Civilizacija ne razlikuje osnovne principe duše i zanemaruje postojanje nesvesnog koje služi za razvoj.

S druge strane, koliko pojmova imamo o različitim oblicima ljubavi? Niti jedan, što znači, granice jezika su granice emotivne spoznaje. Kada u jeziku ne razlikujemo više oblika ljubavi, to znači da većina ne razlikuje šta je ljubav, a šta strast, a kamoli šta je strast tela ili duše.

Nikola Žuvela, psihoterapeut i jyotish savetnik

Strast duše jest strast stvaranja koje imamo u stvaranju umetničkog dela, strasti u poslu, strast u davanju ili ona najviša u kojoj osećate strast za božanskim u kojoj zaista doživljavate ispunjenje.

S druge strane, strast tela je prolazna, ali iscrpljujuća, jer polazi od toga da te moram imati, upadamo u histerična stanja, opsesivnog karaktera, u kojima nakon telesnog sjedinjenja, osećamo iscrpljenost i prazninu.

Strast je stanje duha, kvaliteta življenja, odnosno ako nemate strast prema životu javlja se bolest kao protivteža.

Tada ste u dubokom procesu osvešćivanja. Nakon strasti koja se pretvara u emocionalnu vezanost, vaš ego iznosi prigovore partneru svega onoga što je očekivao u prošlom životu, a nije dobio u tom odnosu. Dolazi do najdubljih zameranja, zbog propalih ciljeva i želja koje su nejasne jednom paru, nisu svesni šta ih tako duboko privlači, ali i odbija.

Photo by Parker Whitson on Unsplash

No, to je situacija u kojoj se dva ega sudaraju, oni se bruse kao dijamanti i mnogi odustaju jer ta brušenja često izvade sve ono najgore što niste niti hteli znati o sebi.

S druge strane, najniža strast u kojoj muškarci i žene pate od kompleksa majke ili oca su ljudi koji niti ne mogu voleti jer su roditelji podsvesno na prvom mestu. To su osobe koje goni strast za promenama partnera, ali dublje ne ulaze u vezu. Iako se osećaju nakon zadovoljenja strasti isprazno, oni nastavljaju dalje da osvajaju samo kako se ne bi morali suočiti s rušenjem slike oca ili majke kao idealnih partnera. Takvi ljudi partnere ne mogu posmatrati kao osobe za voljenje, a to je danas čest slučaj.

Photo by Shwa Hall on Unsplash

Zrela strast ne pati od osećaja praznine jer ona pripada telesnoj strasti u kojoj se projektuje ono idealno, kao želja za odobravanjem roditelja. Strast je pozitivna, ali ona to može biti kada osvestite svoju Senu ili instinktivnu prirodu iz koje proizlazi strast. Ona u početnoj fazi ne može razlikovati osobnost, ona se ponaša životinjski, ali vremenom počinje razlikovati karmičke partnere, sve dok ne postane funkcija svesti u kojoj svoju strast pretvarate u vlastitu misiju. To je proces zrenja svesti koja traje godinama, to je ionako zadatak na koji će nas naterati nesvesno milom ili silom.

Photo by Nathan McBride on Unsplash

Ovde nismo govorili o onim strastima koje se pretvaraju u bol, odnosno, gde bol postaje strast. Takva strast prelazi u destruktivnost. Strah od prepuštanja i viđenja da objekat ideala ne postoji, da se treba voleti osoba sa svojim manama, vraća osobu na mazohističku strast.

Kada se ne suočavamo sa instinktivnom prirodom koja se pojavljuje u strasti i afektivnim izlivima besa, ljudi se okreću, nižoj funkciji svesti – volji za moć, koju danas ceni većina kao najvrednije životno opredeljenje.

foto Nathan Walker

Strast duše, ukoliko je osetite kao ispunjenje, možete otkriti najdublje potencijale duše, izvore koji se javljaju u praksi, poput meditacije kojoj se ne okrećemo radi  rešavanja problema (na toj većina padne), već radi doživljaja spomenute strasti.