Često me pitaju prijatelji, poznanici, klijenti, edukanti, jedno pitanje – kako može da se radi sa nekim ko plače?

Na to se nadovezuju pitanja – A šta ako ih ima više u jednom danu koji dođu i plaču?,  Rasplačeš li se ti, bar ponekad? Jesu li terapeuti roboti kad neko plače, a on/a ništa? Osećaš li ti bilo šta kad radiš ili se isključiš?

Olivera Grčić, psiholog, psihoterapeut

Ova pitanja su vrlo ljudska i jasno mi je zašto to ljude buni. Ljudska bića kada empatišu sa suzama obično i sami zaplaču ili budu preplavljeni željom da pomognu, samo da osoba prestane da plače, odnosno, iz te perspektive da prestane da se muči.

Pročitajte i ovo: Lako mi je da oprostim drugima, ali kako da oprostim sebi?!

Prvo da razmotrimo otkud suze na psihoterapiji.

Za mene, kao psihoterapeuta, suze su saveznik u procesu. Kao bilo koji vid neverbalne komunikacije, to je klijentov način da mi nešto kaže. Ova poruka koju suze nose, za klijenta može biti svesna ili nesvesna, ali sigurno neka poruka – niko ne plače bez razloga, kao što ne radi bilo šta drugo bez razloga.

Ljudi plaču jer su tužni.

Ljudi plaču jer im je teško.

Ljudi plaču jer su uplašeni.

Ljudi plaču jer su nesigurni u sebe.

Ljudi plaču jer su konačno došli do uvida, pa treba nešto da menjaju.

Pročitajte i ovo: Skrivena lica depresije – nasmejana depresija

Ljudi plaču jer ne žele da menjaju.

Ljudi plaču jer žele da menjaju.

Ljudi plaču jer im je muka od sebe.

Ljudi plaču jer im je muka od drugih.

Ljudi plaču jer osećaju da je kraj nečeg lepog.

Ljudi plaču jer ne mogu da olakšaju život.

Ljudi plaču jer su konačno počeli da zatvaraju krugove.

Ljudi plaču jer žele pažnju.

Ljudi plaču jer žele da manipulišu psihoterapeutom.

Ljudi plaču jer žele da odgode priču o nečem drugom.

Pročitajte i ovo: Gde da nađem lek kad srce zaboli

Ljudi plaču jer su srećni.

Ljudi plaču jer govore o nečem mnogo važnom za njih.

Ljudi plaču jer se prisećaju nečeg divnog ili planiraju nešto divno.

Ljudi plaču jer im se duša oslobađa nekih teških uspomena, pa se osećaju olakšano.

Kao psihoterapeut, posvećujem se da pomognem drugima da budu samostalni u obrađivanju i razumevanju sebe, svojih emocija i svojih ponašanja.

Pročitajte i ovo: Kako da završimo nezavršemo u bivšoj ljubavi i otvorimo vrata novom odnosu

Da bi klijent bio samostalan u razumevanju i obradi svojih emocija, potrebno je da to vidi od psihoterapeuta. Ako se terapeut ”raspadne”, šta će to klijentu da doprinese? S druge strane, ako krene da ga teši i da mu govori da će biti sve u redu – laže ga (jer nema magičnu kuglu da predviđa) i ono što radi pokušaj je da umiri sopstvenu frustraciju, a ne klijentovu.

Pročitajte i ovo: Nađi snage da se izvučeš iz svoje slomljenosti

Nositi se sa suzama je deo psihoterepije, nositi se sa suzama je deo života. Prihvatiti onoga koji plače, prihvatiti suze, prihvatiti i osvetiliti njihov razlog, smiriti i razumeti sebe, pa posledično i drugu osobu je važna životna i emocionalna veština – i ona se vežba. Ovo nas uče naši roditelji, a ako promakne kod njih, možemo razviti i kroz psihoterapiju.

Foto Tom Pumford

Što se tiče emocija psihoterapeuta, one naravno postoje – psihoterapeuti su ljudi sa tom razlikom da su prošli godine treninga kako da sebe i svoje emocije stave u službu pomoći svoji klijentima.

Pročitajte i ovo: Kako narodnjaci utiču na potisnute emocije

Naravno da je teško, naravno da nekad želim da plačem, da jecam zajedno sa svojim klijentom. Nekada sam tužna, nekada srećna, nekada uplašena, nekada mi je nešto razumljivo, nekada nemam pojma šta se dešava. Kao psihoterapeut, imam tu privilegiju i čast da mi ljudi otkrivaju najdublje delove sebe – pa, kako da me ne zaboli njihova bol ili da se od srca ne obradujem njihovom uspehu?

Pročitajte i ovo: Obrazac žrtve kao beg od ljubavi

Ali se trudim da radim s ljudima onako kako me je moj mentor učio – da prihvatim sebe, da prihvatim čoveka, da mi je stalo da pomognem i da ne stavljam ljudima etikete nego da ih posmatram kao individue.

Trudim se svaki dan, psihoterapija je proces. Ali o tome drugom prilikom.