Premijera plesne predstave ”Izgubljeni pejzaži”, pod koreografskom i rediteljskom palicom Dunje Jocić, biće održana u petak, 16. oktobra, na sceni Bitef teatra.

Izvođači su Ana Ignjatović-Zagorac , Miloš Isailović, Marija Bergam, Branko Cvejić, Tamara Pjević, Branko Mitrović, Jakša Filipovac, Nikola Živković, Milica Bajčetić, Mila Lukić i Dušan Bajčetić.

Čovečanstvo oduvek pokušava da zagospodari životom i uspori ili sasvim eliminiše smrt. U ovom trenutku razvoja čini nam se da smo na domak tog cilja. Šta nosi budućnost za one koji je dočekaju? Za sada smo još uvek smrtni, ali to bi moglo da se promeni još za vreme trajanja našeg života. Radimo na tome.

Želimo da otkrijemo gde je greška u našem kodu, u programu naših gena. Da li smo pokorili prirodne zakone i prevazišli granice prirode tako što smo je rekonstruisali, projektovali u svojim vizijama, umetničkim delima i naučnim dostignućima?

Fotografija: Jelena Janković

Da li uopšte možemo da opazimo razliku između naše projekcije prirode i prirode same? Zašto imamo rok trajanja? Zbog čega umiremo? Kako da postanemo besmrtni? Ili makar dovoljno dugovečni da sami možemo da odlučimo kada nam je dosta života.

Čovek voli život. Oduvek ga je plašilo starenje, protok vremena koji ga približava ponoru konačnosti o kome ne zna ništa. Oduvek su ga užasavali odlasci bližnjih kao podsećanje na njegovu prolaznost.

Gde su granice našeg tela, a gde našeg uma? Uspeli smo, kao najsnalažljiviji i najagresivniji oblik života na planeti (koju besvesno uništavamo) da dođemo do sofisticiranih naučnih i tehničkih dostignuća koja nam omogućavaju da drastično promenimo način na koji gledamo na život i smrt.

Sve je bliža praktična primena veštačkih organa, od mozga preko udova, koji će biti daleko dugotrajniji i efikasniji od ovih koje trenutno imamo i koji nam je podarila priroda. Gde su granice prirodnog i veštačkog? Šta dobijamo a šta gubimo? Gde je tu etika, da li nestaje?

Da li smo time učinili da ovaj oblik postojanja čoveka (kome smo svedoci) bude samo jedna karika, stepenica ka Natčoveku? Ka čoveku-mašini koji nema vremenska i biološka ograničenja kao mi sada?

Da li smo mi poslednja generacija homo sapiensa?

Fotografija: Jelena Janković

„Izgubljeni pejzaži“ mi nisu prva saradnja kao koreografu sa ovom fantastičnom grupom igrača. Zbog toga mogu da sa sigurnošću primetim šta se nije promenilo u poslednjih nekoliko godina koliko se nisam srela sa ovim predanim ljudima. Iako se zapravo gotovo cela trupa izmenila i sada je mnogo mladih, darovitih plesača, smisao njihove igre i zajednička svest su ostali da lebde iznad Bitef Dance kompanije kao neki dobri duh i to je ogromna vrednost. To je ostalo isto, a veoma je retko. Ovi mladi ljudi su za mene kao koreografa uzbudljivi, snažnog izraza, širokih shvatanja i delikatnog humora. Naizgled teško spojiva razlika njihovih individualnosti predstavlja parvo blago i veliku inspiraciju iz koje je velikim delom nastala i ova predstava. Ovi momci i devojke rade izuzetno profesionalno i na tome im se iskreno zahvaljujem’’, izjavila je povodom premijere predstave srpsko – holandska rediteljka.

Reprize: 17. i 18. oktobar u 20h, Bitef teatar