Dugo sam mislila da je razlog mog ulaska u neprekidni niz komplikovanih ljubavnih veza brak mojih roditelja, koji sam kao model partnerskog odnosa ponela iz porodice.

Jer kažu da obično roditeljski odnos, u kome rastemo, prihvatimo kao model ljubavnih odnosa kakve kasnije forimiramo. A onda mi je jednog dana, nakon mnogo lupanja glave o zid, sinulo! Pa, čekaj, kako to da sam imala sasvim jednostavne ljubavne veze, koje su imale svoj normalan početak, razvoj (i kraj), kojima sam poprilično dobro upravljala i vodila ih u pravcu koji želim, sve do određenog trenutka?! I opet, klik!
Žana Korolija
Foto: Aleksandra Ostojić
Haljina: MATES

Bio je to trenutak kada sam napunila trideset godina i odlučila da se udam. Odabrala idealnog muškarca, kako sam mislila da muž treba da izgleda, čime da se bavi i šta od imovine da poseduje. A on, ni blizu onoga što sam ja zamislila da bi on trebalo da bude, sem spoljnih obeležja! Emotivni invalid, bez sposobnosti da prihvati i pruži ljubav.

Suština je da on nije bio moj autentični izbor, koji sam napravila iz istinskih potreba i afiniteta već nekih umišljenih, idealizovanih, pod uticajem Pepeljuge i romantičnih Holivudskih komedija, kojima sam bila zadojena od malih nogu.

Ušla sam u vezu, kao da sam zaigrala u filmu, a ulogu nisam uvežbala. Od tog trenutka, više nisam bila svoja. Već neko drugi i kao takva, nekim čudom, izgubila sve veštine normalnog ponašanja u vezi, koje sam do tada posedovala.

Da sam ja bila ja, kao što sam nekada bila, ta veza bi trajala najviše tri meseca, tačno onoliko koliko mi je prijala, dok sam se dobro u njoj osećala. Ali pošto ja nisam bila ja, već neka druga, za koju sam mislila da ja treba da budem, da bih ostvarila odnos za sva vremena, umesto u brak, ušla sam u emotivno bolni odnos, iz koga sam uspela da izađem tek nakon četiri mučne godine, a oporavljala se još celu deceniju.

Od tada pa nadalje, svi moji ljubavni odnosi postali su komplikovani. Oko sebe sam podigla zid, koji niko nije mogao da preskoči, samo iz razloga da ne budem opet povređena, ali tu priču već znate.

I nisu krivi moji roditelji, koji sasvim lepo i jednostavno žive zajedno već pola veka, već emotivna trauma, koja je obeležila značajan deo mog emotivnog života. Uzrokovala je rađanjem mnogih strahova, koji su me blokirali i sprečavali da ostvarim zadovoljavaljući ljubavni odnos.

Sa druge strane, kako kaže moja prijateljica Dušica, i muškarci imaju svoje koncepte, dosta obrađene u svetlu pornografske stvarnosti, ali suštinska činjenica je da žene i muškarci odrastaju na nedodirljivim uzorima. Mi se od najranijeg detinjstva trujemo bajkama o princu na belom i romantičnim komedijama, a oni video igricama i Warcraft-om. Ti svetovi nemaju dodirnih tačaka. Sudaramo se, bez znanja kako da spustimo gard, približimo se i prihvatimo jedni druge kakvi jesmo, a ne kakvi bi želeli da budemo.

Tako je to kad nešto zacrtamo sebi u glavi i postavimo očekivanja, koja niti su realna, niti u skladu sa našim autentičnim potrebama. I nije ljubav ono što stvara bol već naša očekivanja koja dovode do frustracija, razočarenja i promene odnosa. Idealizujemo modele željenog partnera i kad se okrenemo, shvatimo da čovek u koga smo se zaljubile, više nije isti. A on nikada nije ni bio takav, nego smo mi same oživele zamišljeni ideal, kreiran u našim glavama pod raznoraznim uticajima, svesnim i nesvesnim.

Sve je u životu jednostavno, ali smo svi mi skloni da sami komplikujemo stvari i odnose u koje ulazimo, bez obzira da l’ bili poslovni, prijateljski ili ljubavni.

Pre svega jer se plašimo da budemo ono što jesmo. Mislimo da nismo dovoljno dobri. Glumatamo, pravimo se da smo neko drugi, stavljamo masku na lice čim se ukaže prilika da uđemo u bilo kakav ozbiljniji i bliski odnos. U strahu od novog i nepoznatog, zauzimamo gard, misleći da ćemo se tako zaštititi da ne budemo povređeni. Zaboravljamo da još niko nije ušao kroz zatvorena vrata i da Kupidonova strela ne može da probije oklop ako ga mi sami prethodno ne skinemo. Energija koju emitujemo je ona koja nam se vraća.

Postoji jedna stvar koju obično previđamo kada se radi o ljubavi. Primanje ljubavi je mnogo više zastrašujuće u odnosu na davanje. Mnogo lakše zavolimo nego što dopuštamo sebi da prihvatimo ljubav i pustimo nekog u naš život.

Koliko puta ste bili u prilici da se prepustite nečijoj ljubavi, a niste, nego ste ga čak i odgurnuli od sebe?

Koliko god mi pričali da silno želimo da budemo voljeni, mnogo više se plašimo toga. Teško nam je da se otvorimo pred ljubavlju, pustimo je da uđe i ovlada našim bićem. Teško nam je da poverujemo u tuđa osećanja, kad ni svojima ne verujemo. Ali ako hoćemo da budemo voljeni, moramo najpre da volimo. Ili je ono prvo?! Više ni sama ne znam. Suviše je komplikovano, zar ne?

***

Iz knjige Ne odustaj od ljubavi, Žane Korolije, objavljene u izdanju Lagune, u Srbiji, 2015, i izdavačke kuće Begen, u Hrvatskoj, 2016.