Ili da li tuđe uvek lepše smrdi?

Razvodnički rijaliti

Neke porodice su na Sajmu turizma u “first minute” ponudi, od raznih i povoljnih opcija, izabrale da u februaru budu optimisti i uplate za letovanje u avgustu.

Krajičkom oka pratim reklamu na TV-u za neka Grčka ostrva, a iz off-a mi dopire glas – koje su nam mogućnosti…?!

#

“Ne mogu sama da plaćam ovaj stan”, kažem.

“Ne mogu ni ja”, odgovora.

Ali njegov glas ima boju one skromne ništasenećepromeniti nade, a moja rečenica znači kraj.

Ne pominjemo moje dvonedeljno izbeglištvo, ne pominjemo njegovu pesnicu, ne pominjemo prošlost. Mislim o tome kako ću ja da preživim, zaboravim i oprostim, a on neće. Poješće ga to što je uradio. A neće mu nikad pasti na pamet da je naš zajednički život počeo da se survava još prvog dana, kad je doneo svoje stvari.

#

“Videćeš, ostavila sam ti mesto u ormanima”, doviknula sam mu preko ramena, perući sudove.

“Svašta, pa to ćeš, valjda, ti…”, odgovorio mi je i izleteo preko praga. Kasnio je na sastanak.

Tolerantno sam progutala ne, neću  koje je poletelo iz usta i pomislila da se šali. Ali pošto smo se i sutradan saplitali preko torbi i kutija, shvatila sam da šala predugo traje.

“Već dva dana nosim iste čarape”, rekao je, ne bez prekora u glasu.  “Ne mogu ništa da nađem.”

Našla sam mu čarape. I izgubila slobodu.

#

Sad oboje znamo gde nam je šta. Mnogo puta sam sam ga iz mraka, ćuteći, posmatrala kako, ne paleći svetlo da me ne bi probudio, uzima bokserice iz fioke i odlazi da se istušira.

#

“Pronaći ću neki manji stan”, kažem čvrsto. “Moramo malo da se razdvojimo, da vidimo šta ćemo”, dodajem laž, frazu iz filmova. Jer, moje srce se već odselilo u toplije krajeve.

Mada će i tamo biti podstanar.

#

Flešbek No15

Umotala sam ga u jorgan, pa liči na veliku rol-viršlu. Vire mu tabani. Ne odolevam, ljubim ih.

“Ostani ti još tako, dok se ja ne spremim”, kažem mu.

#

Uživam u prividu običnosti. Mi ćemo negde zajedno krenuti, izaći kroz ista vrata, koračaćemo  istom ulicom, ući ćemo u isti auto, susrešćemo se sa istim ljudima. I tu će se sva običnost završiti, jer ću ruku koja je krenula da mu popravi kragnu, gurnuti u usta i zubima otkinuti zanokticu s palca.

Sad to još ne znam, ne znam da će me zaboleti i da će mi poteći krv. Balansiram na jednoj nozi dok oblačim čarape. Nešto me pita i ja tako, s jednom nogavicom koja leprša, doskakućem iz druge sobe. Odgovaram mu dok zatežem čarape preko struka. Ne tako vitkog struka.

Kakav utisak ostavlja na njega žena golih grudi utegnuta u crne grilonke?

Sudeći po tome što i dalje priča o javnim nabavkama — nikakav. Mogla sam da doskakućem i u skafanderu.

I odjednom mi padne na pamet kako je granica između bliskosti i opuštenosti veoma tanka i kako, kad je jednom pređeš, povratka nema. I da opuštenost i bliskost mogu lako da postanu uobičajenost. Pa podrazumevanje.

I nekako mi je to navlačenje čarapa  pred njim došlo mnogo intimnije nego zajedničko piškenje.

“… na zadnja dva tendera razlika u ceni je bila između petnaest i osamnaest posto i mislim da negde grešimo…”, brblja i dalje, dok sedam pored njega i molim ga da mi zakopča grudnjak. Kao da sama to inače ne radim. Ali svaka prilika je dobra za testiranje.

Zakopča. Ali ne poljubi mi leđa.

Makar je ućutao. Zabavlja se telefonom, čita meilove.

Majicu ne oblačim pred njim. I zaričem se kako nikad više ništa neću obući pred njim. Mogu samo da skinem.

“Baš ti lepo stoji ta majica”, kaže, dok mrgodna izlazim iz sobe. Pocrvenim kao devojčica.

“Jao, je l’ zbog boje misliš? Zbog očiju? Dolaze mi oči do izražaja, je l’ to?  “uzbudim se sva.

“Aha”, odgovori nehajno, al’ se pokvareno smeška.

Mirno se, da ne primeti ustreptalost, uputim do kupatila i ogledala. Gledam — grudi kao da nisu moje, lepše su i veće. Gurnem prst u razmak između njih, jedva prođe. A majica sve to više otkriva, nego što pokriva.

Ipak me vidi, pomislim. Još me vidi.

A videće me mnogo bolje, ako me ne bude previše gledao.

I onda nas zamislim, svo četvoro, zajedno: njega, njegovu ženu, mene i mog muža.

#

Subota je, svi smo u trenerkama, meni i njoj masna kosa, njih dvojica čekinjastih brada, izdanje za samodosamoposluge.

“Nemoj, grebeš me”, odgurnem muža koji je pokušao da me poljubi.

“Volim kad si tako prirodna i svoja”, šapuće mi ljubavnik u drugo uvo. “I mogu lako da ti dođem do guze kad si u tome”, dodaje pohotljivo.

“Mmmm… znaš šta volim?” uzvraćam mu strasno, mada me pomalo smeta smrad muževljevih čarapica koji dopire do mene. “Volim kad mi od tvoje brade ostanu tragovi na licu.”

“I ne znam u čemu je stvar”, dodaje on, “ti si u tome tako seksi. Jebote, ona ne izlazi iz trenerki, a grozno joj stoje.”

“I volim što mirišeš kao muško, tako pomalo znojav…”

#

Izađem iz kupatila, našminkana. Sedi među mojim kučićima, u pamučnim boksericama karo-dezena, na nogama su mu čarape “na baklavice”, sav je nasmejan i opušten. Pomislim kako ga mnogo volim, baš takvog. Sav mi je sladak.

#

Ali meni je to lako, ja ne živim s njim.

KRAJ

***

Autorka teksta: Katarina M.