Irina Bruk od poslednjeg Učiteljevog dela stvara fantaziju sa mandolinama gde je čarobnjak Prospero šef kuhinje. Slatka ekscentričnost. Napred, Šekspire!

Mnogo toga rečeno je o „Buri“, Šekspirovom poslednjem delu, koje će večeras interpretirati Nacionalni teatar (Théâtre National de Nice) iz Nice, na sceni u Čortanovcima, večeras, u subotu, 29. juna, trećeg dana 6. Šekspir festivala.

Zašto se onda ne bi pričalo i o malom vetrovitom ostrvu, stopalima u pesku, pici iz peći?

Za Irinu Bruk je u svakom slučaju bilo očigledno da je želela da ovaj komad, koji je toliko postavljala, a često i u najmračnijim aspektima, bude vedar, ćudljiv, lagan. Tri prideva koja ukazuju na godine nonšalantnosti Italije. Smejemo se, plešemo, pevamo, žongliramo, vođeni Prosperom. Smešno, dirljivo, iznenađujuće, iznova sveže: šekspirovski!

Tempete © Gaëlle Simon

Inače, Irina Bruk, glumica i rediteljka, ćerka je glumice Nataše Pari i reditelja Pitera Bruka.

U predstavi igraju Kevin Ferdjani (Kavin Ferdžani), Marjory Gesbert (Mardžori Gesbert), Issam Kadichi  (Isam Kadiči), Irène Reva  (Irene Reva) i Renato Giuliani  (Renato Đulijani).

Šekspirova Bura u režiji Irine Bruk izvođena je prethodnih godina na velikom broju pozorišnih festivala u Evropi – Avinjon, Salcburg, Nica …

„Bura – poslednji Šekspirov komad čuva tajne kojima razumemo suštinu naše ljudskosti…“

– Zašto ste odabrali italijanski kontekst i estetiku?

Kada sam 2010. godine prvi put postavljala delo, glumac Renato Đulijani, zaljubljenik u magične napitke i kuvanje, nametnuo se kao Prospero. Tragala sam za sličnostima sa našim vremenom kako bih jasnije predstavila priču. Prosperovo kraljevstvo postalo je veliki napuljski restoran. Zamišljala sam kuhinju na obali mora, sa dvojicom italijanskih konobara koji puše na plaži i Mirandu sa crnim naočarama poput filmske zvezde. Tada sam se susrela sa uzvišenom muzikom mandoline italijanskih salona pedesetih godina… – kaže Irina Bruk, u intervjuu sa Karolin Odiber.

Kroz glavu su mi prolazile felinijevske slike što je i bilo očigledno budući da je kod Šekspira Italija dosta prisutna. Radnja „Romea i Julije“ odvija se u Veroni, „Bura“ nas vodi u Napulj i Milano…

Ovo delo ste od 2010. poslavljali nekoliko puta. Šta želite danas da poručite postavljajući „Buru“ ponovo?

Kada sam „Buru“ prvi put postavljala posebno me je osvojio odnos otac-ćerka. Sedam godina kasnije, uočavam neravnotežu odnosa koju je moć poljuljala i koja mi bode oči. Prospero je tiranin koji uz pomoć svojih magičnih moći želi sve da kontroliše. Njegova ćerka, njegove sluge, pa čak i priroda u njegovoj su milosti. Životnu snagu crpi iz neispunjene želje za osvetom protiv brata koji ga je izdao ukravši mu kraljevstvo. Kada neprijateljev sin pristigne na ostrvo, Prospero mora da bira između osvete i izmirenja. To je ključni trenutak kada delo prodire u dubine svake duše. Ne samo da mora da oprosti, nego i da se odrekne potrebe da sve kontroliše: napokon mora da prizna svoju krhkost i prihvati da je ipak ljudsko biće.

– Ovo je jedno od poslednjih Šekspirovih dela…

Mnogo je pisano o završetku. Prosperov tekst mogao bi se smatratii Šekspirovim oproštajem od scene. Te poslednje reči prepune su misterije. Govore o smrtnosti, o natprirodnom. Osećamo da čuvaju tajne razumevanja suštine naše ljudskosti: „Od iste smo mi građe stvoreni, kao snovi…“. Reči koje iznenada stvaraju unutrašnju tišinu i neobjašnjivu emociju koja uzburkava atmosferu. Šekspirova genijalnost!

Ovo delo me povezuje s ocem u umetničkoj intimnosti. Godinama smo vodili beskonačne razgovore o suštini dela. „Bura“ može da se doživi u nekoliko nivoa, od čiste zabave do najdublje duhovnosti. Tu su vile, čudovišta, čarobnjaci, ljubavnici, prognanici na pusto ostrvo, nalazimo se u carstvu bajki. Ali kada delo drugim uhom oslušnemo, drugim srcem kada se približimo, otkrivamo neuporedivu duhovnost i dubinu. Poput morske dubine, nikada nismo uspeli da dosegnemo ni dubinu ovoga dela.

– Koji prevod koristite?

Delo smo u potpunosti prevodili sa glumcima. Po mom mišljenju, najsigurniji način da ostanemo verni Šekspiru jeste da ga prevodimo zajedno: njegov je glas pregolem za samo jednog autora. Tako jedan glumac „prisvoji“ jednu rečenicu, drugi je izmeni, treći predloži reč… Potom nastupam ja u pomoći oko izbora reči u odnosu na engleski jezik. To je način na koji smo, posle teškog rada, došli do prevoda.

– Kao i 2010. godine, odabrali ste seoski predeo da predstavlja laboratoriju u kojoj bi se postavilo delo. Zašto?

Kada smo u srcu prirode, okruženi smo nečim živim i suštinskim. Bez nametanja ičega pozorišnog. I umetnički i tehnički tim nalaze se u nekom drugom ambijentu, nešto između letnjeg kampa i manastira, gde se za vrlo kratko vreme može uraditi veoma mnogo posla! Štaviše, u „Buri“ često pada kiša i zaista odjekuju zvuci grmljavine, što je ogledalo Šekspirovog vremena budući da u Tetaru Gloub nije bilo krova, i da se igralo doslovno pod zvezdama. Njegova su dela puna aluzija na nebo, zvezde, vetar…

Kada tokom probe podižemo pogled ka nebu, odnos između reči i tih elemenata poprima sasvim drugi odjek.

 [Intervju priredila Karolin Odiber]