Sećam se priče, koju je 90-ih godina Vuk Drašković često pričao, u kontekstu naivnosti srpskog naroda i manipulisanja istim, od strane tada vladajućeg režima Slobodana Miloševića.

Otprilike, svodila se na to da kada te jednom prevedu žednog preko vode, to je u redu. Dešava se i najopreznijima.

Kada te drugi put prevedu žednog preko vode, vreme je da se dobro zamisliš i pokušaš da shvatiš šta sa tobom nije u redu.

A kada te treći put prevedu žednog preko vode, ti isti koji su to uradili i prvi i drugi put, onda si ti definitivno patološki tip, mazohista, sklon samopovređivanju, destruktivan i sam sebi najveći neprijatelj.

Dopala mi se ova pesnička slika gospodina Draškovića, kao što mi se dopada i što se u međuvremenu kurtalisao politike i vratio pisanju. Hvala Bogu! Malo više hvala Bogu što je i njegova cenjena supruga nestala sa političke scene. Ne da mislim da su ove današnje prve, druge i treće ‘dame’’ išta bolje. Naprotiv! Ali ni pomenuta se ne može podičiti da je ovoj Srbiji i ovom gradu dala nešto dobro, po čemu će je pamtiti, a uzela je i kašikom i kutlačom.

Iskreno, ne znam od kud se dede paralela između bračnog para Drašković i moje današnje teme, ali mozak je najneistraženija misterija civilizacije.

Pođimo od toga da sebe smatram inteligentnom osobom. Čak, nadprosečno. Sad, reći ćete, da je sud subjektivan i neargumentovan, ali, verujte mi da je tako. Nemam razloga da lažem ni sebe, ni vas, kada je to u pitanju. Mada, bilo bi mi daleko lakše kada bih svu krivicu mogla da svalim na sopstvenu glupost.

Dakle, kako je moguće da jedna inteligentna osoba, ipak ću izostaviti ono ‘nadprosečno’’, da ne bih zvučala pretenciozno, dozvoli sebi da je jedna ista osoba tri puta odradi na istu foru?

Nešto tu nije u redu. Ili je ‘fora’’ nadrealno dobra, što mi se uopšte ne čini kao tačan odgovor ili je ‘žrtva’’ daleko ispod inteligentne, tj. veoma glupa, što se opet kosi sa pređašnjom pričom o prosečnoj i, čak, nadprosečnoj inteligenciji. Ili, sad obratite pažnju, fora nije nikakva!

Žrtva jeste inteligentna, ali emocije nemaju ama baš nikakve veze sa inteligencijom!

E, to je taj mudar zaključak!

Mogla bih da istrajem do kraja i kažem da tako i treba, to si i zaslužila ali nekako mi je žao. Ono što je najgore u celoj priči, za razliku od Draškovićeve priče o ovci, koja je ‘samo’’ tri puta prevođena preko vode, sigurna sam da meni ne gine ni četvrti, peti, a verovatno ni neki n-ti put.

Uostalom, valjda sam zato odavno prestala da pijem vodu, na sablažnjavanje nutricionista i fitness instruktora.

Tek, ‘fore’’zapravo i nema. Sve se dešava u jednoj glavi i jednom srcu. Ono drugo, operativno – manipulativno, samo koristi resurse koji mu se ispruže pod nogama. Ne mora nikakav poseban napor da uloži. Minimum kreativnosti. Par kliširanih rečenica…i… patka je pečena!

Sasvim je poražavajuća činjenica da ono što osećaš prema nekome, nema nikakvog uticaja ni na tog nekog, ni na tvoj životni put.

To je, naprotiv, najjače oružje protiv tebe samog. Kao nemi posmatrač gledaš kako se tvoj mali sveti gral ispija bez užitka, u bahatom plesu nekontrolisano prosipa i u tankim, jedva vidljivim mlazevima, nestaje.

Jedno obično, nesuvislo obećanje, bez pokrića, kako će ovog puta SVE biti drugačije, dovoljno je da poništi sva prethodna loša iskustva, zakletve i zavete da mu se nećeš vratiti.

Vosak. Moram da kupim mnoooooooogo voska. Ne bi uzalud od tolikih likova u istoriji čovečanstva njih par ostalo zapamćeno. Moj heroj. Odisej. Obećavam sebi da ću sledeći put napuniti uši voskom da ne čuju prazna obećanja. Red je da i meni neko pomogne. Pa, neka to bude Odisej.