Je l’ to to?! Bilo je prvo što sam pomislila kada mi je lekarka saopštila da imam tumor na dojci. Da li to znači da je gotovo? Nema dalje?! Nemoguće!

I sve je prazno. Telo mi prožima drhtavica, hladna kao led, al’ u glavi nema ničeg. Tabula raza. Ništa se ne izdvaja kao vredno u mom životu. Niko i ništa. Nijedna osoba, događaj ili delo. Pa nemoguće da je moj život tako ništavan! Bilo je tu svega. Smeha, zabave, ljubavi, pobeda i poraza, radosti, tuge, boli. Gde je nestao onaj ringišpil u mojoj glavi?! A toliko sam puta htela da siđem s njega.

Žana Korolija Foto: Aleksandra Ostojić Haljina: MATES
Žana Korolija
Foto: Aleksandra Ostojić
Haljina: MATES

Bio?! Zašto o sebi već mislim u prošlom vremenu?! Stresam se i na samu pomisao. Neopisiv strah okovao je moje biće. Napustio me je tek kad su me na pokretnom krevetu vozili u operacionu salu. Tad više ništa nisam osećala. Bila sam se predala. Suze same, nekontrolisano kreću da teku. Slivaju se niz moje lice. Isto je bilo i kad mi je hirurg, nakon završene operacije, dok sam još dolazila k svesti, rekao – Žana, benigno je! Sve je u najbojem redu! Nemate šta da brinete!

Pa nemoj da plačeš! Što plačeš?! Govore mi lekari okupljeni oko mene.

Kako mogu da mi kažu da ne plačem?! Možeš li išta gluplje da kažeš osobi kojoj se život raspada u trenutku pred soptvenim očima?! Osećam kao da mi se sav teret ovoga sveta spustio na ramena, a oni mi kažu da ne plačem! Spuštam glavu i krišom brišem suze. Sramota me je da plačem pred drugim ljudima. Obično plačem u samoći.

Hirurg me pregleda rukom. Ne mogu da vam kažem ni da je maligno, ni da je benigno. Za operaciju jeste, i to hitno.

Zašto mi ne govore da će, ipak, sve da bude u redu? Zašto su im lica tako bezlična i tupa? Odsutno me gledaju i pričaju jezikom koji jedva uspevam da razumem. Trudim se samo da zapamtim instrukcije.

Zure u mene prolaznici dok bauljam pločnikom do parkiranog automobila. Svesna sam svog krivudavog hoda. Nije me briga. Samo me je strah.

Sedam u auto. Uključujem brisače jer lije kao iz kabla. Više ne razlikujem svoje suze od kapi kiše. Koga sad da zovem? Kako preko telefona da kažem da imam tumor, a od kuće sam otišla zdrava i prava? Na redovan pregled. Kao svaka pametna, moderna, samosvesna žena, koja drži do sebe i svog zdravlja. Voli sebe.

Iskreno, dugo pre toga nisam išla na pregled dojki ultrazvukom. Uvek je bilo nešto preče. Sama sam ih redovno pregledala dok bih se tuširala. Onako kako savetuju, od ispod miške, pa sve u krug. Al’ tumor nisam napilala, iako je poprilično velik. Nalazi se sa gornje, unutrašnje strane grudi, gde je tkivo, inače, tvrdo, tako da se i ne oseti. Sad kad znam gde je, lako ga nađem. Trudim se da razbijam svoj strah tako što ga svaki dan dodirnem. Da se bolje upoznamo. Ipak je on deo mene. Ne bi trebalo da smo stranci. Tako ću manje da ga se bojim. Nije mi svejedno. Plašim ga se, al’ ipak se svojski trudim da savladam strah i ne dam mu da me nadjača. Ne dajem mu snagu. Oduzimam mu je jer ja sam jača od njega. Ja sam gospodar svog života. Ja upravljam svojim životom, a ne okolnosti, drugi ljudi ili događaji. Ne smem da pustim dizgine iz svojih ruku. Ne, ako hoću da savladam bolest. Čvrsto ih držim u svojim rukama. Moj život je moja odgovornost. Moja odluka.

I ne postavljam sebi pitanje zašto se to baš meni desilo. Davno sam prestala da postavljam sebi tako glupa pitanja. Svesna sam da smo svi mi sami kreatori svojih života. Sami sebe razboljevamo, sami lečimo. Nema tog lekara, medicine ili metode koja može da nas izleči, ukoliko sami ne odlučimo da hoćemo da se izlečimo i uradimo sve što je u našoj moći da u tome i uspemo.

Nema predaje. Očajavanja. Jaoj, jadna ja, misli. Prepuštanja slučaju. Ili hoćeš ili nećeš. Dva puta su pred tobom. Govori mi Sanja, prijateljica, psihoterapeutkinja, dok me šamara i istresa iz gaća, u trenucima kad se desi da izgubim snagu i krenem da tonem u očaj i tugu. Vraća me u život svojom neverovatnom energijom, snagom, strogošću i odlučnošću. Budi me. Zahvalna sam joj.

Zahvalna sam i Bojani. Njena psihoterapeutska metoda je drugačija. Bojana me zaceljuje. Neguje. Vida mi rane. Kupi me sa poda, dok se raspadam. Diže i udahnjuje život u mene. Govori mi da će biti sve u redu. Njena vera, uteha, razumevanje i podrška koju mi pruža osnažuju moje strahom, tugom i bolom skrhano biće. Meditiramo. Pomaže mi da nađem izlaz iz ovog opskurnog i skučenog tunela u kom sam se našla. Al’ samo nakratko, dok ne pozavršavam neka posla koja imam i izađem na čistac.

Mnošto informacija dolazi do mene. Buka je u mojoj glavi. Svako ima neki svoj predlog, savet, viđenje da mi da i sa mnom, iz najbolje namere, podeli. Slušam, ono što mi se učini korisnim. Radim, ono što osećam da je najbolje za mene. Prepustila sam se osećaju. Intuicija me vodi. Smislila sam neke svoje mantre koje mi pomažu da čistim um. Osećam kako mi daju snagu i osnažuju moje biće.

Najteže mi pada čekanje. Bolje rečeno, iščekivanje. I to telegrama kojim će me obavestiti o terminu operacije. Ne znam da li će biti sutra ili za mesec dana. To niko ne može da mi kaže. Živim u raskoraku. Ni da krenem dalje, radim, nastavim sa svojim životom, putujem, upoznajem nove ljude, ni da odustanem. Moje poimanje hitnosti ne podudara se sa dvomesečnim čekanjem na operaciju.

U međuvremenu, počela sam da izbegavam ljude. Samo da me ne pitaju kako sam. Onda ću morati da im kažem. A kako da nekom sručim u lice da imam tumor i da moram hitno na operaciju na, obično, nehajno pitanje – kako si, na koje većina i ne očekuje odgovor. Čak i ako ne izgovorim, proplakaću. Suze će sami reći. Imam li pravo da druge opterećujem svojim teretom? Jedva ga i sama podnosim. Drugo, hoće li mariti? Da li im je stalo?

Nekima jeste i zahvalna sam im na tome. Drugi su otpali kao blato s cipela, kad već nisu kad je trebalo.

Plačem. Svaki dan. Mnogo. I sklanjam se od ljudi, samo da se ne bih rasplakala na samu pomisao da treba da izustim reč iz usta. Mnogo mi je teško, mada se pravim da je sve u redu. A nije.

A, tuga, da, tu je i moja dugogodišnja druga. Znala sam da je negde morala da izađe ta milenijumska tuga u meni. Znam ja od čega je moj tumor sazdan. Od tuge. Duboke, teške, iskonske. I neka je, neka ide van! Nek ide od mene već jednom! Što pre, to bolje, pa da nastavim sa svojim životom kako mi priliči.

Kad malo bolje razmislim, na tumor gledam kao na finalni psihoterapeutski proces kroz koji sam prolazila tokom poslednjih godina. Znala sam da ta količina tuge u meni mora izaći na neku boleštinu. I bih u pravu. Ipak me je zatekla nepripremljenu i iznenađenu jer bolest nikada ne dolazi onda kada mislimo da će da se pojavi, već kad sve prođe i kad telo krene da se opušta.

Bolest uvek dolazi na kraju, da počisti šta je preostalo, kao lešinari na kraju gozbe, da bismo mogli da nastavimo dalje sa svojim životom punim jedrima. Ili ne.

Odluka je samo na nama, mada vrlo često tako ne izgleda. Naravno, očima klasične medicine gledano. Ali, ako se odmaknemo od sebe par koraka i pogledamo šire, sve će nam biti mnogo jasnije. Svi mi znamo, ili bolje rečeno, osećamo, gde se krije izvorište našeg razboljevanja. Verujem da toliko svesnosti posedujemo, samo ako ne živimo u negiranju.

Bitno je da svako od nas bude svestan da bolest nije kazna. Ona se ne dešava samo lošim ljudima. Dešava se svima nama. Bolest je posledica načina na koji smo živeli.

Kad se ceo naš svet ruši, to samo život pokušava da privuče našu pažnju, da nam ukaže da je sada poslednji trenutak da rešimo, sami sa sobom, gorući problem u svom životu, da bismo mogli da nastavimo dalje.

Samo još jedna od lekcija u nizu koju treba da savladamo, da bismo se popeli na viši nivo igrice, zvane život. Da ga prigrlimo ili umremo.

Život nije nešto što nam se dešava, tek tako. Svako od nas ima svoju svrhu u životu koju živi. Svoj dar. Veliki dar koji treba da podeli sa svetom.

I to ne samo jedan. Mnogo darova! Može da se desi, a to je sasvim normalno, svima se dešava, da se ponekad zaglavimo, ne vidimo kuda i kako dalje. Ključa u tebi, al’ ništa ne izlazi. Nekada duša hoće, al’ telo ne čini nikakvu akciju da to i ostvari. Jer nekada smo na smrt preplašeni, toliko da ne uspevamo ni sami sebi da priznamo kakav dar u sebi nosimo. Osećamo se osujećeno, manje vredno i odbačeno. Ne vidimo način kako da ostvarimo svoj potencijal. A kad se to desi, život zna da nas spusti na kolena, da bi nam održao bukvicu.

Kad god nastupi kriza u našim životima, a bolest to svakako jeste, ona dolazi s dobrim razlogom. Da nas probudi, nečemu nauči i podstakne da zađemo dublje u svoju svrhu, da bismo mogli da realizujemo svoj dar. Život se dešava upravo iz tog razloga.

Šta ja treba da naučim iz ovog iskustva, jedino je svrsishodno pitanje koje u takvim trenucima vredi sebi da postavimo. I da slušamo sebe, da bismo uspeli da čujemo odgovor jer to je naš put do isceljenja.

Niko od nas ne sme da dozvoli da postane žrtva sopstvenog života. Svako od nas je moćniji od okolnosti u kojima se nađe. Ne smemo da dozvolimo da sebe dodatno urušavamo negativnim ljudima i emocijama. Tugom, stidom, strahom ili krivicom. Svako do nas je odgovoran za sopstveni život.

Ti držiš konce svog života u svojim rukama. Ti upravljaš njime. Ne dozvoli da okolnosti preuzmi uzde tvog života. Ne prepuštaj svoj život slučaju. Na tebi je. Vodi računa o sebi. Voli sebe. To je jedino što zasigurno imaš.

Ne dozvoli negativnim glasovima, koji čuče duboko u svakom od nas, da te obuzmu i oduzmu ti životnu snagu. Ne odustaj od svojih snova i strasti. Eliminiši iz svog života sve koji ti govore loše o tvojim vizijama, težnjama i idejama, koji te sputavaju da ostvariš svoje darove. Okruži se pozitivnim ljudima. Čitaj knjige koje te uzdižu. Slušaj inspirativnu muziku. Lako je predati se mediokritetskoj žabokrečini. Ali smogni snage. Ne daj se! Pronađi svoje izvorište životne radosti. Prati ga! Budi hrabar. Učini svoj život primerom mogućeg. Poseduješ veličinu u sebi. Otkri je! Ne dozvoli da svet propusti dar koji nosiš u sebi.

I konačno naziv moje knjige dobija svoj puni smisao. Ne odustaj od ljubavi, Žana, jer odustati od ljubavi znači odustati od sebe, odustati od svog života.

– Da li je to sve što si imala da daš svetu? – pita me Sanja

– Nije!

– Onda je rešeno. Ideš dalje?!

– Idem!

Umesto da te uništi, život ti daje jedinstvenu moć slobodne volje da unaprediš svoj i život drugih ljudi ili ne. I nije bitno šta je bilo juče. Bitno je samo ovo što se dešava u trenutku sadašnjem. Sad imaš moć da sve što je bilo promeniš u svoju korist. Odluka je na tebi. Ti si na potezu.