Pravo na slobodan izbor oduvek je ideal svakog slobodnog društva. Pravo na izbor partnera, pravo na izbor vere, pravo na pobačaj, pravo na sopstveno telo, pravo na različitost.

Neslobodno društvo prepoznaje se po skupu pravila i zabrana, s ciljem da svi članovi društva jednako misle, jednako osećaju i da se jednako ponašaju. Svaka različitost, sve što je drugačije, kažnjava se ili se posramljuje.

Vladimir Nemet
Vladimir Nemet, psihoterapeut

Za društvo kažemo da je totalitarno kada svi njegovi članovi veruju u jednu Istinu, koja se više ne propituje, u koju se ne sumnja, s kojom se identifikuje.

Usprkos ogromnoj žrtvi naprednih ljudi sveta, još uvek živimo u društvenom sistemu kojem najbolje odgovara naziv – patrijarhat.

To je društvo u kom vredi “zakon oca”, odnosno, sistem društvenih odnosa u kojem muškarci nadziru i kontrolišu žene.

Govorimo o onoj Istini, “Prirodnom zakonu”, po kome muškarac dolazi ispred i iznad žene, pa je prirodno da i donosi odluke u njeno ime. Čak i odluke koje uključuju njeno sopstveno telo.

Patrijarhat

Mnogi antropolozi smeštaju začetke patrijarhata u doba pe šest hiljada godina. Veruje se da od tada dete dobija ime po ocu, a ne više po majci, kao pre toga. Od tada pa sve do danas, društvom vladaju predrasude o rodnim razlikama. Čak su i filozofi, poput Platona i Aristotela, imali brojne predrasude o ženskom rodu.

Prirodne nauke još uvek nastoje da odrede razliku između muškog i ženskog ponašanja, traže se biološke i genetske razlike, kao da od njih zavisi karakter osobe.

Mi znamo da nema razlike između muškog i ženskog karaktera, a ako razlika i postoji ona je posledica vaspitanja, porodice i društva, svega onoga što nazivamo – socijalni konstrukt.

couple-955930_1280Geni ne utiču na karakter, karakter se uči!

Savremena psihoanaliza, filozofija i sociologija imaju velik uticaj na društvo, one mogu smanjiti rodne predrasude, mogu pokazati kako se muška ili ženska uloga uče još u ranom detinjstvu. Humanističke nauke mogu pokazati kako tradicija nije ništa drugo do skup predrasuda i racionalizacija s jedinim ciljem – sprečiti svaku promenu.

Upravo suprotno, njena je jedina svrha potisnuti ili negirati autentičnu osobenost. Kao da zajednica ne može zadržati svoju celovitost ako su njeni članovi slobodni ljudi, ako različito misle ili različito osećaju. Tradicija ima za cilj da ukine svaku razliku, svaku različitost, tradicija je smrt Različitosti.

Zašto?

couple-1363982_1280Ginofobija

Možemo da se upitamo šta je žena iz perspektive muškarca? Šta to muškarac vidi u ženi, šta to “projektuje” u nju da je prema njoj tako neodlučan, ambivalentan, da je voli i mrzi, obožava i obezvređuje, da je ona za njega svemoćna i bespomoćna, sve u isti mah?

Klasična psihoanaliza, baš kao i savremena, govori o fenomenu transfera, prenosa, kada muškarac u ženi traži svoju majku. Od Frojda do Lakana i Kohuta, govori se o potrebi izbegavanja sveta realnog, i obitavanja u imaginarnom svetu.

Stopljenost, simbioza sa savršenom majkom osobina je imaginarnog, a empatija, prijateljstvo s običnim ljudskim bićem osobina je realnog.

couple-498484_1280Čemu stapanje s idealnom majkom?

Majkom nazivamo onaj fenomen koji može dete da zaštiti od raspada, fragmentacije, smrti.

Odraslu osobu od raspada, fragmentacije, čuva prijatelj, druga osoba, Drugi. Odrasloj osobi nije potrebna “funkcija” za organizaciju svoje psihe, njoj treba ljudsko biće.
Odrastanje je proces u kojem se majka pomalo zamenjuje prijateljem. Funkcija stiče posebnost.

Nažalost, u zemljama koje se vraćaju tradicionalnim vrednostima, muškarac nema prilike da odraste, on u ženi retko vidi prijatelja, obično traži majku.

mother-937038_1280Razlika između majke i prijatelja

Dete ne može da doživi sebe odvojenim od majke, ono i majka su isti, oni su jedno. Dete svoju majku vidi savršenom, ono je idealizuje. Tokom odrastanja, dete pomalo spoznaje kako majka poseduje sopstveni život, sopstvenu inicijativu, sopstvene interese. Ono mora da se razočara u sliku majke, kao savršenog bića.

Hoće li dete moći da odustane od simbiotične veze i idealizacije majke, zavisi od toga koliko njegova okolina, porodica, može da prepozna i prihvati njegove afekte ljutnje i tuge koji se kod svakog razočaranja moraju javiti. Hoće li se majka pretvoriti, preobraziti u prijatelja, zavisi od toga koliko ljutnje i žalosti može okolina i društvo videti i prihvatiti, bez da krene odmazdom, ili ga postidi.

U tradicionalnim sredinama, gde dete mora da prihvati ulogu koju mu postavlja društvo, njegovi se afekti besa i tuge neće nikada prepoznati ni prihvatiti. Njegova majka nikada neće postati prijateljem, ona će se idealizovati ostatak života.

Time i sin nikada neće postati muškarcem, već će čitavog života ostati dete, u večnoj potrazi za idealnom majkom.

U našoj je kulturi dečaku veoma teško, gotovo nemoguće, da pokaže i podeli svoja osećanja tuge. Devojci je to mnogo lakše, društvo joj dopušta da tuguje i žali svoje razočaranje u idealnu sliku roditelja. To može objasniti veću emotivnu zrelost žena u odnosu na muškarce, i više narcizma kod muškaraca.

mom-1312752_1280Svemoćna i bespomoćna majka

Kako se takvo dete/muškarac odnosi prema svojoj ženi/majci? Njegovo je ponašanje uvek dvojako, ambivalentno.

Oni aspekti majke koji održavaju iluziju jedinstva s detetom njena su “dobra” slika. Majka koja se bavi isključivo detetom, ne odlazi od kuće, ne druži se s drugima, čak ni s ocem, dobra je majka.

Oni aspekti koji ukazuju na odvojenost majke od deteta, njena su “loša” slika. Majka koja ima svoj život, donosi odluke, pokazuje inicijativu, loša je majka. Dete ne može povezati slike u celinu, pa majka iz perspektive deteta postaje čas dobrom čas lošom majkom. Dobra se obožava, loša se mora uništiti ili pokoriti.

Psihoanalitičar Heinz Kohut ima drugačije tumačenje.

Majka nije za dete toliko “dobra” ili “loša”, koliko je ona svemoćna ili nemoćna.

Detetu je potrebna slika svemoćne majke kako bi s njom moglo da se identifikuje i stopi, kako bi ona mogla da ga vodi i štiti. Ipak, ono trpi svakodnevna razočaranja, pomalo odustaje od slike idealne, savršene majke, te ona pomalo postaje prijateljem, običnim ljudskim bićem.

Majka pomalo stiče svoju Različitost.

Međutim, u slučaju traumatskog razočaranja u savršenstvo majke, iznenadnog i neprihvatljivog, idealna, savršena slika se ne menja, ona se samo potiskuje i poriče.
Majka je i dalje Bog!

Svesni nivo psihe deteta vidi ženu kao obično ljudsko biće bez kvaliteta, mudrosti, znanja, empatije.

S druge strane, duboko u svom nesvesnom dete krije sliku savršene majke koja poseduje neograničeno znanje, mudrost, snagu, moć. Ta je žena/majka za njega svemoćna, opasna, uvek postoji mogućnost da ga nadzire, manipuliše, odbaci.

Muscular Man Having Pensive Moment

Narcizam je fantazija kako je muškarac svemoćan, on drži ženu pod nadzorom, ona mu nije potrebna.

Posebna vrsta muškog narcizma često se naziva – falički ili falusni narcizam, kada se sav sjaj i blještavilo ulaže u samo jedan organ. Tom se pojavom posebno bavio Jacques Lacan koji kaže kako dečak vidi sebe kao penis kojim osvaja majku.

Kasnije će sebe da doživljava vrednijim od žene koja nema penis ili falički narcizam. Velik deo Frojdove psihoanalize gradi se na ideji o “ženskom manjku penisa”, što govori o dubini Frjdovog sopstvenog problema s faličkim narcizmom.

Kohut je pokazao da se taj oblik narcizma javlja jedino kod onih dečaka koji nisu imali dovoljno empatije, odnosno, nisu doživljeni kao jedinstvena celina. To je dovelo do njihove fragmentacije, svođenja na jedan deo tela, na njihovu opsednutost veličinom penisa.
Dečaku s dovoljno empatije u obitelji veličina penisa nije važna, on uopće ne obraća pažnju na bilo koji izolovani deo tela.

Ponavljam, iako takav muškarac ženu doživljava beznačajnom, u nesvesnim slojevima psihe skrivena je drugačija istina. On je tamo ipak samo bespomoćno dete, ovisno o svojoj mami. Ta se istina skriva po svaku cenu. Ginofob, pravi paranoik, u večnom je strahu da se njegov grandiozni ego ne razbije što bi ga izložilo na milost i nemilost njegovoj svemoćnoj majci.

woman-3587651Lov na veštice

Patrijarhalni sistem hiljadama je godina štitio muške narcističke fantazije, žene su uvek znale gde im je mesto. Ipak, s vremena na vreme, pojavi se žena koja može da ugrozi mušku fantaziju svemoći.

Svojim slobodnim ponašanjem ona je iznad svoje tradicionalne uloge domaćice i majke.
Muškarac, ginofob, na taj gubitak kontrole i nadzora, na tu narcističku povredu, može da reaguje samo narcističkim besom.

Svoj bes i mržnju ne može da prihvati, njegova religija to brani, pa sav svoj gnev projektuje u ženu. Tako je žena na kraju opasna i zla, i za njeno su uništenje dozvoljena sva sredstva.

U Japanu joj se podvezuje stopalo, u Sahari obrezuje, a u našim krajevima spaljuje na lomači.

woman-1369253_1280Savremeno društvo

U našem je društvu primetan povratak na stare, tradicionalne vrednosti. Sve je manje vere u ljudsku dobrotu i empatiju, a sve je više vere u svemoćna, idealna bića, koja su iznad običnog, iznad ljudskog.

Sve se manje traži i prepoznaje empatija i saosećanje, sve se više traži strogi vođa koji treba da nam kaže šta da radimo i ko smo. To je regresija od realne potrebe za empatijom i prijateljstvom, prema imaginarnom svetu magičnog mišljenja, mistike i religije.

Što možemo da učinimo?

U takvom društvu svi pate. Bez obzira na pol, na kraju svi postajemo žrtve nehumanog sistema. Ne verujem kako su sociopate srećni ljudi.

Uvek možemo da učinimo dve stvari. Prepoznamo svoje ideale i svoje ambicije.
Ambicije su naša borba protiv nehumanog sistema. To je naša želja i naša volja da se zauzmemo za sebe, da se čuje i naš glas, da se širimo na svet.

Ideali su naša vera u dobre i empatične ljude koji zaista žive oko nas. Najveći naši ideali su obični ljudi koji i bez posebnih veština i talenata, ipak, menjaju svet.

***

Izvor: Hera znanje