Sve uvek počinje sa velikim entuzijazmom. Uzbuđenje navire, iz dana u dan, sve više. Srce udara, sve jače i jače. Čini mi se da će da mi iskoči iz grudi. Verujem u sebe. Verujem da uspeh ne može da izostane.

Novi projekat. Novi posao. Nova veza. Nova dijeta. Novi fitness plan.

Sve ide odlično neko vreme, a onda – BUUUM, sve pada u vodu i nestaje bez traga. Kao da ideja o novom nikada nije ni postojala. Kao da je tuđa bila.

IMG_7652 copy
Žana Korolija Foto: Aleksandra Ostojić Haljina: MATES, Beograd

Osećam se kao da sam zaglavljena u spirali novih početaka ali nikako da je probijem i izbijem na vrh. Nikako da uspem da postignem željeni cilj.

Sve što želim, kao da mi izmiče.

Klizi kroz prste kao pesak kroz peščani sat. Moj strah postaje sve veći jer sam svesna da mi isto tako ističe i vreme. Sve veći je strah. Sve manje samopouzdanje.

Posle nekog vremena, lakše mi je da odustanem. Povlačim se bez borbe. Predajem. Opet, nisam dovoljno dobra.

Ne mogu ponovo da podnesem bol gubitka i odbacivanja. Ne mogu još jednom sebe da izneverim. Bol je prejaka. Sve je na meni. Teško je podneti.

I tako – prestajem. Odustajem. Pred drugima nađem solidno opravdanje za svoje odustajanje, koje učini da se osećam bolje u datom trenutku ali duboko u sebi, osećam žestoko komešanje u svom stomaku, koje mi nikako ne da da se osećam bolje. Grize. U mozak udara. I što duže čekam, sve teže mi je da počnem opet sve ispočetka.

Ali ima nade. Može se početi ispočetka. Postoji način da se to uradi. I nije teško kao što izgleda ili bi se moglo zamisliti.

I tako je svima na ovoj planeti.

Iza svega što se dešava preko noći i odjednom, stoji ogroman trud i rad, koji niko ne vidi. Svi vide i dive se samo onomsjaju što svetluca iznad površine. Nikoga i ne zanima da zalazi u suštinu. Lakše im je da misle da sam uspela preko noći i da mi je neko drugi u tome pomogao. Palo s neba. Sreća me strefila. Nego da spoznaju moju muku i trud jer time opravdavaju svoj neuspeh.

Kakav god uspeh u životu postigla u jednom trenutku, već u sledećem desi se da posrnem. Padnem. Stagniram. Odem dva koraka unazad. Nabijem sebi komplekse. Isfrustriram se. Ophrva me strah. I onda opet treba da uhvatim ravnotežu, podignem se na noge, uspravim, pred sobom i pred svetom i krenem sve ispočetka.

Stvar je u tome da život nije predodređen.

Zar ne?! Jer kad smo u tom stanju da nam sve ide od ruke, bajno i sjajno, ne može bolje biti.

Jer život će opet da te šutne kad se najmanje nadaš. Postavljaće ti prepreke i stalno podizati prečku, koju treba da preskočiš. Na tvom putu stalno će se pojavljivati neočekivane stvari, koje si prevideo ili nisi video da dolaze.

Na kraju, sve što želim je da savladam sposobnost da se krećem i upravljam neizvesnošću i neočekivanim stvarima, koje me presreću kroz život i ustrojim svoj put ka uspehu i finalnom dosezanju željenog cilja.

Dobra vest je da sve što treba da uradim je da ustanem, namestim krunu i krenem dalje, kao da nisam dobila sto šamara već prešla i naučila sto novih lekcija.

Opet. Ponovo. Iznova.

Baš ovde, baš sada krećem ponovo, ispočetka. Zanimljivo je da nam novi početak uvek daje veliku moć i snagu.

Ono što je dobro je da ne moram sve odjednom da uradim.

Za dijetu – jedan kolač manje, meso bez krompira. Ne moram odjednom da prestanem da jedem slatko jer to je nemoguće. Pokazalo se više puta do sada. I, voila, mogu da se pohvalim da sam na taj način već skinula sedam kila za par meseci.

Za fitness rutinu – šetnja od 15 minuta.

Za novu ljubav – otvoriću prozor i malo ću mahnuti repom.

Za poslovni uspeh portala – jedan tekst dnevno koji će zainteresovati i ustalasati čitalačku javnost. Ni Rim nije izgrađen za jedan dan.

Ne dam strahu da me savlada.

Druga stvar koju uradim je da nastavim tamo gde sam stala prethodnog dana. Bitno je da proces teče, da se ne zaustavlja. I svakog sledećeg dana, sebi postavljam sledeći mali cilj. Danas jedan kolač manje, sutra dva.

Naročito kad vidim da postižem dobre rezultate. Uspeh je najbolji stimulans za dalji napredak. Veliki uspeh se hrani malim.

Odjednom, BUUM, vratila sam se u formu. Sve ide podmazano, kao po loju. Kao da je sve uvek bilo tu.

Sve moje ponovo meni pripada.

Al’ sada znam da se neću predati tako lako sledeći put. Jer sad znam da ne mora sve odmah i sada, kako sam nekad mislila. Odričem se nabijenih i veštački postavljenih standarda. Bitno je samo da počnem da se krećem u željenom pravcu.