Nije samo veća slika: evo šta zapravo znači kada je film snimljen IMAX kamerama

Ako mislite da IMAX znači samo „ogromno platno i glasniji zvuk“, pripremite se da promenite mišljenje – jer način na koji je snimljena Odiseja Kristofera Nolana menja gotovo sve što znate o filmskoj slici.

Kada se za neki film kaže da je „snimljen IMAX kamerama“, ta rečenica zvuči kao luksuzna tehnička informacija namenjena filmskim fanaticima. Međutim, u slučaju Odiseje, novog epskog spektakla Kristofera Nolana, IMAX nije marketinški dodatak niti etiketa koja treba da zvuči impresivno na plakatu. To je odluka koja direktno utiče na izgled slike, način snimanja, kompoziciju kadra, zvuk, pa čak i na to kako će publika fizički doživeti film u bioskopu.

Nolan je poznat po tome što se prema filmskoj tehnologiji ponaša gotovo kao prema umetničkom jeziku. Dok mnogi reditelji prihvataju digitalnu tehnologiju kao praktičniji i jeftiniji standard, on se godinama vraća filmskoj traci i velikom formatu. Sa Odisejom taj pristup podiže na potpuno novi nivo: film je sniman u potpunosti IMAX kamerama, a Homerov ep prvi put dobija vizuelni tretman koji odgovara njegovoj ogromnoj skali.

Ali šta to zapravo znači?

Filmska kamera i IMAX kamera nisu isto

Najjednostavnije rečeno, filmska kamera beleži sliku na filmskoj traci, dok IMAX kamera koristi znatno veći filmski format. I upravo je tu ključna razlika.

Klasične filmske kamere najčešće koriste 35-milimetarsku filmsku traku. To je decenijama bio standard u kinematografiji i na toj vrsti filma snimljeni su neki od najvećih klasika svetske kinematografije. Kada se kaže „snimano na filmu“, to ne znači automatski IMAX.

IMAX filmske kamere koriste 70-milimetarsku filmsku traku, ali u specifičnoj IMAX konfiguraciji sa horizontalnim prolaskom trake kroz kameru. Kod standardnog 70 mm filma traka se uglavnom kreće vertikalno, dok IMAX sistem koristi širi format prolaska kroz kameru. Rezultat je mnogo veća površina filmskog kadra.

Drugim rečima, kamera ima više filmskog materijala na koji može da zabeleži sliku.

A kada imate veću površinu slike, dobijate i veću količinu vizuelnih informacija.

To je razlog zbog kog IMAX kadar može da deluje toliko „veliko“, čak i kada gledalac ne ume odmah da objasni šta tačno vidi.

Zašto slika izgleda toliko drugačije?

Zamislite da pokušavate da nacrtate pejzaž na razglednici, a zatim dobijete platno višestruko veće površine. Na oba ćete nacrtati istu planinu. Ali na većem platnu možete da prikažete mnogo više detalja.

Slična stvar dešava se i sa IMAX filmom.

Veći filmski format omogućava izuzetno detaljnu i bogatu sliku, naročito kada se film projektuje na ogromnom IMAX platnu. Teksture, pejzaži, lica, kostimi, arhitektura i sitni detalji u kadru mogu da ostanu jasni i prisutni čak i kada se slika „raširi“ na ogromnu površinu.

Kod Odiseje to je posebno važno. Homerov svet nije intimna drama smeštena u nekoliko soba. To je priča o moru, putovanju, bogovima, ratovima, ostrvima i čoveku koji pokušava da pronađe put kući. Nolan je izabrao format koji može da izdrži tu epsku ambiciju.

I tu dolazimo do jedne od najvećih prednosti IMAX-a: slika ne mora da bira između veličine i detalja.

Filmska traka ili digitalna kamera – gde je razlika?

Filmska traka je fizički materijal. Na njoj se svetlost beleži kroz hemijski proces. Digitalna kamera, s druge strane, koristi elektronski senzor koji svetlost pretvara u digitalne podatke.

Digitalne kamere su poslednjih godina napredovale do te mere da mogu da proizvedu spektakularnu sliku. Lakše su, praktičnije, snimanje je jeftinije, a reditelj može odmah da vidi rezultat. Moguće je snimiti ogroman broj kadrova bez troška filmske trake i laboratorijske obrade.

Ali filmska traka ima nešto što mnogi reditelji i direktori fotografije i dalje smatraju neponovljivim: karakter.

Zrno filmske trake, način na koji reaguje na svetlost i posebna tekstura slike stvaraju vizuelni osećaj koji digitalna kamera pokušava da imitira različitim filterima i obradom.

Kod velikog formata ta slika dobija dodatnu širinu i dubinu.

Zato mnogi filmski profesionalci kažu da filmska traka ne izgleda samo „oštrije“ ili „lepše“. Ona izgleda organskije.

Najveća prednost IMAX-a? Osećaj da ste unutra

IMAX ne pokušava samo da vam pokaže sliku. Njegova ideja je da vas fizički uvuče u sliku.

Kada se film projektuje u pravoj IMAX sali, platno zauzima mnogo veći deo vidnog polja. Zbog toga gledalac ne posmatra kadar na isti način kao na klasičnom bioskopskom platnu.

Oči imaju više informacija, a mozak dobija jači osećaj prisustva.

Kod prizora mora, oluje ili ogromnih pejzaža, razlika može biti dramatična. Kod krupnog plana lica, ona je drugačija: vidimo više teksture, više suptilnosti, više prostora oko lika.

Upravo zbog toga Nolan često koristi IMAX za prizore koje želi da publika doživi gotovo fizički.

Ali IMAX ima i ozbiljne mane

Evo dela priče koji se često preskače u promotivnim tekstovima: snimanje IMAX kamerom je izuzetno komplikovano.

IMAX filmske kamere su velike, teške i bučne.

Filmska traka prolazi kroz mehanizam kamere velikom brzinom, a taj proces proizvodi zvuk. To znači da je snimanje dijaloga direktno uz kameru veoma zahtevno. U nekim situacijama potrebno je posebno rešavati problem buke kamere, a to može ograničiti način rada na setu.

Kamera je takođe fizički zahtevnija za rukovanje. Ne možete je jednostavno staviti na rame i improvizovati kao sa lakšom digitalnom kamerom. Svaki pokret mora pažljivije da se planira.

Tu su i troškovi.

Filmska traka je skupa. Potrebno je razvijanje, skeniranje i pažljivo čuvanje materijala. Svaki snimljeni minut ima cenu. Ako reditelj želi da snima desetine verzija istog kadra, budžet može veoma brzo da raste.

A onda postoji i pitanje projekcije.

Ako film snimljen IMAX kamerom gledate na običnom ekranu, ne dobijate pun potencijal onoga što je snimljeno.

To ne znači da će film izgledati loše. Naprotiv. Ali deo vizuelne prednosti velikog formata jednostavno se gubi.

Šta je onda „nova IMAX tehnologija“?

Kod Odiseje posebno je zanimljivo to što se govori o novoj generaciji IMAX tehnologije. Savremeni IMAX sistemi razvijaju se upravo zato da bi rešili tradicionalne probleme velikog formata.

Filmske kamere postaju tehnološki naprednije, a istovremeno se razvijaju i sistemi koji omogućavaju rediteljima da snimaju zahtevnije scene u velikom formatu. Cilj je da IMAX više ne bude rezervisan samo za pažljivo kontrolisane, spektakularne kadrove.

Nolan želi da veliki format postane osnovni vizuelni jezik filma.

I to je verovatno najvažnija stvar kod Odiseje.

Nije poenta u tome da će publika gledati „oštriju sliku“. Poenta je da je ceo film zamišljen tako da njegov svet ima drugačiju fizičku težinu.

Zašto je ovo posebno važno za „Odiseju“?

Homerova Odiseja je priča o ogromnom prostoru i dugom vremenu. Odisej ne prelazi samo kilometre. On prolazi kroz godine, gubitke, iskušenja i promene identiteta.

Nolan je zato izabrao tehniku koja ne želi da smanji svet na ekran.

IMAX omogućava da more izgleda veće, da pejzaž deluje gotovo beskrajno, a da se čovek u njemu istovremeno čini i moćnim i sićušnim.

A upravo je to jedna od velikih tema Homerovog epa: čovek može biti kralj, ratnik i heroj – ali pred svetom, bogovima i sopstvenim iskušenjima i dalje ostaje samo čovek.

IMAX nije trik. To je odluka o tome kako želimo da gledamo film

U eri kada se sve više sadržaja gleda na telefonima, tabletima i malim ekranima, Nolan radi nešto gotovo tvrdoglavo staromodno: pravi film koji traži da mu se fizički prepustite.

Ne da ga pustite u pozadini.

Ne da ga gledate dok odgovarate na poruke.

Već da sednete u mrak bioskopa i dozvolite ogromnoj slici da vam zauzme vidno polje.

Zato će Odiseja biti zanimljiv eksperiment i za publiku koja nije opsednuta filmskom tehnologijom. Jer možda prvi put nećemo samo gledati Homerovu priču.

Možda ćemo imati osećaj da smo zakoračili u nju.