Šef odeljenja nagazi na kočnicu Karininog bolesničkog kreveta.

Glasno informiše medicinske sestre sa intenzivne nege koje joj seku potkošulju i sportski brusthalter: Trudna žena, dete je prema nalazima dobro, trideset treća nedelja, obolela pre otprilike pet dana, simptomi slični gripu, temperatura, kašalj, juče donekle otežano disanje koje je objašnjeno trudnoćom, danas se stanje ozbiljno pogoršalo, teška dispneja, u porodilište stigla pre sat vremena.

Ruke su mu snažne, otvara bocu u obliku metka i nastavlja: Saturacija tek nešto iznad sedamdeset bez kiseoničke maske, u porastu nakon njene upotrebe, frekvencija disanja negde između četrdeset i pedeset, krvni pritisak sto četrdeset, puls sto dvadeset. Babica koja je u kolima hitne pomoći pomagala oko kiseonika zaustavlja se na vratima. Oprezno me hvata za nadlakticu.

Pročitajte i ovo: Mišel Uelbek – Serotonin

Tom Malmkvist: Svakog trenutka još smo u životu, Booka

Sad ste u sali B na intenzivnoj nezi, kaže, da vam zapišem? Ne, hvala, nema potrebe, odgovaram. Ovde je u dobrim rukama, kaže. Da, hvala. U redu, onda idem. Okej, hvala. Karin ima elektrode po grudnom košu. Monitor pišti. Kakve joj to lekove sad dajete?, pitam. Pitajte Per-Ulofa, odgovara sestra sa intenzivne nege. A ko je to? To sam ja, uzvikuje šef odeljenja i dodaje: Vašoj ženi smo dali tazobaktam i tamiflu, analgetike, lekove za smirenje i još druge stvari, sve ovo na stalku za infuziju su lekovi, ali nemamo sad vremena da razgovaramo, blagovremeno ćemo vas o svemu obavestiti, samo budite mirni i pustite da pomognemo vašoj ženi.

Pročitajte i ovo: Rumena Bužarovska – Nikuda ne idem

A dete?, pitam, ali niko ne odgovara. Sedam na pod i naslanjam se na zid pokraj kante sa upotrebljenim kanilama. Stežem u naručju Karininu perjanu jaknu, ali onda je ispuštam i izjurim napolje, na kraju jarko osvetljenog hodnika ugledam oznaku toaleta za hendikepirane, trčim, ne uspevam da zatvorim vrata za sobom dok istovremeno povraćam i mokrim. Ispiram grlo vodom sa česme, ali ipak mi zaudara iz usta, perem jezik tečnim sapunom. Kad se vratim do sale B, zatičem dvokrilna bela vrata zatvorena.

Pročitajte i ovo: Skandinavski triler Pustoš, švedskog autora Arne Dala

Kucam, otvaram i provirujem unutra. Jedan od medicinskih tehničara sedi na hoklici između Karininih raširenih butina. Po njegovim mišićavim rukama vijugaju tetovaže nalik na sablje. Karin ima kiseoničku masku s rezervoarom, oči su joj zatvorene i njeno lice odjednom mi deluje strano. On na rukama ima plastične rukavice, otvara Karinine stidne usne. Onda me ugleda, ostavlja urinarni kateter i ustaje, prilazi mi, pogled mu je prazan.

Pročitajte i ovo: Mišel Uelbek – Ne mirim se

Moram vas zamoliti da čekate napolju, kaže. A zašto? Ovo može da bude neugodno. Za koga?, pitam. Za pacijentkinju. Pacijentkinju? Da, za pacijentkinju, odgovara i zuri u mene, ali ne u moje oči, nego u rame. Već deset godina živimo zajedno, to je naše dete. Ipak može da bude neugodno. Ali nije neugodno to što ste vi ovde s njom?, pitam. On mi prepreči put i kaže: Moram vas zamoliti da čekate napolju, pozvaću vas kad sve završim. Izbacuje me iz prostorije a da me nije ni dodirnuo.

Pročitajte i ovo: Virzini Depent – Vernon Trodon

Zatvara vrata za sobom. Preko puta liftova nalazi se mašina za kafu. Ubacujem deset kruna, ali zaboravljam da podmetnem plastičnu šolju. Kafa pokulja i teče po podu. Uzimam ubruse s kolica čistačice i počinjem da brišem. Šef izlazi iz odeljenja za intenzivnu negu u trenutku kad kopam po džepovima tražeći još metalnog novca. Pogled mu je spušten na dosije koji je naslonio na stomak. Zar se još niste onesvestili?, pita me i kao da očekuje da ću se nasmejati, a pošto to ne uradim, kaže: Vaša žena je u vrlo ozbiljnoj situaciji.

Pročitajte i ovo: Frederik Begbede – Život bez kraja

Zar nije upala pluća?, pitam. I to može da bude i te kako ozbiljno, odgovara. Ali se valjda leči? Uglavnom, ali ne i svaki put, kaže i ulazi u lift, pritiska dugme, daje mi znak glavom i dodaje: Obavestiću vas čim budemo znali nešto više. Sedam na stolicu ispred sale B. Hodnik je sivkastoplav, linoleum, pokrovne letvice, odbojnici protiv udara, čak su i kolica s hranom sivkastoplava. Iza mene su tri prozora. Kroz njih se ništa ne vidi, večernja tama pretvara prozorska okna u ogledala.

Pročitajte i ovo: Stiven King – Rita Hejvort i Iskupljenje u Šošenku

Ustajem i kucam na bela vrata, čekam, ponovo sedam. Posle nekog vremena izlazi medicinski tehničar. Gledam mu tetovaže, nekakve ratničke slike. Mogu li da uđem?, pitam. Ne možete, odgovara, vadi nešto iz ormana i vraća se u salu. Uzimam telefon i odgovaram na nekoliko SMS-ova, a zatim koračam hodnikom, uzduž i popreko, dok ne osetim umor u nogama. Ponovo kucam. Otvara mi medicinska sestra. Dobro veče, izvinjavam se, ali zašto ne smem da uđem, dajte mi bar jedan prihvatljiv razlog, ja znam da Karin želi da budem pored nje? Ali zar niko nije došao po vas?, pita me.

Pročitajte i ovo: Robert Zetaler – Čitav život

Da jeste, ne bih sad ovde stajao, odgovaram. Izvinite, uđite, Karin se već malo bolje oseća, kaže i insistira da mi donese šolju kafe i sendvič sa sirom. Ne, hvala, ništa ne treba, kažem. Karin me ugleda i počinje da maše rukom. Bolničarka je olabavila njenu masku, pa joj usne i jezik vlaži mokrim plastičnim štapićem. Karin se bori za dah, ali joj izgleda ipak prija da bude bez maske pod kojom se znojila. Prilazim joj i hvatam je za ruku. Ljubavi, bar imaš dovoljno morfina, kažem.

Pročitajte i ovo: Rejčel Kask – Tranzit

Prstom pokazuje stomak, a ja joj odgovaram: Sve će biti u redu, veruj mi, sve će biti dobro. Ona podiže palac. Tetovirani tehničar sedi u kontrolnoj sobi, čiji prozor gleda na našu salu. Razgovara preko telefona, lep kao slika, gusta, fino počešljana kosa, glatka koža. Podižem Karininu perjanu jaknu. Šef odeljenja mi okreće leđa i čeka kolegu koji dovlači nešto nalik na defibrilator. On je očigledno sa intenzivne nege, ćutljiv i pomalo bizaran.

Pročitajte i ovo: Naomi Alderman – Snaga

Pošto je na brzinu pregledao Karinine grudi, kaže šefu odeljenja: Hitno nam treba spiralna tomografija. Je l’ nešto ozbiljno?, pitam. Samo me pogleda, a onda se obraća Karin: Pregledao sam vas, Karin, rekao bih da imate ozbiljnu upalu pluća, možda i emboliju, zasad je teško reći, moramo prvo na rendgen. Možete li to da ponovite?, pitam. Šef odeljenja mi odgovara, ali gleda u Karin: Upala pluća, eventualno tromboza, možda i jedno i drugo, ili bar trenutno tako izgleda, sad vam dajemo lekove protiv svega na šta sumnjamo kao moguće uzroke vaših disajnih tegoba, ali ovo jeste ozbiljno, mlada žena ne sme tako da diše, čak ni kad je u drugom stanju.

Pročitajte i ovo: Lejla Slimani – U vrtu ljudoždera

Pokušavam da uspostavim kontakt s Karin, ali ona koso zuri u tavanicu, nimalo odsutno, nego kao da je tamo nešto ugledala. I ja podižem pogled, ali vidim samo neonsku cev, krečnobeli plafon, bez ijedne naprsline. Šef odeljenja pravi grimasu gledajući perjanu jaknu u mojim rukama. Možete da upotrebite jedan od ormana dole u hodniku, kaže. Nema potrebe, to je Karinina jakna. Ipak postoje ormani koje možete da koristite, kaže. Nema potrebe, ali ipak vam hvala, odgovaram i sedam pored kreveta.

***

Odlomak iz romana Svakog trenutka još smo u životu, Toma Malmkvista, Booka