Gorka je to istina. Odlažemo svoje snove, planove, ideje, priče, koje zauvek ostaju ispisane samo u našim mislima, čekajući da se stvore idealni uslovi za njihovu realizaciju. Jer sve mora da bude savršeno.

Žana Korolija Foto: Aleksandra Ostojić Haljina: MATES, Beograd
Žana Korolija
Foto: Aleksandra Ostojić
Haljina: MATES, Beograd

Čak i najbanalnije stvari, tipa, večernji izlazak. Ma gde ću sa ovakvom kosom da idem?!

Ili oblačenje mini suknje!

Moram još da smršam, ma ne mogu da obučem tu suknju, vidi kako su mi debele noge!

Ili napuštanje posla koji te ne zadovoljava.

Ne mogu da dam otkaz kad nemam drugi posao. Od čega ću da živim?!

Zvuči poznato, zar ne?!

Al’ znate šta – ovo uništava naše živote.

I šta onda obično radimo? Bacamo sve u zapećak. Zaboravljamo da smo ikada sanjali divni san. Utoljavamo svoje slatke snove slatkišima, a kajanje i žaljenje zatrpavamo šećerom. Neki čak i alkoholom ili nekim jačim drogama. (Da, šećer je droga, i to opasna!).

A istina je (gorka, kao što rekoh) da savršen trenutak ne postoji i nikada neće doći, koliko god dugo čekali i spremali se. Uvek će nešto faliti. Niti ćeš ti ikada biti savršeno naštelovan baš kako treba. Samo se nekada kockice sklope bolje ili lošije. Tako da ako čekaš da sve bude savršeno, ti, okolnosti, plan, čekaćeš do kraja svog života.

Perfekcinizam nije ništa drugo do mašina za indukciju stresa, rasplamsavanje samosažaljenja, drobljenje neizraženih potencijala i ubijanje snova.

Kad bi te neko pitao da li perfekcionizam uništava tvoj život, verujem da bi se zamislio i rekao, Pa znaš šta, ja ipak imam visoke standarde. Sve mora da bude savršeno. Stvari moraju da se urade na određeni način. Jednostavno, imam visoke standarde. Tako sam navikao i to je nivo koji želim da održim.

Ono što je zanimljivo je da se perfekcinizam pojavljuje na najverovatnijim mestima. Pritom, ne mislim na one što ganjaju gramatičke i druge, svakojake greške u tuđim statusima po Fejsbuku. To su cepidlake. Potreba da budu bolji od drugih, večita potraga za privlačenjem pažnje, isticanjem, priznanjem i potvrdom svoje vrednosti. Ne to.

Nego, ono, Da bih započeo svoj posao moram da imam savršeno razrađen plan. Moram da imam bar tri klijenta da bih otvorila svoju firmu. Moram da imam sve spremljeno i razvijen ceo mehanizam unapred. Čekam povoljne astro aspekte!

Jer strah poručuje, Ako nije sve savršeno, znači da neće biti uspešno. Ako ne bude uspešno, svi će me ismejati i napustiti. Ako me napuste, znači da me ne vole, a onda ću umreti.

To je nekakav šablon po kome se crne misli roje duboko u nama.

Ne pričam napamet. Pričam iz vlastitog iskustva.

Kada je trebalo u aprilu da lansiram svoj portal Sito&Rešeto, koji, upravo, čitate, da prostite, u***la sam se od straha. Sve mi je delovalo kao prevelik zalogaj i poduhvat za moja nejaka i godinama Saturnom pritisnuta pleća. Nekim čudom, preko noći se izgubio početni entuzijazam. Rekoh sebi da ja to ne mogu u ovom trenutku. Nije još vreme. Spakovah sve i odložih na neodređeno.

A sve je bilo isto kao i kad sam ga konačno lansirala dva meseca kasnije. I to baš pred početak letnje sezone, kad su ljudi najmanje pred kompjuterima. Sva sreća, postoje mobilni telefoni. Al’ bolje ikad nego nikad.

Svega ovoga ne bi bilo da u jednom trenutku trezvenosti sebi nisam rekla, Pa čekaj, Žana, koji ti je vrag?! Zar ćeš dozvoliti sebi da ovo propadne?! Pa šta ako ne bude kako si očekivala?! (A bilo je van svih mojih očekivanja i optimalnih pokazatelja.) Neće biti propast sveta. Uostalom, bolje da radiš džabe za sebe, nego džabe za druge, zar ne?! I tako je sve krenulo kroz Sito&Rešeto.

Da sve bude paradoksalnije perfekcionizam se pokazao i kao emocija koju treba iznivelisati na jednom od aparata na kvantnoj terapiji, na koju idem, u Holitimed. Tužibaba. BTW, ne biste verovali šta sve ti aparati tamo znaju da očitaju.

A perfekcionizam je, zapravo, najniži mogući standard jer savršenstvo je zaista nemoguće dostići jer ne postoji ništa savršeno što bismo svojim ljudskim rukama mogli da uradimo na ovom svetu.

Imaš ideju za knjigu, novi posao, ljubavnu vezu ili bilo šta drugo što želiš da uradiš, a brineš da ako ne bude sve savršeno kako misliš da treba u samom početku da nikada nećeš uspeti?

Znaš šta je zanimljivo? Ne uspevaš baš iz tog razloga.

Uopšteno govoreći, kada te mori strah da ti projekat neće uspeti ili da veza neće ići u željenom pravcu, ti se, zapravo, nalaziš u sred najgoreg mogućeg scenarija. Vrtlogu straha.

To zapravo znači da ako želiš da pokreneš neki novi projekat, a strah te je da će projekat propasti jer nije sve savršeno skockano kako bi trebalo da bude pre nego sve krene, u suštini, projekat i jeste propao jer ti se nikada nisi usudio da ga pokreneš. Tako da ja zaista verujem da je perfekcionizam bolest niskog samopouzdanja, u prevodu, ako ne budem savršen, napustiće me, niko me neće voleti, umreću.

Tako da bez obzira na to kom novom nivou u svom životu težili, početak je ono što će na pomoći da dobijemo jasnu sliku o tome šta zaista želimo. Jedino novi početak može da nas odvede na sledeći nivo dubine intimnosti ili uspeha u poslovanju.

Zato, smogni snage i iskorači iz okova perfekcionizma. Odnosno, svog straha.

Da, treba uvek da imaš visoke standarde, fokusiraj se na kvalitet i to da daš sve od sebe. Samo, POČNI, već jednom!

Uvek će biti bolje sledeće nedelje. Još bolje će biti sledeće godine. Uvek ćeš znati više sledeće godine nego sada ali ne smeš više da gubiš vreme sa stvarima koje moraju da budu savršene pre nego što počneš.

Samo se seti priča o životnom putu velikih, uspešnih ljudi. Svaka počinje sa, Tada nisam imao mnogo ili Počeli smo u jednoj sobici.

Pritom, ne mislim na ove naše švercere farmerki i benzina na litar i po, a onda su stekli milione.

Zato, kreni!