Zašto je psihološka podrška ljudima obolelim od malignih bolesti potrebna u različitim fazama lečenja?

Tamara Klikovac
Docent dr sci Tamara Klikovac, psiholog, porodični psihoterapeut, Institut za onkologiju i radiologiju Srbije, Odeljenje pedijatrijske onkologije

“Nikada ne smemo da zaboravimo da možemo pronaći smisao života čak i kad se suočimo sa beznadežnom situacijom, suočimo sa sudbinom koja se ne može menjati. Zbog toga je bitno posvedočiti o jedinstvenom ljudskom potencijalu u njegovom najboljem izdanju, da se lična tragedija pretvori u pobedu, da se jedna nedaća preokrene u ljudsko dostignuće. Kada više ne možemo da promenimo situaciju – pomislimo samo na neizlečivu bolest kao što je rak koji se više ne može operisati – pred izazovom smo da promenimo sebe.” Viktor Frankl

Bez obzira na individulane razlike između ljudi (pol, starost, obrazovanje, prethodno životno isksutvo, osobine ličnosti) suočavanje sa činjenicom da se boluje od maligne bolesti i da predstoji kompleksno i neizvesno onkološko lečenje kod različitih osoba izaziva manje ili više slične reakcije.

U literaturi se teška somatska bolest, kao što je kancer, smatra tzv. akcidentnim životnim događajem, koji je neuvremenjen, izaziva snažan distres i koji dovodi do velikih promena uobičajenog i dotadašnjeg životnog toka osobe.

Dijagnoza maligne bolesti izaziva niz promena na nivou porodice obolele osobe, najčešće na nivou komunikacije među članovima i u vezi sa organizacijom i reogranizacijom zajedničkih porodičnih obaveza i poslova. Često članovi porodice imaju različite psihološke reakcije i probleme vezane za bolest jednog člana.

Prva faza suočavanja obolele osobe sa bolešću je faza neverice i šoka.

U ovoj fazi je česta tzv. izolacija afekta. Kao da nema osećanja. Vlada potpuna emotivna zaravnjenost.

U sledećoj fazi suočavanja javljaju se panika, nemir, dezorganizacija, osećanje bespomoćnosti i straha. Sve ovo može biti praćeno depresivnim raspoloženjem, koje može da varira od blažih depresivnih simptoma do kliničke depresije.

Zatim sledi faza povlačenja. Osobe obolele od malignih bolesti se zbog dinamike onkološkog lečenja i posledica lečenja (promena spoljašnjeg izgleda, opadanje kose, gubitak težine, promena boje tena), kao i zbog „preplavljenosti“ različitim osećanjima u vezi sa bolešću, povlače iz socijalne sredine. Postaju osetljiviji i povredljiviji u socijalnim kontaktima.

Kako pacijenti često kažu „toliko su nas obuzele i okupirale terapije i kontrole“ da smo izgubili naše navike, dnevnu rutinu, hobije. U život pacijenata ulaze hemo-terapije, praćenja, kontrole, radio-terapija po potrebi i u fazama aktivnog lečenja ljudi su „prezauzeti“ lečenjem i obavezama u vezi sa lečenjem.

Posle faze povlačenja sledi faza postepenog prihvatanja realnosti i traganje za aktivnim mehanizmima prevladavanja.

Završetak lečenja i redovne kontrole su takođe faze koje izazivaju napetost, nemir, a kod nekih osoba i intenzivnu anksioznost.

U svim navedenim fazama, uz sagledavanje individualnih razlika u doživljavanju, reagovanju, proceni, prevladavanju bolesti i uloge bolesnika, potrebna je stručna psihološka pomoć i podrška.

U početnim fazama lečenja pacijentima su neophodne precizne, uvremenjene, jasne informacije u vezi sa lečenjem, terapijama i različitim intervencijama i dijagnostičkim procedurama kroz koje će proći. Dokazano je da pravovremeno i objektivno informisanje i pripremanje pacijenata smanjuje strah i anksioznost.

Istraživanja u svetu takođe su pokazala da saosećajan, blag, negujući i topao odnos prema obolelima uopšte, a od malignih bolesti posebno, ima uticaja na njihovo psihološko stanje i kvalitet njihovog života u celosti.

Psihološka podrška, a neretko i psihoterapijska pomoć (individualna ili grupna) , dobro izbalansirana i određena prema potrebama pacijenata i porodice  (ne treba svima isto u svakom trenutku) je nešto što je već odavno standard u razvijenim zemljama sveta i Evrope.

Ako se teška somatska bolest, kakva je maligna bolest, sagleda sa dubljeg, egzistencijalnog nivoa onda se svakako nameće i pitanje smisla. Neretko, pacijenti, kada se suoče sa malignom bolešću, osete duboku unutrašnju potrebu da preispitaju život i da promene dotadašnje životne navike ali i način razmišljanja i doživljavanja sebe, sveta oko sebe, odnosa sa ljudima.

Krizna situacija bolesti otvori mnoga egzistencijalna pitanja o smislu postojanja, o suštini života, otvori duhovne aspekte. Dešava se i da pacijenti tokom lečenja prolazeći kroz psihološku patnju od pobožnih i verujućih ljudi postaju autentično religiozni.

Svaka životna kriza pa i kriza izazvana malignom bolešću može se prevladati jer je kriza istovremeno i šansa za dalji rast i razvoj ličnosti. Dobro edukovani stručnjaci upravo mogu da pomognu da životna kriza izazvana malignom bolešću ne bude nazadovanje, regresija i još dublja patnja nego da bude korak ka adaptivnijem i funkcionalnijem načinu života.