Svako je uveren da viđenje koje ima o svom ocu ili majci predstavlja vernu sliku naših roditelja u stvarnosti.

Mnogo puta smo rekli ili pomislili, ali moj otac nije ono što bi trebalo da bude, ili, pak, moja majka se ne ponaša kao prava majka.

Nikola Žuvela, psihoterapeut i jyotish savetnik

Očita je činjenica da mi ne postavljamo pitanja odkud u nama ovi principi idealnog oca i majke, pa time i nismo svesni kakve sve predrasude nastaju kada te slike ne odgovaraju našim idealnim slikama.

Viđenje koju sin ima o ocu jeste osećaj veličine za koju je stvarni otac odgovoran delomično, tj. prava odgovornost stoji na sinu da li će videti kako je opsednut veličinom, a onda i svojom nesvesnom ženom gde je potpuno u vlasti uplitaja ova dva principa koji mu stoje kao nadređene figure, poput predsednika države koji nam je nadređeni i u stvarnom životu.

To znači da sin kada kritikuje ili hvali oca, svaki put govori o sebi, odnosno, kada sebe kritikuje ili hvali to radi iz pozicije projekcije slike oca.

Ako sin uporedi svoje postupke sa stvarnošću, onda će videti da njegova slika oca ne odgovara stvarnom ocu i da je u svakom slučaju besmisleno pripisivati ocu očinske kvalitete.

Obično se ne shvata ova greška i ponovo se pokušava pronaći greška u nekom drugom, gde se neprestano vraćamo na činjenicu da je mišljenje teško, stoga većina sudi.

Ako je kod sina Eros slabo razvijen, onda je njegovo ponašanje prema ocu takvo da je ili ravnodušan ili se na njega ljuti zbog očeve nedoslednosti i drugih elemenata njegovog ponašanja koji se nikada ne ponaša prema slici koju o njemu ima.

Zato sin misli da ima sva prava da se oseća uvređenim, neshvaćenim ili, čak, prevarenim.

Međutim, ono što nas sve zanima jeste to da ako znamo da objasnimo razlog zašto je neko ljut na svoga oca ili majku, zbog čega ta osoba nije promenila svoje ponašanje. Ako bismo tu sliku proširili na čovečanstvo, onda bi ona značila da je ljudima potrebno objasniti i pokazati put prema zlatnom raju i ljudi bi se okrenuli takvom životu.

Međutim, potrebno je mnogo više od pukog objašnjavanja i iznošenja činjenica, jer je reč o nečemu što je više od onog što dozvoljava uobičajeni zdrav razum. Reč je, naime, o onim sudbonosnim nesporazumima koje u normalnim okolnostima niko nije uvideo.

Na primer, ako je neko u nekoj vezi bio dobar i nije ništa loše učinio, a partner ga je ostavio, teško ćemo ga uveriti da je birao partnera koji je nesposoban za emocionalan odnos, a da ga je izabrao isključivo da bi zaštitio sebe od dubljeg emocionalnog otvaranja.

Kako vidimo, potrebno je mnogo intelektualnog i moralnog napora kako bismo uvideli projekcije koje izazivaju Anima i Animus.

Jedan od metoda njihovog osvešćivanja jeste aktivna imaginacija, a vidljivi su u snovima kao i u svakodnevnom govoru, razmišljanju i maštanju. Poverovati u to da su naše misli pod uticajem Anime ili Animusa za većinu ljudi je smešna i neverovatna. Većini je prihvatljivije mišljenje da je muž ubio ženu jer se on naljutio na nju i imao je loš život, odnosno, ljudi se zadovoljavaju fragmentima, delovima informacija i uzrok uvek traže u spoljnom svetu.

Foto Frank Marino

Oni ljudi koji se upuste u istraživanje ovih principa unutar psihe, ego će im se susresti sa sadržajima koji će ga obogatiti, a da ni sam nije znao da se ti sadržaji nalaze tu, pored njega. Ipak, ovakav porast samospoznaje još uvek spada u retke pojave.

Prema Jungu, po pravilu, ova spoznaja se plaća neurozom, ako ne nečim i gorim, odnosno, da spoznaja nije besplatna i da je potrebno mnogo toga dati, a zapravo, mnogo toga se i može izgubiti.

Put prema upoznavanju samoga sebe nije jednostavan, i ljudi, kako dobro kaže Frojd, imaju podsvesni strah od gubitka Ega, zato i afektivno reaguju prema svima onima koji su taj put odabrali kao svoju sudbinu.