Snovi ponavljaju sećanja iz budnog života na bizarne, ponekad hiperasocijativne, a ponekad na metaforične načine, te da to verovatno služi mnoštvu različitih funkcija. Međutim, to nije uvek tako sređeno i uredno. Ponekad taj proces postane sasvim haotičan. Ponekad snovi postanu more.

Nisu svi košmari loši. Međutim, ponekad mogu da postanu stvarno loši, ne samo zato što su neprijatni i mučni već i stoga što nam ponekad ne pomažu da obradimo emotivne doživljaje, već mogu zapravo da učine da se osećamo još gore. To naročito važi za košmare koji se ponavljaju iznova i iznova, nikada se zaista ne menjaju, navaljuju tokom spavanja i opsedaju snove, tako da se snevač boji da ode na spavanje, strahujući da će ih ponovo sanjati.

Takvi košmari proističu iz traumatičnih doživljaja u opsegu od izuzetno ozbiljnih događaja, koji ugrožavaju život, bezbednost i telesni integritet – kakvi su rat, seksualno napastvovanje ili zlostavljanje, fizičko nasilje, proganjanje, saobraćajni udesi i prirodne katastrofe – do onih koji se češće doživljavaju kao deo normalnog životnog ciklusa, kao što su smrt voljene osobe ili razdvajanje.

PSIHOLOGIJA SNOVA: Zašto sanjamo i šta znamo o snovima?
Autor: Džozi Malinovski
Izdavač Psihopolis, 2021.
www.psihopolis.edu.rs

Trauma ne pogađa svakoga na isti način. Neki ljudi se lako oporave i nastave dalje, tako da nemili događaj ne ostavlja snažan uticaj na budući život. Neki čak dožive posttraumatski napredak: prilagode se tako da im život posle traume bude bolji, možda zahvaljujući tome što posle nje više cene život. Međutim, za neke život posle traume može da postane prava mora. Posttraumatski stresni poremećaj može da usledi kod nekih ljudi posle traume, i neretko je praćen čestim, neverovatno uznemirujućim košmarima.

Greška u procesu sanjanja

I Frojd i Jung su traumatične košmare smatrali izuzecima od „normalnog“ procesa sanjanja. Posle Prvog svetskog rata, kada su se mnogi vojnici vratili kući sa „šokom od granata“ (koji tada nije bio poznat kao posttraumatski poremećaj), Frojd je zapazio da traumatični košmari koje su sanjali ne predstavljaju ispunjavanje želja, pa su zato izvan „uobičajenog“ spektra sanjanja.

Zato je smatrao da su takve vrste snova deo takozvanog kompulzivnog ponavljanja, u kojem se čovek iznova i iznova vraća na traumatični doživljaj kako bi pokušao da ga prevaziđe. Poput Frojda, i Jung (2002) piše da traumatični košmar, „koji je u suštini samo reprodukcija traume“, ne služi kompenzaciji, pa se stoga nije uklapao u njegovu konceptualizaciju funkcije sna.

Sličan stav ponovo se iznosi i danas, kada onirolozi i dalje traumatične košmare smatraju greškom u tipičnom procesu sanjanja.

Traumatično sanjanje može biti i kolektivni socijalni košmar. Traumatični snovi koji pohode noći pojedinaca koji su napadnuti, zlostavljani, proterani ili na bilo koji drugi način traumatizovani, govore o patnji kojoj mi kao ljudska bića izlažemo druge ljude, a njihova pretežnost baca ružno neprijatno svetlo na upotrebu moći, koju oni koji je imaju koriste nad onima koji je nemaju. Ratni košmari vojnih veterana, košmari žrtava zlostavljanja (često žena i dece) o seksualnom uznemiravanju, košmari o progonu izbeglica primoranih da pobegnu iz svojih domova od vlasti i drugih sila – ti kolektivni košmari pričaju priče o nemoćnima i ranjivima u ljudskom društvu. Budući da su nam toliki košmari zajednički, možda bi nam koristilo kada bismo ih zapravo međusobno podelili – kada bi deljenje snova i košmara postalo uobičajenija praksa.

Košmari koje stvaraju traumatični doživljaji razlikuju se od većine snova po tome što iznova i iznova ponavljaju doživljaj sa jave, često gotovo jednako onako kako se prvobitno dogodio.

Videli smo da iako sadržaj snova crpimo iz različitih delova svog budnog života, snovi samo veoma retko ponavljaju doživljaj tako da bude isti kakav je bio kad se dogodio. Čak ni „normalni“ košmari ne liče na traumatične košmare – mnogo su strašniji od snova, ali i dalje ne reprodukuju stvarne doživljaje sa jave u celosti.

I posttraumatski košmari ponavljaju traumatični doživljaj, ali za razliku od snova i drugih vrsta košmara, nisu hiperasocijativni, što je, kao što smo videli, možda jedna od ključnih osobina sanjanja, koja nam pomaže da obradimo emotivne doživljaje.

Što je trauma teža, to je košmar direktniji

Postoji veza između ozbiljnosti traumatičnog doživljaja i njegovog uticaja na sanjanje.

Neki najekstremniji primeri potiču iz posttraumatičnih košmara američkih vojnika povratnika iz Vijetnamskog rata, koji su ili počinili ratne strahote, ili bili njihovi očevici, bili izloženi ekstremnim opasnostima po život, doživeli snažan produžen strah, često bili teško ranjavani i videli bol i patnju koje je rat naneo i njihovim drugovima i ljudima u Vijetnamu.

Zato nimalo ne iznenađuje činjenica da su mnogi preživeli vojnici bili ozbiljno istraumirani kad su se vratili kući.

Veterani Vijetnamskog rata, naravno, nisu bili prvi ljudi koji su se iz rata vratili s traumom, ali je tek posle tog rata u Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM) dodata nova dijagnoza – posttraumatski stresni poremećaj. To je bilo potrebno zbog reakcije javnosti na traumatizovane veterane.

Na njih se često gledalo podozrivo (nisu „stvarno“ bolesni), prezrivo („slabi“ su) i sa strahom („opasni“ su). Taj novi termin, posttraumatski stresni poremećaj, dao je psihijatrijsku dijagnozu grupi koja je doživela ekstremnu traumu i čije se ponašanje promenilo kao direktna reakcija na te doživljaje. Snovi veterana sa posttraumatskim stresnim poremećajem često su bili doslovna ponovna odigravanja strašnih događaja koje su doživeli tokom rata.

Naprotiv, kad pojedinac ima traumatičan doživljaj rata, ali kao civil, a ne kao borac, posttraumatski snovi su obično drugačiji. Istraživanje na holandskim veteranima i civilima iz Drugog svetskog rata koji su patili od posttraumatskog stresnog poremećaja ili usled doživljaja u borbi ili zato jer su bili pod okupacijom, otkrilo je da dok su veterani i civili sanjali posttraumatske košmare sa sličnom učestalošću, sadržaj tih košmara se razlikovao (Schreuder et al., 1998).

Veterani su, isto kao i veterani iz Vijetnamskog rata, sanjali ponavljajuće košmare koji su opisivali stvarne doživljaje iz bitke. No, civili koji su doživeli okupaciju sanjali su košmare sličnije snovima koji ne opisuju nužno stvarne događaje, ali su ipak zastrašujući. To je zato što su oni imali drugačije doživljaje: iako su obe grupe bile očevici strahota, život veterana je bio u većoj opasnosti i bili su svedoci više strahota i više smrti. To pokazuje da direktnost s kojom snovi slikaju traumatične doživljaje zavisi od stepena traume i stepena lične izloženosti smrti i opasnosti.

Još dokaza za ovu ideju potiče iz studije koju je vodila Raija-Lena Punamaki (Raija-Leena Punamäki) na Univerzitetu Tampere u Finskoj. Njena istraživačka grupa je proučavala kurdsku decu koja su živela u Iraku za vreme vladavine Sadama Huseina, a čije je porodice progonio njegov režim. Mnoga od te dece postala su siročad, a sva su odrasla u godinama masakra, progona i etničkog čišćenja.

Deca s najličnijim doživljajem traume, recimo, ona koja su bila očevici nasilja, koja su odvojena od svoje porodice ili su trpela nedaće kao što je glad, sanjala su najneprijatnije i najkošmarnije snove. Među decom sa snažnim traumatičnim doživljajima, ona koja su sanjala prijatne kompleksne snove osećala su manje duševne boli.

Moguće je da to ukazuje na zaštitnu, isceljujuću funkciju tih snova, u skladu s našom pričom o funkciji snova u prethodnom poglavlju.

Još nekoliko studija potvrdilo je ta otkrića. U jednoj studiji u Sjedinjenim Državama proučavani su snovi dece koja su pohađala osnovnu školu na čijem se igralištu desio snajperski napad (Pynoos et al., 1987). Dve trećine dece koja su se za vreme napada nalazila na igralištu sanjalo je košmarne snove o tom događaju; malo više od polovine dece koja su se nalazila u školi, ali nisu bila na igralištu, sanjalo je traumatične košmare; nešto manje od polovine dece koja tog dana nisu bila u školi sanjalo je košmare; trećina dece koja su u to vreme bila na raspustu takođe ih je sanjala. Ovaj obrazac jasno pokazuje da što su deca bila bliža opasnosti, to je bila veća verovatnoća da će sanjati traumatične doživljaje o toj opasnosti.

Sa isceljivanjem traume, košmar se menja

Neposrednost s kojom osoba sanja o svojoj traumi povezana je takođe i sa fazom njenog oporavka.

Psihijatar Hari Vilmer (Harry Wilmer) lečio je, među ostalima, i muškarce povratnike iz Vijetnamskog rata. Otkrio je da se sadržaj njihovih košmara javlja u tri oblika. U prvom obliku, koji je nazvao „stvarni“, košmari su ponavljali obično najtraumatičniji doživljaj iz rata, recimo, doživljaj napada, gledanje ubijanja dece ili ubijanja prijatelja. Drugi oblik košmara, „promenljivi“ košmar, opisivao je moguće ratne scenarije, ali nije ponavljao nešto što se zaista dogodilo.

Ponekad je radnja košmara u celosti bila smeštena u Vijetnamu, a ponekad bi se u san utkali i elementi iz trenutnog budnog života. U trećem obliku košmara, „halucinatornom košmaru“, donekle je postojala identifikacija sa ratom u snu, ali san bi inače više ličio na „običan“ košmar, vrlo često se odnosio i na sadašnji budni život, kao i na rat. Ove tri vrste košmara javljale su se u isceljujućem kontinuitetu: kako su veterani sa stvarnih ponavljajućih košmara prelazili, preko promenljivih košmara, ka halucinogenim košmarima, tako su počeli da se oporavljaju, integrišu i prihvataju doživljene strahote.

Sličan obrazac isceljivanja dokumentovale su Džoana King (Johanna King) i Džeklin Šijan (Jacqueline Sheehan), koje su radile s ljudima koji su u detinjstvu bili žrtve incesta. Otkrile su da postoje razičite etape sadržaja sna koji su žrtve sanjale – ne nužno u sasvim linearnom pravcu, ali obično na otprilike isti način.

Na početku, kad je žrtva sasvim nespremna da prihvati ono što se dogodilo, na delu su odbrambeni mehanizmi poricanja i potiskivanja. U toj fazi snovi mogu da prikazuju skrivanje, izbegavanje ili odbijanje da se vidi. Zatim se u snovima odigrava priznavanje zlostavljanja: u njima se ponovo odigrava taj doživljaj, često upravo onako kako se dogodio, ili se prikazuju posledice zlostavljanja (na primer, paralisanost i užas).

Posle nekog vremena, snovi napreduju ka rastu i razumevanju: često prikazuju kako žrtva shvata da ona nije kriva za zlostavljanje i da ga nije mogla sprečiti. Naposletku žrtva dolazi do faze ponovnog pregovaranja, kad može da se pomiri s onim što joj se dogodilo i nastavi dalje. U toj fazi žrtva može da sanja o tome kako se sveti, postavlja granice ili se štiti.

Vidimo, dakle, da se sa isceljenjem i oporavkom menja i sadržaj košmara. U zavisnosti od vrste doživljene traume, košmari na početku mogu da budu ponavljajući, da postepeno prerastaju u obične košmare, i na kraju u obične snove, ili mogu da počnu kao potiskivanje sadržaja, u obliku skrivenih košmara, koji se postepeno menjaju u snove koji prikazuju prihvatanje i oporavak.

Pojedinačno opisivanje ovih faza traumatičnog sanjanja može pomoći lekarima da shvate dokle su njihovi pacijenti stigli u procesu oporavka.

Kontinuitet prelaska od traumatičnih košmara do normalnog sanjanja

Isto kao što je moguće tokom procesa isceljenja pratiti obrazac od ponavljajućeg košmara do običnog košmara, tako možemo nastaviti tim pravcem ka običnijim vrstama snova, koje ljudi inače sanjaju. Na primer, svako će u prosečnom životnom veku u nekom trenutku biti ucveljen zbog gubitka drage osobe, a u snovima koji prate ucveljenost takođe se može razaznati proces isceljenja. Te faze je opisala Patriša Garfild (Patricia Garfield).

Kao što reakcija na traume često počinje potiskivanjem, tako i reakcija na ucveljenost često počinje poricanjem. Snovi u ovoj fazi poricanja mogu da predstave mrtvu osobu kao ponovo živu, kao da je smrt bila greška. Posle toga dolaze neorganizovana haotična osećanja, kao što su anksioznost, tuga, ljutnja, i naravno, bol. Snovi u toj fazi imaju mnoge oblike, recimo, sanjate da dobijate telefonski poziv od preminulog, ili ga gledate kako odlazi na put.

Poslednja faza jeste faza prihvatanja, u kojoj ljudi sanjaju da dobijaju poklon ili poruku od pokojnika. Ove faze snova ožalošćenih očigledno se podudaraju s fazama isceljenja od traume koje prate odgovarajuće vrste košmara.

Na taj način vidimo da se traumatično sanjanje ipak ne razlikuje toliko od redovnog sanjanja. Nekolicina onirologa tvrdi da to koliko je neki događaj emotivno uticao na nas možemo videti po stepenu u kojem snovi iznova i iznova predstavljaju iste doživljaje.

Ovo je najočiglednije posle ekstremne traume, kod pojedinaca s posttraumatskim stresnim poremećajem, u čijim se košmarima doživljaj iznova i iznova ponovo odigrava onako kako se dogodio u stvarnosti. Međutim, isto to možemo da vidimo i u ponavljajućim snovima i u snovima u kojima se ponavljaju iste teme (na primer, osećanje usamljenosti) ili javlja ista osoba (na primer, stara ljubav). Ta ponavljanja mogu da znače da tu ima nečeg nedovršenog, ili nečeg na šta smo se fiksirali.

Ovaj kontinuitet može da se proširi i na aspekte doživljaja iz budnog života koji se u snu pojave samo jednom, pa nestanu – nije bilo potrebe da se ponavljaju, jer su toliko uobičajeni, da nema razloga da se iznova i iznova odigravaju u snovima. Studija Rafaela Valaa (Raphael Vallat), prva na koju smo se osvrnuli u prethodnom poglavlju, otkrila je da je veći deo „ostataka dana“, elemenata dana koji je neposredno prethodio sanjanju sna, često običan – pojave se u snu jednom, a zatim više nikad.

Potiskivanje: prijatelj ili neprijatelj?

Česta i razumljiva reakcija na traumu jesu poricanje i potiskivanje – odbrambeni mehanizmi koje je prvi opisao Frojd. Međutim, da li taj metod prevazilaženja traume pomaže žrtvi da se prilagodi životu pitanje je o kojem se još uvek raspravlja; neka istraživanja pokazuju da je potiskivanje koristan mehanizam, dok druga ukazuju na to da može da bude i štetan.

Među istraživanjima koja poricanje i potiskivanje smatraju korisnim mehanizmom nalazi se rad Pereca Lavija (Peretz Lavie) i Hane Kaminer (Hannah Kaminer), koji su proučavali ljude koji su preživeli Holokaust: ljude koji su preživeli nacističke koncentracione logore, ili koji su rat proveli skriveni ili u begu. Oko polovine ovih pojedinaca se dobro navikla na život posle tih događaja, dok se druga polovina nije tako dobro snašla.

U želji da shvate otkuda ta razlika među njima, istraživači su ispitali brojne različite faktore, uključujući i vrste snova koje su sanjali, kao i koje su strategije prevazilaženja koristili. Otkrili su da je dobro prilagođena grupa koristila potiskivanje kao način prevazilaženja problema: izbegavali su da govore o svojim doživljajima do te mere da njihovi rođaci nisu čak ni znali da su direktno proživeli rat, veoma slabo su se sećali svojih snova, a snovi kojih se jesu sećali obično nisu bili posebno kompleksni ni emotivni.

Nasuprot ovoj studiji, novija studija s ljudima koji su preživeli Holokaust, a koju je sproveo Vojćeh Ovčarski (Wojciech Owczarski) na Gdanjskom univerzitetu u Poljskoj, otkrila je da postoji mnogo naizgled terapeutskih snova koje su preživeli sanjali o svojim traumatičnim doživljajima u Aušvicu, uključujući i snove koji su se očigledno utkali i u druge aspekte njihovog budnog života, kao „promenljivi“ ili „halucinatorni“ snovi vijetnamskih veterana – koji, kao što smo videli ranije, ukazuju na integraciju i oporavak.

Neki takođe tvrde da nastojanje da poreknemo i izbegnemo svoje traumatične doživljaje može da ima kontraefekat i da dovede do pojačanja nametljivih uspomena i košmara. Rad na efektu vraćanja u snu podržava takvu hipotezu; pokazuje da pokušaji da potisnemo neprijatne misli mogu imati suprotan efekat, tako da sanjamo više snova o tim mislima.

Dakle, postoje neki dokazi u korist potiskivanja, a neki protiv njega. Potrebno je da bolje razumemo uticaje potiskivanja na prevazilaženje problema – to bi više koristilo ljudima koji su preživeli traumu.

Lečenje traumatičnih košmara

Za neke ljude je sanjanje košmara posle traume deo prirodnog procesa isceljenja. Međutim, kod nekih napredak od ponavljajućih traumatičnih košmara do običnih košmara i na kraju običnih snova, jednostavno ne postoji. Umesto toga se ponavljajući košmar stalno vraća, iznova i iznova, nema napretka, nema isceljenja, i zapravo, sve to ima efekat ponovnog traumiranja. Rozalind Kartrajt (Cartwright, 1992) kaže da se kod tih pojedinaca košmari zaglave „kao igla u udubljenju izgrebane gramofonske ploče“. Zato je ljudima koji ne vide izlaz iz svojih košmara potrebna pomoć spolja da bi se izlečili i nastavili dalje.

Postoji mnogo terapija za dnevne simptome posttraumatskog stresnog sindroma, od kojih za mnoge postoje brojni dokazi o efikasnosti, kao što su određene vrste antidepresiva i kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT). Međutim, čak i kad se većina simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja uspešno izleči ovim metodama, poremećaji spavanja i traumatični košmari se često nastavljaju. Zbog toga su suštinski potrebne terapije koje ciljaju na spavanje i košmare.

Donedavno se preporučivalo da se košmari posttraumatskog stresnog poremećaja farmakološki leče lekom pod nazivom „prazosin“. To je lek za povišeni krvni pritisak, ali se takođe smatra da može da odagna košmare, jer snižava nivo adrenalina u telu. Međutim, nedavni eksperiment je dokazao da „prazosin“ ne poboljšava kvalitet spavanja, niti smanjuje košmare – kao takav više se ne preporučuje u tu svrhu (Raskind et al., 2018).

Srećom, ipak postoje delotvorne psihološke terapije. Postoji nekoliko raspoloživih terapija, a ona koja se najbolje pokazala naziva se terapija uvežbavanja slika (Image Rehearsal Therapy – IRT). U okviru IRT terapije pacijent bira ponavljajući košmar – ne nužno onaj koji jasno opisuje traumatični doživljaj, već onaj s kojim može da radi. Zapisuje ga, a zatim pomoću budne mašte menja neke njegove aspekte tako da više ne bude strašan ni uznemirujući; tada zapisuje scenario tog novog sna. Zatim, koristeći maštu, uvežbava ili isprobava taj novi, nepreteći i nezastrašujući san, deset do dvadeset minuta dnevno.

Istraživanja koja potkrepljuju IRT terapiju su neopoziva – delotvorna je (Krakow & Zadra, 2006). Posle IRT terapije, ljudi koji pate od košmarnog poremećaja (sa posttraumatskim stresnim poremećajem ili bez njega) sanjaju manje uznemirujuće košmare i imaju bolji kvalitet sna, a efekat je dugoročan – traje i nakon što se terapija završi. Zadivljujuće je to što IRT terapija smanjuje i druge simptome posttraumatskog stresnog poremećaja koji se doživljavaju tokom dana. Kako to tačno funkcioniše još je nepoznato, ali nekako, menjanjem košmara pomoću budne mašte, ljudi koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja mogu da se oslobode svojih simptoma.

U okviru srodnog terapeutskog metoda, pod nazivom rad na snovima orijentisan na fokusiranje (Focusing Oriented Dreamwork – FOD), pacijenti takođe ponovo zamišljaju svoje košmare i na neki način ih menjaju budnom imaginacijom. Psihoterapeutkinja Lesli Elis (Leslie Ellis) koristila je ovu metodu u radu s ljudima koji su preživeli torturu i koji su potražili pomoć zbog svojih ponavljajućih košmara. Posle rada na snovima orijentisanog na fokusiranje njihovi košmari su se promenili: napadač u snu je promenio identitet, a snevači su otkrili da u snovima mogu da preduzmu nešto onako kako to nisu mogli da urade u događaju na javi: mogli su da zatraže pomoć, ili da se zauzmu za sebe (Ellis, 2016). Ti snovi su počeli da ulaze u druge aspekte njihovog budnog života: postali su asocijativniji. Ova studija dobro prikazuje kako se košmari menjaju kao reakcija na terapiju kada isceljenje počne da se odvija.

(Odlomak iz navedene knjige)