Ako ka nečemu većina ljudi ide – onda su to stupanje u brak i osnivanje porodice.

I ako u nečemu najveća većina ljudi trpi ili se ne snalazi dobro – onda su to življenje u braku i porodici. O tome zašto je i kako tako, čitajte u redovima koji slede.

Marina Drobnjaković, dipl. psihološkinja i psihoterapijska savetnica

#1 Loši razlozi za ulazak u brak

 Da se, za početak, složimo oko jednog: brak može ali i ne mora da ima ništa s ljubavlju. Ne venčavate se samo zato što se volite, ako se volite, već zato što želite da se venčate.

Divno je ako se za to opredeljujete i iz razloga ljubavi, ali – ne podrazumeva se, niti je nužno. Rekla bih da u tom grmu leži prvi od problema: možete se venčati i ako ljubav nema ništa s tim i ne možete da se podnesete.

Pročitajte i ovo: Da li stvarno ništa nije tako jednostavno?!

Možete se venčati ako možete da podnosite to što ne možete da se podnesete, jer: usamljeni ste, zadnji je voz, neće biti bolje prilike, aktuelni partner/ka je jedina prilika, kada ste do sada bili zajedno – “najpametnije” je da zajedno budete i od sada, dete je na putu, zgodan je trenutak (ima se vremena i(li) novca za svadbu), ima se “platica” ili se nema ni ona – te se valja “udružiti” s drugim itd.

Pročitajte i ovo: Vodič za žene zbunjene muškarčevim ponašanjem

O lošim razlozima za ulazak u brak, u najkraćem: Ništa što je na silu i makar kako (čitaj: nikako) ne može da bude ne-znam-kako dobro.

#2 Pretpostavke i (i)racionalna uverenja o braku

Ljudi u brak obično ulaze vođeni željom i namerom da u braku s drugim traju.

S tom željom i namerom ruku pod ruku idu i ove i njima slične priče: brak je za ceo život i treba da traje/čuva se (po svaku cenu), brak je sigurnost (i osiguravanje zajedništva za ceo život), bivanje u braku je bivanje u izvesnosti, “uzimaju” se oni koji planiraju da ostare zajedno, od bračnog partnera nema(š) nikog bližeg, brak je samo ako je i u dobru i u zlu

Pročitajte i ovo: Zašto je ženama malo potrebno da se mnogo vežu?

U promišljanje braka i odlučivanje na isti ugrađuju se, dakle, brojna pretpostavljanja, podrazumevanja i uzimanja zdravo za gotovo koja, razume se, imaju brojne negativne posledice.

Verovatno niko ne ulazi u brak da bi se razveo sutra, čim se okrene. Nisu radi da se razvedu ni oni koji žive u disfunkcionalnim i lošim brakovima, oni kojima je jasno da postoji i razvod i opcija je – u slučaju potrebe ili krajnje nužde.

Pročitajte i ovo: On se njoj jako dopada, ali bez svega onoga što uz njega ide

Štaviše, ako malo bolje pogledate, videćete da se među prvima razvedu (pre)oprezni, sumnjičavi po pitanju opstanka braka i oni koji se na brak odluče na jedvite jade.

Te ćete ljude često čuti da kažu da se “nikada ne zna”, “uvek ima nazad i možete se razvesti”, “danas nema ljubavi za ceo život”, “partner danas jeste – sutra nije”, “papir nije nikakva garancija”, itd.

Pročitajte i ovo: Imaju li žene previsoka očekivanja od svojih partnera?

O pretpostavkama i (i)racionalnim uverenjima o braku, u najkraćem: Obavezaće vas i ograničiti ono čemu dozvolite da vas obaveže i ograniči. Nemojte misliti da je sudbina mudrija od vas i biće kako mora biti. Biće kako izaberete da bude.

Photo by One Wedding on Unsplash

#3 Očekivanje neočekivanog i malo verovatnog

… kada je reč o učestvovanju u roditeljstvu i bavljenju decom, te (ravnopravnom) deljenju kućnih poslova.

Zapravo, ne radi se toliko o očekivanjima žena, koliko o tome da se mnoge od njih nadaju da će se njihovi partneri – pošto se ožene i postanu očevi – aktivno uključiti u bavljenje kućom i roditeljstvom, te priskočiti u pomoć.

Pročitajte i ovo: Odlazite li od onih koji nisu ono što vam je potrebno?

U čemu je problem u vezi s nadanjem? Pa, u tome što nadanje podrazumeva pasivnost. Kada se nadate, sedite i strpljivo čekate da se dogodi čudo i muškarac uvidi, shvati, sam prepozna i poželi.

Bilo bi lepo, ma – divno! kada bi roditeljstvo u stvarnosti funkcionisalo tako ali, kako vidim, (obično) ne funkcioniše.

Znači li to da muškarci veruju da u roditeljstvu i kući nisu (naročito) potrebni jer žene mogu same i znaju bolje, ili se radi o tome da se mnoge žene (mnogo) loše udaju – pitanje je.

Pročitajte i ovo: U bračnom krevetu sa bebom

Znam za scenario u kojem žena tegli i(li) radi nešto fizički teško – nedugo nakon carskog reza, s ranom koja je još uvek vrlo bolna – dok muškarac u neposrednoj blizini sedi i igra igrice.

Za scenario u kojem nju trudnu i beskrajno iscrpljenu on poseti u bolnici pa – zaspe, umoran od ko zna koje neumorenosti. On greši jer ne misli da je na njemu, ona greši jer misli da je (samo) na njoj.

Pročitajte i ovo: Postoji li partner bolji od sadašnjeg?

Ili je on ne voli, a njoj niko nije rekao da bezuslovna ljubav nije ljubav ali, okreni obrni – strahovito je tužno. Scenario u kojem samo ona reaguje na bebin plač i ustaje noću se podrazumeva, je li.

O očekivanju neočekivanog i malo verovatnog, u najkraćem: Nemojte se samo nadati i strpljivo čekati. Pitajte za potrebno i pomažuće. Tražite i gledajte šta biva pošto zatražite. Ako potom bude kao da ništa nije bilo – samo vam se učinilo da drugačije može biti.

#4 (Ne)dovoljno dobro nasuprot (ne)potrebnim potrebama

Posmatranjem udatih žena, može se primetiti da je mnogima od njih dovoljno da se “zovu udatim” i muževi ih ne varaju, ili im se svaki put vrate  – s posla, “bančenja” ili od drugih žena.

Dovoljno im je da muževi doprinesu, tj. stave novac na sto, osiguraju življenje u prostranom životnom prostoru i ne traže razvod, ali ni seks. Mnogima je dovoljno i to da ih muževi slušaju i slede, budu im na usluzi i raspolaganju, “inferiorniji” od “superiornijih” njih.

Pročitajte i ovo: Prednosti i mane ljubavne veze sa značajno starijim ili mlađim partnerom

Nažalost, to je dovoljno i tim i takvim muževima tih žena.

S druge strane, posmatranjem oženjenih muškaraca može se primetiti da je mnogima od njih dovoljno da na miru i u potpunosti mogu da se posvete poslu, da im je kući “skuvano, oprano i opeglano”, da im se posebno zahvali ili napravi kolač na ime toga što su se setili da imaju decu i izvoleli su se poigrati s njima, te da su slobodni da budu slobodni – u svakom mogućem smislu – dokle god ne zaboravljaju na činjenicu da imaju suprugu i decu koje su dužni da biraju.

Pročitajte i ovo: Da li se mame dele na dobre i doterane?

O (ne)dovoljno dobrom i (ne)potrebnim potrebama, u najkraćem: Nećete videti ono što ne želite da vidite. Granice će biti tamo gde ih postavite. I ništa dobro neće proizaći iz pristajanja na loše.

#5 Problematično rešavanje problema

Mnogi bračni parovi se u susretu s problemom prave da problema nema. Ako neko i inicira razgovor o problemu ili izađe s predlogom za obraćanje stručnjaku za pomoć – onda je to žena.

Pročitajte i ovo: Zašto se žalimo, čak i kada nam dobro ide

Do tog trenutka, mnoge udate žene ćute, grizu se za jezik i zadržavaju za sebe; kažu da su dobro i sve je u redu i kada nisu i nije, nastoje da ipak zaključe da preteruju i preosetljive su, fokusiraju se na (eventualno) dobro – makar bilo toliko mâlo da je nevidljivo golim okom, biraju da veruju da vreme čini svoje i sve će se rešiti sâmo od sebe – ako se samo strpljivo i “tolerantno” sačeka itd.

Mnogi oženjeni muškarci, s druge strane, ne priznaju da postoji problem dok im se ne nacrta, napravi scena ili na oči stave naočari s dooobrom dioptrijom.

Pročitajte i ovo: Za koje žene brak nije dobar izbor?

Čak i nakon toga, dokle god mogu, ne vide u čemu je problem i gde gori, odmahuju rukom i(li) prevrću očima, prave se “ludi”, umanjuju ili otpisuju važnost i ozbiljnost problema, pitaju se zašto se strasti jednostavno ne bi smirile i izlaz ne bi pronašao u ulaženju u nešto izvanbračno s nekim ko će utešiti i pružiti nedostajuće – u datom trenutku ili na duže (paralelne) staze.

Pročitajte i ovo: Ima li ljubavi posle prevare?

O problematičnom rešavanju problema, u najkraćem: Problem se može rešiti jedino rešavanjem problema – suočavanjem s njim, razgovaranjem o njemu i isprobavanjem novog i drugačijeg postavljanja spram njega. Koliko god da “prelaženje na nešto drugo” trenutno olakšava, dugoročno gledano samo otežava jer doprinosi samo nagomilavanju.

Ako bogato iskustvo (rada) s ljudima nešto pokazuje, onda pokazuje to da u brakovima najduže mogu o(p)stati oni koji najviše mogu da trpe. Baš je trpe prava reč, ne tolerišu. A i tolerisanje nije ono što mnogi žele da nazovu tom rečju.

Pročitajte i ovo: Vodič za razvedene

Za kraj, u najkraćem: Ništa nemojte trpeti ni tolerisati, ako vam se ne toleriše. Ne morate ništa što ne možete i nećete. Imate samo jedan život i nemojte ga trošiti kao da nije vredan.