Ono što svako od nas neprestano oseća, iz dana u dan, i što nas pokreće jesu želja, žudnja i ambicija.

Kada se zaljubimo, u drugoj osobi vidimo savršeno biće i u nama se javlja želja da se s njim/njom povežemo i stopimo.

Nikola Žuvela, psihoterapeut i jyotish savetnik

Ta  žudnja za partnerom, temelj je našeg bivstovanja.

Žudnja nas pokreće na aktivnosti i mi tada verujemo da će ona ukloniti sve prepreke i razlike između dvoje ljudi. U toj žudnji žudimo da budemo isti.

Ambicija se ovde javlja kao žudnja da druga osoba postane moj idealni svet kako više ne bi postojala dva sveta. Ali to ne radimo zato jer smo pokvareni.

Mi, prema psihoterapiji, toliko želimo to jedinstvo koje smo osetili u povezanosti s majkom, dok druga učenja kažu da žudimo za povezanošću s jedinstvom koje smo osećali s Onostranim, Bogom, svemirom, duhom predaka.

Ukratko, žudimo da se vratimo u stanje pre rođenja jer tada svet nije bio podeljen na Ja i Ti.

Photo by Brooke Cagle on Unsplash

Kaže se u starim učenjima da želja stvara naše telo, ali i u psihoterapiji se govori da je telo, u stvari, naša žudnja, jer mi se kroz telo povezujemo s partnerom.

Uz pomoć reči i dodira povezujemo se s drugom osobom, a druga osoba je svet ili celina, povezanost s Sopstvom.

Ako kojim slučajem, što je najčešće slučaj, svet osuđuje ono što govorimo, mislimo, osećamo, mi se osećamo odbačeno. Postajemo fragmenti gde imamo delove tela poput organa, ali nemamo telo.

Ono što svet odbacuje postaje bolest određenog organa.

Ipak, ono u čemu greši psihoterapija jeste da prema klijentu treba biti neutralan, ali ako hoćete da shvatite, prijatelja, partnera, roditelja i dete, morate da žudite jer jedino tako ćete moći da razaznate idealno od onog realnog.

Tako razaznajete ono što ste projektovali, a ono što ostane jeste temelj odnosa koji ćete tek tada moći da uspostavite.

Obično ljudi ne razgovaraju s drugima, već samo s objektom željenja, onim što bi drugi trebalo da bude, a tek kada se suočimo sa onim što želimo, dopuštamo različitost i tada se rađa ljubav.