Ljubavnici u epizodi: Sve srećne porodice na letovanju liče jedna na drugu, samo su ljubavnice nesrećne

Izbeglički rijaliti

Samo izađem. Usred rečenice. Iščupam se iz njegove otvorene vilice, projurim kroz ključaonicu. Ostavim bes iza sebe. Ponesem strah. Kažem: neću da se vratim. A znam da hoću, jer se osećam kao da nemam gde. Za razliku od našeg stana, moja glava nema vrata kroz koja bih mogla da pobegnem. Moja mama Amigdala drži me pod ključem.

“Je l’ hoćeš da mi pas umre zbog tebe?” urla pre toga.

Pas je star i trese se, zaista.

Svi naši psi se tresu. Sakriveni su i drhte od straha. Moja dva psa i njegov jedan. Nisu bračna tekovina. Svako svoje doneo u miraz.

I sad ti mirni i stabilni psi ne znaju šta se dešava. Plaše se.

Jedini način da psi prežive je da odem. Tako to vidim, u tom trenutku.

Jer ne mogu da odgovorim na pitanja.

Zašto mu nisam rekla da već mesecima ne plaćam infostan? Zašto mu nisam rekla da ne zarađujem više kao ranije? Zašto mu nisam rekla da ga ne volim?

Nisam, jer sam kriva.

Jer sam mu obećala da će biti sve u redu ako napusti posao koji mrzi.

Zato što ćutim i preživljavam svaki njegov pad, svaku njegovu sjajnu i kreativnu ideju smrvljenu u mlinu nesigurnosti. Zato, jer mu kupujem treće pakovanje cigareta, preračunavajući koliko ostaje za sutrašnji doručak. Zato što mislim da ja mogu, a da on ne može da podnese neizvesnost. Zato što želim da bude srećan.

Zato jer me je sramota da priznam poraz.

I onda…samo izađem. Jer ne želim da mu kažem da odavno mislim da je nesposoban.

Mada ne mislim.

Izađem, jer nije potpuna istina da ga ne volim. Ali ne mogu više da mu budem mama.

***

Šaljem poruku sa smajlijem: Otišla sam od kuće J.

Smajli je tu kao rupa na ogradi kroz koju lovljena životinjica može da pobegne.  Ništa gore od preplašenog oženjenog muškarca. Testiram ga, da. I pružam mu priliku da posle nemoguviše i svega onoga što je Žena Sa Dva Prezimena o nama saznala, zaključi da mu je zaista previše. I da ode.  Pa da popravim ogradu.

“Šta ti treba?” praktičan je moj saterani muškarac.

“Punjač za mobilni”, odgovaram, jer ne želim da ostanem bez virtuelnog Njega.

A smislila sam gde ću da spavam.

***

Flešbek No 10

“… baš će da bude odmor uz lap-top…”

Napad brbljivosti.

Uvek kad pazi da me ne povredi. Zatrpava me rečima, dodiruje ovlaš. Prsti mu lete po meni, sklanjaju uvojak, bockaju u stomak, miluju po obrazu.

Letovanje.

Ako postoji pakao – nalazi se na Egejskom moru.

U tom paklu žive neke srećne porodice: mama, tata i dvoje dece. Deca su zlatna. Završila su razred sa odličnim uspehom. I mama je zlatna. Sedi kod kuće i čuva zlatnu decu. I tata je zlatan. Radi po ceo dan, da bi sve njih prehranio, obukao i odveo na letovanje.

A ja sam ljubomorna. Ja sam zelena.

Kažem: “Pa dobro, nije tako strašno, bićeš sa njima. Ionako kukaš da nikad nisi…”

Vrište pitanja u meni.

Koliki je apartman?

Hoće li njih dve spavati u drugoj sobi?

Hoćeš li, dok budeš vozio kroz noć, slušati Nenu Belana?

Hoće li te ona mazati po tvojim divnim leđima da ne izgoriš?

Ne daj se! Budi junak, budi muško, ne dozvoli joj da te pipne…sprži se ponosno, kao što si se spržio prošlog vikenda u akva parku, pa te ja posle mazala kremom od nevena i pažljivo ljubila da te ne zaboli.

I bila blesavo srećna jer ona nije mislila na tebe.

I ona ne zna…raspored pegica na tvom desnom ramenu. Ne zna da postoji pravilo za ljubljenje i da je neophodna mapa da se ne bi zalutalo.

Ona ne zna da je on Sazvežđe.

Tišina je…posle.

Ako je dogovor da mogu vikend bez reči. Onda mogu i šest puta po dva dana tako.

Pažljivo pratim vesti. Izgleda da su sve srećne porodice srećno stigle do svojih srećnih turističkih destinacija.

I uvrnuto se pitam: ko bi meni uopšte javio da se bilo šta desi?!

Ne čitam Politiku.

I odjednom se setim.

Suza moje mame i mog strašnog nerazumevanja. Moje nervoze što moram da je gledam kako plače za čovekom koji je umro, a s kojim je jednom sedmično išla na teren i edukovala seosko stanovništvo.

A plakala je isto tako i za našim pokojnim mačkom. Nisam videla razliku. S tim što sam mislila da za mačkom treba plakati, bio je porodica. A kad je u pitanju moja mama, teško je razlikovati patetiku od istine.

Mislim, toliko puta je pretila da će da se ubije zbog mene, a nije nijednom.

Danas sam ja spremna da je razumem, ali mislim da kasnim za njom, bar deset godina.

Sledećeg jutra me svemogući Gmail obavesti da je živ.

Mislim

vidim

osećam

ukus tvoje kože

i to nešto

između

opipljivo

i bez reči

između nas

odavde

iz nekog drugog sveta

drugačijih dana

na malom prostoru

gde je teško pisati

i net je kilav

uz sve to

ovih nekoliko reči

tek znak da mislim

i osećam

lj.

 

I ja pustim sebe da opet verujem.