Kažnjavanje i traume iz detinjstva, izazivaju u kasnijoj dobi odabiranje onog partnera koji nas kažnjava ili mi njega, u zavisnosti od traume, dok zbog preterane brige roditelja, nastaje narcizam.

Takvi ljudi postaju manipulanti u odnosu jer im je uvek potrebna pažnja i odanost kako bi potvrdili savršenu sliku o sebi. Takvi odnosi shvataju ljubav kroz patnju, dok narcisoidnost donosi nanošenje patnje kroz koju se hrani narcis.

Nikola Žuvela, psihoterapeut i jyotish savetnik

Jasno, problem je nastao u detinjstvu. Bežeći od boli, u patnji smo nalazili užitak i beg od problema. Ego je skriven u maski s kojom se predstavljamo svetu, ali to je mali deo naše psihe koji je nastao u detinjstvu i služio nam je kao sredstvo preživljavanja raznih situacija u odrastanju.

Da bismo se oslobodili takve identifikacije, potrebno je zaći iza te slike, a to znači potpuno napuštanje svega onoga što smo lažno, kao sliku, stvorili o sebi. Iza toga leži naše pravo Ja.

Foto Sam Burriss

Ipak, uzrok drugih nenormalnosti u odgoju, koje, inače, smatramo normalnim, su porodične karme koje su jako čvrste i ne dozvoljavaju napredak zbog emocije straha kao dominirajuće emocije čovečanstva. Porodične karme se zasnivaju na hiljadama godina dugim programima porodice, u kojima je hijerarhija najvažnija. Niko neće napraviti napredak, ukoliko se ne oslobodi ovih nesvesnih identifikacija. Ipak, strah od osude porodice i društva je prejak u ljudima i zbog toga ovaj koncept ucene i potiskivanja, stvara sve moguće boli među ljudima.

To je i sudbina istine. Onaj ko želi da zna, taj ne može da sledi ono što drugi govore, a porodica je stisak koji vas želi vratiti u patnju i kontrolu. Sve što žele roditelji jeste programiranost jer su zarobljeni u društvenu programiranost. Ego je vezan za porodicu i preživljava na osnovu narcisoidnosti koja ne dozvoljava razvitak ljubavi, pa među parovima ona ne može postojati. Ona je uzrok najvećeg broja praskida.  Roditelji ne znaju istinu i ono što oni žele za nas, uglavnom je pogrešno.

Suština je u tome da napustimo ovčji mentalitet, jer od njega nam je loše. Uvek smo žrtve. Porodice, partnera, društva, ili na poslu, sasvim je svejedno.

Bez nadvladavanja porodice, čovek ne napreduje, ali to ne znači ujedno i svađu s porodicom, što većina pogrešno tumači. Mi još kao civilizacija nismo registrovali narcisoidnost kao bolest jer većina porodica i odnosa zasniva se na njoj, tako da priče o ljubavi zaista izgledaju kao bajke.

Pogrešan odgoj, kao i krivo obrazovanje, početak su stvaranja novog čoveka i prave revolucije, ali ljudi bi trebalo  da uoče koliko je iskrivljeni odgoj dubok i koliko nas neprestano navodi na pogrešne zaključke.