Na naslovnoj strani magazina Tajm, 5. juna 2006. pojavio se naslov: Najsmrtonosniji rat na svetu!

Članak je detaljno dokumentovao kako je oko četiri miliona ljudi umrlo u Kongu od posledica političkog nasilja tokom prethodne decenije. Međutim, nikakva uobičajena humanitarna uzbuna nije usledila, kao da je nekakav filter zaustavio ove vesti u ostvarivanju značajnijeg uticaja.

Odlomak iz knjige Slavoja Žižeka, Protiv dvostruke ucene, objavljene u izdanju Lagune, 2016
Odlomak iz knjige Slavoja Žižeka, Protiv dvostruke ucene, objavljene u izdanju Lagune, 2016

Mogli bismo cinično primetiti da je Tajm izabrao „pogrešnu žrtvu“ u borbi za primat ko najviše pati. Trebalo je da se drži proverenog spiska: muslimanke i njihove muke, represija nad Tibetom, itd.

Danas je slično stanje stvari – stalno nasilje u neuspešnim državama – u Kongu, kao i u mnogim drugim afričkim zemljama, od Centralnoafričke Republike do Libije.

Otkuda ovaj neobičan nedostatak odgovora na izveštaje o tako mnogobrojnim gubicima života?

Istraživanje Ujedinjenih nacija iz 2001. godine o ilegalnoj eksploataciji prirodnih resursa u Kongu otkrilo je da se sukob u zemlji uglavnom vrti oko pet ključnih mineralnih materija: tantalita, dijamanta, bakra, kobalta i zlata, odnosno, oko pristupa ovim resursima, njihove kontrole i trgovine njima.

Ispod krinke etničkog rata možemo videti delanje globalnog kapitalizma. Kongo više ne postoji kao jedna država, on se sastoji od više teritorija kojima vladaju lokalni „gospodari rata“, kontrolišući svoje parče zemlje vojskom koja po pravilu u svojim redovima ima i drogiranu decu. Svaki od ovih gospodara rata ima poslovne veze sa nekom stranom kompanijom ili korporacijom koja eksploatiše većinu rudnog blaga u regionu.

Ironija leži u tome što se mnogi od ovih minerala koriste za proizvodnju visokotehnoloških uređaja kao što su laptopi i mobilni telefoni. Stoga zaboravite na divljačko ponašanje lokalne populacije: samo uklonite strane visokotehnološke kompanije iz jednačine i raspašće se ceo narativ o etničkom ratu koji potpiruju nekakve nacionalne strasti. To bi trebalo da bude polazište ako zaista želimo da zaustavimo priliv izbeglica iz afričkih zemalja.

Najpre se valja prisetiti da većina njih dolazi iz „neuspelih država“, zemalja gde su zvanične vlasti manje-više neoperativne, makar na većem delu teritorije država o kojima je reč (Sirija, Liban, Irak, Libija, Somalija, Kongo itd.). Ova dezintegracija državne moći na svim nivoima nije samo lokalna pojava već je rezultat međunarodne ekonomije i politike. U nekim slučajevima, kao što su Irak i Libija, to je čak neposredna posledica zapadnih intervencija.

Jasno je da sve veća pojava „neuspelih država“ u kasnom XX i XXI veku nije nenamerni usud zle sudbe, već je reč o jednom od načina na koji velike sile sprovode svoj ekonomski kolonijalizam. Treba primetiti i da poreklo „neuspelih država“ Bliskog istoka valja tražiti u arbitrarnim granicama koje su Velika Britanija i Francuska povukle nakon II svetskog rata, stvarajući tako niz „veštačkih“ država. Ujedinjujući sunite u Siriji i Iraku, ISIS u krajnjoj liniji ponovo spaja ono što su kolonijalni gospodari rasturili.

U deprimirajućem proročanstvu koje je izrekao pred svoju smrt, pukovnik Gadafi je poručio:

Slušajte me sad, vi ljudi iz država NATO-a. Bombardujete zid koji stoji na putu afričkih emigranata u Evropu i na putu terorista Al Kaide. Taj zid je bila Libija. Sada ga rušite. Vi ste idioti i gorećete u paklu zbog hiljada izbeglica iz Afrike.