Kada si rekao NE, imala sam osećaj da si meni rekao NE.

Da si postavio rampu preda mnom, odbio me od sebe. Time si probudio u meni staru ranu, duboko pothranjenu u mom biću, koje više ni ja nisam u potpunosti svesna.

Sve mislim, prošlo je, zaraslo, ostalo iza mene ali ponekad je dovoljno da me samo okrzne zalutali metak, čak ni meni namenjen, da je neočekivano probudi u meni. Koliko god vremena prošlo, neke rane nikad ne zacele u potpunosti. Ostane ožiljak, duboko potisnut, ali u biću utisnut, koji samo čeka trenutak ranjivosti i slabosti da je ponovo oživi u meni.

Žana Korolija
Foto: Aleksandra Ostojić
Haljina: MATES

Kao svaka ranjena zver, koja je najopasnija kada je najranjivija. Tada ujeda nekontrolisano, a sve u pokušaju da se odbrani, zaštiti i tako sačuva od daljeg povređivanja. Potpuno nesvesna činjenice da tako samo sebe još više povređuje.

Bes, koi se rodio u meni, samo je puka manifestacija straha od odbijanja koji si u meni oživeo. Ni sama nisam bila svesna svega toga u trenutku kada se sve dešavalo, a jeste bilo munjevito. Vrlo je zajebana ta online, pisana komunikacija. Oskudna, nedovršena i nedorečena, bez boje glasa. Naročito opasna u ovakvim situacijama kada je jedna reč dovoljna da sruši krhku kulu od karata, što virtuelni odnosi jesu.

Našu dalju komunikaciju prekinula sam sa jasnom namerom jer sam bila svesna da bi svaka sledeća reč i sa tvoje i sa moje strane mogla samo još više da pogorša situaciju i da je odvede u nepovrat. Volela bih da smo mogli da se čujemo jer sve je drugačije uz tonalitet i boju glasa. Al, avaj.

Žao mi je što u tom trenutku nisam imala dovoljno razboritosti da tvoje NE ne shvatim lično jer sigurno je da nije imalo veze sa mnom, već sa tobom i tvojim trenutnim statusom, životnom situacijom u kojoj se nalaziš.

Oprosti ako sam te povredila.