Znate, nama se stalno čini da sebe poznajemo.

A ono sa čime smo bliski i upoznati je, zapravo, naš svesni deo. Odatle izvodimo i zaključke i tvrdnje, a jedna od baš čestih je da uvek znamo šta radimo i šta hoćemo ili nećemo.

Autorka teksta: Sanja Petković, psihoterapeut, joga instruktor, kreator holističkog terapijskog koncepta Spirit&Move Foto: Darko Bursać
Autorka teksta: Sanja Petković, psihoterapeut, joga instruktor, kreator holističkog terapijskog koncepta Spirit&Move
Foto: Darko Bursać

U stanju smo da veoma uporno i dugo tvrdimo da nešto nismo hteli ili da nešto drugo, iskreno i odistinski želimo. A onda nam se stvarnost ”desi” i ljuti smo što nam se nešto ”što nismo hteli” događa ili, s druge strane, ne ostvaruje ”ono što smo baš hteli”.

Neretko ta ljutnja, i početna tvrdnja da smo hteli nešto drugo, ume baš dugo da traje, ili čak da joj nikada, barem onoliko koliko smo svesni tog nikada, ne dozvolimo da nas napusti i time promeni način sagledavanja naše kreatorske stvarnosti.

I sve to ima jednu jednostavnu podlogu – branimo se približavanju sopstvenoj podsvesti.

Njeni sadržaji, ma koliko činili najveći deo nas, i šta više, upravljaju većim delom našeg ponašanja, nas plaše, čudni su nam, neobični, i ne doživljavamo ih rado kao svoje.

Zašto je to tako? Volimo da verujemo da smo ono što umemo da kontrolišemo.

Naravno, uvek je lakše kontrolisati manje sadržaje, tj. nešto što je manjeg obima. Odatle poverenje samo u svesno. Iz te pozicije, u kojoj vlada sigurnost, jer se da upravljati faktorima sa kojima smo se upoznali i čija nam je promenljivost predvidljiva, teško se odlučujemo za proširivanje sadržaja novim. Jer novo je sad nepredvidivo. Treba ga upoznati. Posvetiti mu vreme. Uložiti napor. Naučiti najposle i upravljati njime. Sve to iziskuje nova ulaganja. Ali nije samo stvar ni ulaganja.

Radi se o činjenici da svako novo koje ubacujemo u svoj postojeći sistem, dovodi u pitanje koncept starog, odnosno, njegovu održivost.

To znači da nam se svaki put po malo, a nekada i na veće zalogaje, tj. malo više, naruši postojeća ego struktura. Ego struktura, to vam je ono u šta ste do juče verovali, ili još bolje, bili sigurni da je tako, a često i nikako drugačije. Onda uđe novi podatak i poruši vam to. I vi onda gradite novu strukturu. Jer nešto morate izgraditi. U nekakvoj kući morate živeti. I to je sad još jedan napor. Taman ste izgradili, pa sad morate ponovo ili dodatno. Uh. Može li se imati malo mira, pomislićete.

Foto Brigitte Tohm
Foto Brigitte Tohm

A šta ako mir shvatite malo drugačije?

Što se više nadograđujete, vi zapravo više znate. Baratate većim brojem informacija. Ne zapažate li da vam veći broj informacija daje više mogućnosti? Sa više mogućnosti, vi ste značajno zaštićeniji, jer znate kojim putanjama se može proći uz veću uštedu energije i uz nemerljivo manje ozleđivanja. Da zaključimo.

A prvo što nam donosi stanje zaštićenosti je upravo osećaj mira i spokoja. Kad ste zaštićeni, vi uživate mir. Je li onda mir lakše zadobiti pasivnošću, bežanjem od promena, ili konstantnim prilivom novog koje vas štiti od svake buduće nesnalažljivosti? Da se bežanjem od novih i do tada nepoznatih informacija stiče prividan osećaj mira, jer se ništa postojeće ne narušava, to je tačno.

Ali ovde sami morate da odlučite da li vi više volite privid i rukovodite se zadovoljenjima koja uživate na površini ili ste, pak, osoba spremna da igra na duže staze. Da ste neko ko zna da se ulaganja isplate i da je sasvim u redu ne biti uvek u paperjastom i ušuškanom okruženju.

Nemojte ovde zaboraviti da su ušuškana okruženja i ona u kojima ste stalno zbog nečega nesrećni, nezadovoljni, bolesni, ili vam ne ide i sve je teško. Da, i to je ušuškano, jer primate sažaljenje, a time i pažnju drugih. Fino, ali nema razvoja. U redu je i da ne želite razvoj, samo što, neće to uvek biti samo do vas. Ostali se razvijaju, kako tako. I koliko god vi nešto ne želeli, oni vas u to guraju, pa ili ćete za njima, ili kaskate i stalno se osećate samo i ostavljeno. I ne samo osećate. To se i desi.

Kako se sada približiti svim tim sadržajima koji su za nas novi, nepredvidivi, a koji su zapravo u nama, i sigurni smo da ako ih pustimo napolje da će nas nadvladati i da više nećemo biti ono što smo znali o sebi?

Prvo, možda i nećemo biti to isto. Ali šta ako nam se to novo što otkrivamo, skidajući sloj po sloj ubeđenja i raznih uverenja i učenja o sebi, više dopadne? Šta ako ima više mogućnosti, veću širini i kapacitet za život, i sve u svemu, moćnije je?

Da nešto razjasnimo. Često mislimo da se moć krije u sposobnosti da nešto kontrolišemo. A moć vam je, u stvari, u sposobnosti da štošta prihvatite. Jer kad prihvatite tj. zavolite, možete da ga menjate. To je onda izistinska moć!

Foto Colin Abbey
Foto Colin Abbey

Da se okrenete samospoznaji i upoznavanju svog podsvesnog, a time i većeg sadržaja, potrebno je da krenete okolnim putem.

Okolo, to vam je pomoću onoga što je napolju. Dakle, projekcija ili ogledanje sebe u spoljašnjoj stvarnosti.

Nije to tako teško. Svakoga dana primētite po nešto u drugima ili u situacijama u kojima se nađete. Još malo razjašnjenja. Niti te druge primećujete bez razloga, niti ste u tim situacijama bez da ste to tražili. Nevezano za to što niste svesni da ste ga tražili. Samo znajte da jeste. Dakle, nije slučajno i niste žrtva događaja.

Osmislili ste i osmišljavate sve putanje kojima ćete se kretati, a na kojima se nađu i drugi ljudi sa svojim potrebama, ne bi li ste iz tih situacija razumeli što ste se tu doveli.

Hteli ste da shvatite što vas je vaša podsvest baš tu usmerila. Njeno jedino usmerenje je da se jedan po jedan deo nje prevodi u svest. Zašto? Jer, kako bi Tesla rekao, sve je svetlost i svaka teži da se materijalizuje. Ne postoji nešto što se ne može razotkriti i pre ili kasnije izaći na površinu, na vidljivo. To mu je prirodan pravac kretanja.

Dakle, čak više nema ni razloga pitati zašto nešto hoće na videlo, zašto podsvest hoće u svest i svet. To mu je prirodan pravac kretanja. A mi prirodan pravac kretanja blokiramo. Tu moć volje, da blokiramo, stvarno imamo.

Ali treba da znate da je i to samo privremeno. Sve uvek izlazi i nalazi svoj put.

Za početak, tu su neke boljke u ili na telu. To je jedan način materijalizacije onog sadržaja koga guramo u nesvesno.

Možete, recimo, preko bolesti i telesnih simptoma, slušati šta ste to sami od sebe sakrili. Pitajte boljku šta hoće da vam kaže. E, to prvo što vam je palo na pamet, to je odgovor.

Drugi način su emotivne reakcije na ljude i okolnosti.

Od sviđanja, simpatisanja, divljenja, strahopoštovanja, zaljubljivanja, pa sve do neprijatnosti u vezi sa nekim, nesviđanja, nerviranja zbog nečijeg ponašanja ili osobina, odbacivanja, osuđivanja, mržnje.

Sve to što doživite ili razvijete u osećanje prema nekom drugom, ili nečemu što je u nekom drugom, sve ste to takođe i vi.

Teško za poverovati? Još teže za prihvatiti? Verovatno. Ali ovo je sigurno tako. Setite se da je ovo način da upoznate sebe. Nisam rekla da je to prijatan proces, ali definitivno vam širi mogućnosti da se zavolite u svim oblicima i bojama. Vaša senka, to jest vaša podsvest, projektuje se na druge ljude i situacije. Vapi da je vidite i upoznate. Tek kada je upoznate, u mogućnosti ste da je menjate.

Možete, na primer, promeniti neku svoju osobinu, ili sklonost, a neke možete još više pojačati jer su vam se dopale u drugome. Gubite vreme dok odbijate da priznate da to što vidite u drugima ste i vi sami. To što vas u drugima odbija ili privlači je u vama. Ne znači da nije i u tom drugom, ali je važno da shvatite da je i u vama. Tako osvešćujete svoju moć. Što više o sebi znate, bolje i lakše upravljate, samim tim ste već moćniji, jer koristite veći deo energije koja vam je do juče bila u senci.

Ne može vam se oduzeti ono što ste osvestili i ostvarili u sebi. Samim tim, patnja zbog drugih i u vezi sa drugima i okolinom, značajno se smanjuje. Vremenom i nestaje.