U godinama koje su prethodile trenutku kada sam pozitivno odgovorila na ovo pitanje, ubeđivala sam sebe u suprotno. Konstantno i temeljno, objašnjavala sam sebi i uveravala se da je i samo postavljanje tog pitanja neusmesno, sebično i da ne priliči jednoj majci.

Verovala sam da je moja žrtva neophodna i da čak i ne smem da je doživljavam kao žrtvu jer majci je sreća njene dece, ne na prvom mestu, nego je čak jedina njena sreća…100% pure happiness. Kao destilovana voda, ničim zamućena, čista sreća!

Radni sati se iz dana u dan produžavaju i svaki povratak kući podrazumeva vožnju najnezamislivijim putevima i pravcima. Konačni ulazak u kuću redovno biva propraćen sa ‘gde si ti do sad?!”, ali više onako preko ramena. Pitanje bez očekivanog odgovora. Prekonosirajuće. Vrlo često to je i sva konverzacija večeri.

Onda pada noć. Noći su najteže. Ko nije pokušao da jeca bez glasa, ne zna koliko je to teško. A ko nije pokušao da to radi mesecima, iz noći u noć, ne zna koliko je to nemoguće izdržati.

Godine sistematskog uništavanja svake pozitivne emocije dovode do prezira prema bilo kakvom fizičkom kontaktu. Nedostatak želje? Neeeeeee! Nije to nedostatak želje! To je nepodnošljiva pomisao na dodir. Fizička muka. Ideja od koje se plače iznutra.

Pravo na seks? Bračna dužnost? Niko nikada ne bi smeo da pomisli da ima to pravo, niti bi iko ikada smeo da trpi to nepravo ovog drugog. Nikada.

Nekada velika ljubav pretvara se u netrpeljivost, dijametralnu suprotnost u svakom prokletom stavu i stavčiću. Nepostojanje zajedničkog afiniteta (jednina!), divljačke svađe osvedočene uplašenim dečijim pogledima. A onda sve to zamenjuje ravnodušnost.

Ravnodušnost je pravi kraj svake ljubavi.

Mržnja može da se pretvori u još jaču, luđu, strasniju ljubav, ali iz ravnodušnosti nikada ne može da se ponovo rodi ljubav.

Zombi supružnici, kako su ih komunisti pogrdno nazvali, ‘bračni drugovi” (kao da muškarac i žena koji su jedno drugom jin i jang, pronađena nedostajuća polovina, rebro, mogu i treba da budu drugovi!!!), žive svoj zombi brak. Brinu o svojoj zombi deci, rade svoje zombi poslove, pripremaju svoje zombi obroke, voze svoje zombi automoblie, osmehuju se svojim zombi osmesima, okreću zombi krmenadle na zombi roštiljijadi, koju vikendom organizuju sa svojim zombi prijateljima, letuju u zombi letovalištima, zimuju u zombi zimovalištima.

Kao neko ko je voleo svim srcem, pa mrzeo sebe što je ljubav prestala, a onda postao nesrećan lik ugašenog pogleda, mogu da kažem da sam svom snagom pokušala da ostanem – za dobrobit dece. Svakog dana osećala sam kako umire jedan mali deo mene. Polako. Ćeliju po ćeliju. Praznina je ispunjavala moje grudi, glavu, korak.

Najlakše su bolesti za koje se ode kod lekara. Prepišu ti terapiju, ti je uzmeš i probudiš se izlečen. Koji lekar i koji lek mogu da vam pomognu kada umireš iznutra?

Kada se do te mere potčiniš i podrediš drugima, da potpuno izgubiš svoj identitet? Zato što to sredina od tebe očekuje? Zato što to tvoji roditelji od tebe očekuju? Zato što to tvoja deca od tebe očekuju? Zato što si ti sama naučena da to od sebe očekuješ!

Prolazim pored izloga i ne prepoznajem lik koji me odande gleda. Poznata mi je. Znam da sam je nekada davno poznavala, ali se godinama nismo srele. Potpuno smo se udaljile. Deluje veoma umorno i nekako, tužno. Sva se pogurila. Izgleda tako sitno. Nigde one vrcave lepote i drskog, a jedinstveno ženstvenog, ponosnog hoda, po kome su je prepoznavali. Ko to beše?

U trenutku potpune emotivne tuposti, sama i usamljena, pogođena velikim gubitkom, koji nosi večiti krug života, obrisala sam suze, uspravila se, duboko udahnula i iz sveg glasa uzviknula: DA, JA IMAM PRAVO NA LIČNU SREĆU!!! DA, JA IMAM OBAVEZU PREMA SEBI I PREMA LJUDIMA KOJI ME VOLE DA POKUŠAM DA JE PRONAĐEM, DA SE ZA NJU BORIM! NE MOGU, NEĆU I NE SMEM DA ODUSTANEM OD TE BORBE!

Tada sam odlučila da se razvedem.

Tražim i dalje. Borim se još uvek. Ali nikada više neću dozvoliti sebi da posumnjam da imam pravo da budem srećna.