se ne kupuje da bi sebi izgledala lepo, zar ne?!

Ima žena koje znaju da vodaju muškarce kao Fifike na povocima, zanosno vrteći zadnjicom sve dok ne dobiju ono što hoće. I da kasnije tokom veze koriste seks kao sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva.

Ne znam otkud ta predrasuda da je pojam sponzoruša tekovina modernog društva kad je i u praistoriji bilo sasvim normalna pojava da parče meso ulovljenog u divljni muškarac razmeni za malo seksa sa ženom.

Takav vid odnosa razvijen je i prisutan i u životnjskom carstvu. Postoji i danas samo u obliku prilagođenom aktuelnim društvenim normama.

A posle žučne svađe i još žešćeg seksa, dolazi praštanje.

Vole da se dure, pa da ih moljakate da vam oproste. Samo povedite računa, žene vole da praštaju samo da bi posle imale šta da vam nabijaju na nos.

Naročito, kod muškaraca. Nije li se jedna pevačica hvalila kako je svog sada već bivšeg muža zavela tako što mu je spremila galantnu večeru?! Dobro, posle venčanja je priznala da je sve naručila iz restorana ali do tada je on već bio zaslepljujuće impresioniran i očaran njenim skrivenim kvalitetima, a ona dobila željeni prsten na ruci.

Al’ znate u čemu je fora – žene vooole da razbesne muškarce. Naročito vole potom da umiruju dominantne muškarce. Takođe, vrlo često su uzbuđene onim što se danas zove zlostavljanjem. Deluje malo zbunjujuće ali je tako. Čak se i zaista zlostavljanje žene neretko vraćaju svojim tiranima baš zbog te moći koje imaju nad njima u tim trenucima. Nije zanemarljiva i seksualna dominacija koju pritom osećaju.

Pogledajmo sapunice koje žene vole da gledaju, iz dana u dan, knjige koje vole da čitaju i teme koje neprestano razglabaju prilikom ćaskanja uz kafu.

Jednostavno, žene su opsednute idejom ranjivosti. Dovoljno je da se odmaknete samo par koraka i da vidite da žene ne prestaju da se naslađuju idejom o tome da su predmet iskorišćavanja, zloupotrebe ili ne daj Bože, zlostavljanja. Drugim rečima, to je jedan od najjačih okidača u serijama, knjigama i kafenisanju na koji se žene pecaju.

Pored toga, ranjivost je i razlog zašto se žene vrlo često ponašaju kao mala deca. Pričaju mazno, tanjušnim glasićima, kožu održavaju nežnom, bez dlaka, razmažene su i imaju izlive neobjašnjivog besa. Ideja je da izgledaju i ponašaju se ranjivo, baš kao deca.

Dečaci se obično takmiče za pristup ženama zastrašivanjem i agresijom, dok se devojčice međusobno takmiče za pristup alfa dečacima pokušavajući da budu što privlačnije i dostupnije im, a najmanje preteće, odnosno, najviše podložnije im, a to se najbolje postiže upravo ranjivošću.

Sa druge strane, žene koje se pale na agresivne muškarce i koje mogu da manipulišu takvim muškarcima bez posledica, smatraju sebe ultimativnim pobednicama i najvrednijim primercima vrste.

Glavna poenta je da ženski put ka evolutivnom uspehu ne zavisi od njene fizičke snage, već od njene sposobnosti da manipuliše najjačim muškarcima u plemenu, u svoju korist, kroz razne signale koje im šalje.

Razlog je sasvim jasan jer to muškarcima daje osećaj posebne nadmoći i ogromne snage, a nisu ni svesni da su oni ti koju su slabi jer su predmet manipulacije.

Istina je da su žene izuzetno vešte u manipulisanju muškarcima putem raznih drugih sredstava, koja ne iziskuju puku silu. Žene imaju mnogo jače razvijenije neverbalne manipulativne mehanizme nego muškarci. Mnogo su elokventnije od muškaraca i imaju mnogo razvijenije govorničke veštine, koje su milionima godine pažljivo klesale.

Vrlo često, muškarci, nakon fizičkog zlostavljanja žene, govore kako više nisu mogli da izdrže njeno neprestano zvocanje, što se može podvesti pod tzv. verbalno nasilje. Mada, to nikako ne opravdava primenu sile.

Sa jedne strane, opisuje veštu sposobnost rada za mašinama, pravljenje rukotvorina ili da učinimo da telo našeg partnera uzdrhti u dodiru sa našim od zadovoljstva. Sa druge strane, označava mračnu želju da kontrolišemo druge putem prevare, ucene i eksploatacije. Ova sebična veština preuzima stvar u svoje ruke kada se naš partner ne vlada u skladu sa našim očekivanjima.

Umesto da prihvatimo našeg partnera onakvim kakav jeste, s poverenjem u njegovu mudrost i izbore, odlučujemo da ne prihvatamo ‘ne’’ za odgovor i počinjemo da povlačimo konce marionete.

Ponekad suptilno koristimo krivicu, kako bismo se osigurali da naš partner neće poći krivim putem čim se izgubi iz našeg vidokruga. Nekad dajemo lažna obećanja kako bismo privukli predmet naših želja u sa predumišljajem ispletenu mrežu. Ili zapretimo ljutnjom samo da bismo se uverili da mu neće pasti na pamet da ne posluša naše želje.

Stoga se mora saseći u korenu ako mislimo da zaista postignemo intimnost i bliskost sa partnerom kakvu želimo.

Biti na kraju lanca takvog ponašanja često je vrlo bolno da priznamo. Kako bi voljena osoba mogla da se ponaša prema meni sa takvim očiglednim nepoštovanjem mog integriteta u ime naše ljubavi?! Ipak, kada dođemo do lude strasti i zaljubljenosti, svi smo iskusili moralnu slabost.

Ljubav budi ono najbolje i najgore u nama u jednakim merama.

Jedini put je da prihvatimo svesrdnu iskrenost. Smelost da pokažemo partneru da smo ranjivi predstavlja protivotrov za sve naše manipulativne instinkte. Biti transparentan, čak i kad drhtimo kao prut od straha, povećava naše samopuzdanje, dok manipulacija ga uništava. Postepeno smo naučili da ne postoji odvojenost između nas i drugih ljudi. Poštovati tuđu autonomiju znači poštovati svoju.