Pustolov(ina) No 12: Dam ti ja mog muža, a ti meni svog. Ali, pazi, ovaj moj hoće i da udari!

Baš, baš rijaliti

“Nije, znači, ovo bilo prvi put?” pita me dok se penjemo strmom ulicom ka Institutu za sudsku medicinu

Odmahnem glavom. Sramota me.

Hoda pored žene u koju se nije zaljubio.

Ona u koju se zaljubio, nosila je lepršave haljine, bila jaka i nezavisna, zasmejavala ga. Zakačio se za njeh osmeh i njen optimizam, opčinio se njenom slobodom. I pomislio da ima nade.

Ova jutros nije ni zube oprala.

“Zašto mi nisi rekla?”

Gledam ga. Zabrinut je, al’ dalek. Uz mene je, ali me nije zagrlio. Pomislim kako smo isti. Moje suze, isplakane na unutra, i njegov strah, prikriven hladnoćom.

Ne mogu da mu kažem – zato što me ovakvu ne bi voleo, pa biram da ćutim. U ćutanju smo nas dvoje najbolji. I pojedanično, a i u grupnoj disciplini. Ja malo bolja, za prsa…

Moji koferi su njegovim kolima. Neki život potrpan na brzinu. Neselektivno. Nepametno. Ona scena iz filmova, kad iz fioke samo trpate stvari u torbu… To ne, nikako. Nekad je bolje ne poneti ništa, nego gomilu rasparenih čarapa. Veći je stepen slobode. Rasparene čarape vas podsećaju na to da ste očajni. Odlazak s rukama u džepovima znači da još verujete u sebe.

Ali lakše mi je da pričam o prošlosti, nego o prethodnoj noći, pa priznam, taj prvi put, pre dve godine…

“Mislio je da imam ljubavnika”, čujem se kako izgovaram.

“A jesi li…?”

Ni pogledao me nije. Pitanje postavljeno ravnim tonom, kao da mu je svejedno. Ili dosadno.

“I don’t fuck around”, odgovorim mu replikom iz filma čijeg naslova ne mogu da se setim. Al’ se prisećam da to izgovara glavna glumica, kad neki kreten posumnja u nju.

Konačno osmeh. Prepun njegovih savršenih zuba. Gleda me i “kao da me sunce ogrejalo”, što bi moja baba rekla.

“Nemoj da me zasmejavaš”, kaže i uzima me za ruku, prepun krivice, jer mu je smešno dok mene boli. Ali mu je i drago jer sam mu se vratila, onakva kakvu me zna.

A boli me. Stvarno me boli. Bole me rebra dok dišem, a kad se smejem krenu mi suze. Smejem se da ne bi video koliko se plašim. Plašim se pregleda, lekarskog izveštaja, policije, uzimanja izjava, zapisnika. Plašim se da će neko da ga pita a ko ste joj vi i da će on reći niko, poznanik, pozvala me njena prijateljica… Plašim se toga da će nas razdvojiti. Plašim se toga da ću nas razdvojiti. Da će, već koliko iste večeri, ostati u mom prošlom životu. Da će, onog trenutka kad moj brat moje kofere prebaci u svoja kola, od mene ostati samo šnalica za kosu, ispod prednjeg sedišta, a da neće ni znati čija je. Jer, onima koji imaju ćerke život je prepun šnalica.

Srećom, Institut za sudsku medicinu ne radi posle 16h.

“Šta ćemo sad?” pita me. I moj strah od budućnosti, od neizvesnosti, od suočavanja, od preduzimanja, od borbe, od bola…nestane. Upotrebio je množinu.

“Ništa”, kažem. “Idem kod mojih… A njemu će najveća kazna biti to što sam otišla. Uostalom, i sam znaš kako je teško živeti bez mene…”

Ovaj put se ne smeje.

I još kaže:” Nije smešno.”

Kaže to tako kao da njega boli.

Flešbek No 12

Moj muž hrče. Okrenuta sam od njega, na levu stranu. Svanulo je. Vidim odblesak sunca u prozoru preko puta. Znam da nemam nikakav razlog da ustanem i da mogu bar još dva debela sata da ne preduzimam ništa po pitanju svog života. I kučići hrču. Naviknuti na jutarnje rituale, ma koliko to trajalo. Čekaju da ja znam znak za šetnju.

Ali me nervira to hrkanje. Ono koje nije pseće.

Posle njega slede zvuci iz kupatila, onakvi kakve može da proizvede samo neko ko puši tri kutije dnevno.

MIslim na Ženu Sa Dva Prezimena. Mislim na koju li je ona stranu sada okrenuta. I mislim kako nije pošteno, kako ja nisam poštena prema njoj, jer je meni mnogo lakše da volim njenog muža. Ja ga ne poznajem.

Teoretski, da je raspored zvezda bio drugačiji, mogla je ona biti otimačica muževa. Mogla je ona da bude zaljubljena u mog muža. Što nije teško. Hipotetički.

Dovoljno je pametna, pa bi odmah shvatila koliko je i on pametan.  I to bi joj se dopalo.

Ima oči, nije ćorava (dobro, možda malo kratkovida), pa bi odmah primetila da je lep i zgodan.

Ima ruke, pa bi ga dodirnula, i odmah osetila kako su mu mišići zategnuti.

Pragmatična je  i praktična je, pa bi je odmah osvojile njegove organizacione sposobnosti.

Ume da bude ljuta, al’ nema tog besa koju njegova duhovitost ne bi raskravila.

Muče je ogromni strahovi, al’ bi bar pola nestalo kad bi mu rekla, ume da sasluša.

Ne može sve sama, al’ ne bi ni morala, on ume da potegne kad treba.

Štedljiva je. Osvojilo bi je što ni za šta ne bi morala da plaća majstora, on sve ume.

Voli da kuva. Mogla bi da mu kuva do mile volje – ješan je.

Samostalna je, al’ nema te nepravde koju bi onu morala sama da podnese. Nema te strane na kojoj on ne bi bio na njenoj strani.

Jaka je. Ali bi mogla da ga pusti da njegova bude poslednja, uzbudljiv je kad je ljut.

Nije nešto luda za seksom, al’ zagolicalo bi je ono što bi ujutru videla, voli da spava otkriven.

Ali ga ne bi bilo na porođaju, ne voli krv.

Ali ga ne bi bilo u Maxiju uoči Nove Godine, ne voli gužvu.

Ali ga ne bi bilo u pošti, ne voli redove.

Ali ga ne bi bilo tamo gde je ona zamislila da bi baš bilo lepo i romantično da budu, ne voli ako nema TV-a.

Ali ga ne bi bilo s prvom jutarnjom kafom. Voli kad se njemu donese.

Ustajem. Žena sa Dva Prezimena ide za mnom.

Zurim u ogledalo, stavljam sočiva. Gledamo se. Ona je s druge strane. Ima naočari. Njoj su sočiva nepraktična.

 

Kaže mi: opet je hrkao.

Branim ga: on ne hrče, on prede.

Kaže mi: ugojio se.

Branim ga: al’ mu lepo stoji.

Kaže mi: mračan je kad se probudi.

Branim ga: potrebna mu je samoća.

Kaže mi: sijalica u predsoblju nam danima ne radi.

Branim ga: zameni je sama.

Kaže mi: hladan je.

Branim ga: ne pitaš se kakva si ti.

Kaže mi: kao da živim sama.

Branim ga: kao da živi sam.

Hrkanje iz spavaće sobe se pojačava.

Pitam je: pa, dobro, hoćeš li da se zamenimo?

Okleva nekoliko trenutaka.

Neću, kaže, ovaj moj, u odnosu na ovog tvog – ipak prede…

U pravu je, znam. Desilo se nekoliko puta da je zaspao uz mene. I prede, stvarno. Slatko, slatko, slatko preducka.