Nekada sam mislila da znam ko sam, i ko je on, ali nas odjednom ne prepoznajem, niti sebe, niti njega… Srušio se ceo moj život, onakav kakav sam do sada vodila, urušio se kao posle zemljotresa kada tlo samo sebe proždire i nestaje vam pod nogama dok pokušavate da bežite. Nema povratka.

– Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir), Slomljena žena

„Kao da mi je čitav život izbrisan. Tek tako. Bila sam toliko očajna da sam uzela bolovanje cele nedelje. Jedva sam mogla da stanem na noge i da se uspravim. Zaboravljala sam da jedem, što je za mene bilo nepojmljivo.” Džilijan nastavlja priču kako za svih njenih pedeset i nešto godina nikada nije osetila ovakav bol. „Kako može nešto ovoliko da boli kada niko nije umro?”

Spoznaja o preljubi je razorna. Ako zaista želite da rasturite odnos, da mu izvadite utrobu i srce, neverstvo je pravi način da to učinite. To je izdaja na raznim nivoima: prevara, napuštanje, odbacivanje, poniženje – sve ono od čega ljubav treba da nas zaštiti. Kada vas onaj na koga ste se oslonili laže u oči, kada se prema vama ponaša kao da niste zaslužili ni osnovno poštovanje, svet u kojem ste živeli se u momentu okrene naopako. Vaša životna priča razbije se u paramparčad, tako da ne možete više da je sastavite. „Ponovi mi”, zahtevate, „koliko to već traje?”

NEVERSTVO – Razumeti ne znači opravdati, Ester Perel
Prevod sa engleskog Kornelija Rakić-Odri, Izdavač Psihopolis, Novi Sad, 2018.

Osam godina. U Džilijaninom slučaju taj broj deluje kao dinamit. „To je trećina našeg braka!”, kaže ona zapanjeno. Ona i Kosta su bili zajedno dvadeset pet godina i imaju dvojicu odraslih sinova. Ona radi kao pravni savetnik za jednu uspešnu muzičku produkcijsku kuću i na vrhuncu je karijere. Kosta, rođen i odrastao na grčkom ostrvu Parosu, vlasnik je kompanije koja se bavi bezbednošću na internetu i bio je pred velikim izazovom da prebrodi ekonomsku krizu. Džilijan je upravo dobila potvrdu da je Kosta u dugoj vezi s Amandom, svojom menadžerkom za marketing.

„Već sam neko vreme sumnjala”, priznaje Džilijan. „Više puta sam ga pitala, ali je on apsolutno poricao da se išta dešava. A ja sam mu verovala.”

Tada je otkrila imejlove i poruke, adresu na skajpu, slike, višegodišnje račune plaćane kreditnom karticom.

„Osećala sam se osramoćeno i veoma glupo. Ispala sam toliko lakoverna i naivna da je očigledno u jednom trenutku pomislio da sigurno znam za njegovu vezu, jer, pobogu, ko može da bude toliko glup da ne vidi. Potpuno sam šokirana, besna i ljubomorna. Kada umine bes, ostaje mi samo bol. Neverica koju prati razorno uverenje. Ne snalazim se u ovoj situaciji.”

Preljuba je oduvek bila bolna, ali reklo bi se da sledbenike savremene ljubavi boli više nego ikada ranije. Naime, vrtlog emocija koje se oslobađaju prilikom razotkrivanja ljubavne afere toliko je snažan da mnogi savremeni psiholozi simptome objašnjavaju terminima karakterističnim za traumu: opsesivna ruminacija, hipervigilancija, utrnulost i disocijacija, neobjašnjiv bes i nekontrolisana panika. Terapija neverstva postala je psihoterapeutska supspecijalnost – tu spadam i ja – delom zbog toga što je iskustvo parova toliko kataklizmično da ne mogu sami da se izbore s emocionalnim bolom, te im je potrebna stručna pomoć ukoliko žele da prebrode krizu.

Ni neposredno posle terapije osećanja ne mogu lepo da se slegnu kao što je propisano u knjigama. Mnogi moji pacijenti mi se žale kako ih iz trenutka u trenutak obuzimaju kontradiktorne emocije. „Volim te! Mrzim te! Zagrli me! Ne dodiruj me! Kupi prnje i gubi se! Ne ostavljaj me! Đubre jedno! Da li me još uvek voliš? Jebi se! Jebi me!” Ovakvi naleti emocija su očekivani i obično traju duže vreme.

Parovi mi se obično obrate za pomoć kada su usred ovakvog previranja. „Suočavamo se sa ozbiljnim bračnim problemima”, pisala mi je Džilijan u prvom imejlu koji mi je uputila. „I moj muž mnogo pati. Proždire ga osećanje krivice dok pokušava da me uteši. Želimo da pokušamo da ostanemo zajedno ako je to moguće.” Njeno emocijama nabijeno pismo završava se ovako: „Iskreno se nadam da ćete moći da nam pomognete da nas ovo grozno iskustvo odvede na pravi put.” Želim da učinim sve kako bih im pomogla da krenu dalje, ali najpre moram da im pomognem da vide gde su sada.

Hitna intervencija

Saznanje da vas partner vara jeste ključni momenat u priči o preljubi i braku. Taj šok osvešćivanja pokreće mozak i izaziva iskonske reakcije: bori se, beži ili ne mrdaj. Neki jednostavno ostanu paralisani, zaprepašćeni; drugi ne mogu dovoljno brzo da se pokrenu – nadaju se da će izbeći oluju i povratiti kontrolu nad svojim životom. Kada se limbički sistem aktivira, momentalni nagon za preživljavanjem izbacuje dobro smišljene odluke. Svojim klijentima u ovakvim situacijama uvek savetujem da, iako je to veoma teško, pokušaju da odvoje svoja osećanja prema preljubi od odluka o budućnosti braka odnosno veze. Prečesto se dešava da impulsivne reakcije, iako za cilj imaju da zaštite vezu, u trenutku unište višegodišnji pozitivni bračni kapital. Kao psihoterapeut i ja moram biti veoma obazriva u svojim reakcijama. Drama oko preljube pokreće lavinu različitih osećanja – saosećanje, zavist, ljubopitljivost i sažaljenje, ali isto tako i osudu, bes i gađenje. Prirodno je biti pod emocionalnim uticajem, ali projekcije ni u kom slučaju nisu od koristi.

Isceljenje posle afere možemo podeliti u tri faze: fazu krize, fazu razjašnjenja i fazu vizije budućnosti. Džilijan i Kosta se nalaze u fazi krize i ono što oni trenutno ne rade jednako je od ključne važnosti kao i ono što rade. Trenutak je veoma delikatan i zahteva sigurno „spremište”, bez osuda, za sve one intenzivne emocije koje divljaju kako u njima samima, tako i između njih. Momentalno, njima su potrebni mir, sabranost i jasna struktura, ali i stišavanje i nada. Kasnije, u fazi razjašnjenja, imaće vremena da se pozabave razlozima koji su doveli do preljube i time ko je kakvu ulogu imao u toj priči. I konačno, u fazi vizije budućnosti, postavićemo pitanje šta im predstoji, bez obzira na to da li nastavljaju zajedno ili odvojeno. Za sada se nalazimo u sali za hitne slučajeve i sprovodimo trijažu. Čemu je potrebna hitna intervencija? Da li je neko ugrožen? Ugled, mentalno zdravlje, bezbednost, deca itd., sve se to mora uzeti u obzir.

Kao prva prisutna na licu mesta stojim uz njih dvoje, čak svakodnevno ako to slučaj zahteva. Govorim o izolovanosti parova u modernom društvu i o stigmatizovanju neverstva, jer često jedino terapeut zna da objasni šta se dešava u ovoj ranoj fazi – dakle, terapeut je stabilna baza na koju mogu da se oslone u ovim teškim trenucima svog propadanja.

Toliko ima letećih komada, delova naše veze koja se raspala i koji lete naokolo – njih dvoje se suočavaju s činjenicom da godinama žive u različitim realnostima, a samo je jedno od njih to znalo. Malo je događaja u životu jednog bračnog para koji imaju toliko razornu moć kao preljuba, osim možda smrtnog slučaja ili neke bolesti. Bračni terapeut Mišel Šajnkman (Michele Scheinkman) ističe koliko je važno posmatrati stvari iz dve različite perspektive, iz uglova koji obuhvataju suprotstavljena iskustva dvoje ljudi, jer oni trenutno nisu u stanju da sagledaju situaciju.

Ja to činim na sesijama, ali i u prepisci. Podstičem ih da pišu – dnevnik, pisma jedno drugom, imejlove meni – jer je pisanje ventil. Pisanje dnevnika je bezbedan način da čovek pročisti misli, bez ograničenja. Pisanje pisama je već nameran i pažljivo promišljen proces. Parovima je često potrebna pomoć da odaberu prave reči. Povremeno na sesijama čitamo pisma koja su jedno drugom pisali, a nekada ih i pošalju, nakon što ih ja kopiram. Postoji nešto duboko intimno u tome što ste svedok korespondencije dve ranjene duše. Dobijete potpuno nov pogled, prozor u odnos koji se ne može sagledati samo na terapiji.

Kako sam i pretpostavila, Džilijan i Kosta mi kažu da su sada razgovarali iskreno i analitično kako to nikada ranije nisu činili – do duboko u noć. Izneli su i ogolili istinu o svom životu – o neispunjenim očekivanjima, besu, ljubavi i svemu ostalom. Slušali su jedno drugo. U tim ključnim trenucima su i plakali, svađali se, raspravljali se i vodili ljubav – dugo. (Neverovatno kako strah od gubitka može da potpali želju.) Ponovo su, kako moj kolega Teri Rijal (Terry Real) voli da kaže, licem u lice – onako kao kada se zaljubimo i pre nego što se smestimo jedno pored drugog u svakodnevnoj rutini života udvoje.

Svako neverstvo jednom je bilo ljubavna priča

Saznanje o preljubi može sve da proždere, do te mere da zaboravimo kako je u pitanju zapravo samo jedno poglavlje u dužoj životnoj priči jednog bračnog para. Akutna trauma će potom ustupiti mesto procesu ozdravljenja, koliko god trajao, bilo zajedničkom ili pojedinačnom. Šok ima parališući efekat, poput udarca pesnicom u stomak. Moj je zadatak da parovima pomognem da povrate dah i bolje sagledaju sliku svog odnosa, izmestivši se iz ovog pakla. Obično počnem, nekada već na prvoj sesiji, tražeći da mi kažu kako su se upoznali – da ispričaju priču o svom početku.

Džilijan i Kosta su se zaljubili jedno u drugo tokom njene poslednje godine studija prava. On je stao motorom ispred biblioteke i pozvao je da se provozaju. Šarmirao ju je svojom odlučnošću, prefinjenošću i toplinom, i sve to svojim egzotičnim grčkim akcentom. Iznenađena svojom reakcijom, sela je na motor.

Raznežena, opisuje ga kao neustrašivu osobu, poput vulkana – nije se plašio da uđe u konflikt niti da se suprotstavi drugima, i bio je pun životnog elana. Sebe karakteriše kao mirotvorku, uvek na praktičnoj strani. „Kosta je bio dobar za mene”, kaže. „Podsticao me je da budem spontana i da se oslobodim svoje uštogljenosti, tipične za devojke iz Nove Engleske.”

Pre Koste, Džilijan je bila verena s Krejgom, momkom koji je na prestižnom fakultetu završio master studije za upravljanje biznisom i trebalo je da preuzme porodičnu kompaniju. Ona se neko vreme ipak dvoumila: „Krejgu je više prijalo to što ga ja volim nego što je on voleo mene.” Na kraju je raskinula veridbu, jer je želela „da bude obožavana”.

Njen Grk ju je zaista obožavao i znao je kako da joj to i pokaže. Bio je potpuno očaran ovom jakom, elegantnom i nezavisnom devojkom. „Tek sam se doselio u Ameriku, a ona je bila oličenje Amerikanke”, objasnio mi je. Bila je sušta suprotnost ženama iz njegovog detinjstva, čija se snaga često merila time koliko su stoički podnosile bahato ponašanje svojih muževa ženskaroša.

Džilijan napominje da je uvek imala osećaj da će je njen bivši verenik Krejg, iz svoje bezrezervne ljubavi prema sebi, prevariti. Nije ličilo na njega da bi ikada ičije potrebe stavio iznad svojih. U suštini njenog izbora Koste nalazilo se uverenje kako on nikada ne bi bio toliko sebičan. Ona je jednostavno to znala. Oslonila se na njegovu odanost. Kako je samo mogla toliko da pogreši?

Venčali su se u njegovoj porodičnoj kući na Parosu – s tipično grčkim belim zidovima, plavim nadstrešnicama, crvenim krovovima obraslim ružičastim cvastima bugenvilije. Posmatrajući svoju majku sa savršeno nameštenom frizurom kako veselo poskakuje u ritmu sirtakija, naša mlada je bila duboko uverena da je učinila pravu stvar ostavivši momka s poželjnom diplomom i poželjnim pedigreom i opredelivši se za čoveka koji će je zauvek ljubiti. U skladu s tadašnjim emancipovanim modelom vrednosti i odbacivši model svojih roditelja, Džilijan se odlučila za svoje ideale.

Kada je Kostina tajna izašla na videlo, njeno razočaranje je bilo utoliko žešće. Nije to bio napad samo na nju, bio je to napad na čitav njen sistem vrednosti – kršenje nekih od njenih najdubljih uverenja o životu udvoje. Brak je trebalo da bude mitski dvorac, koji je stvoren da nam pruži sve što želimo. Preljuba ruši taj dvorac, a mi se osećamo kao da nemamo više na šta da se oslonimo. Verovatno nas ovo približava objašnjenju zašto je današnje neverstvo više nego bolno. Ono je traumatično.

Otkriće u doba savremenih tehnologija

Bilo da smo u potpunoj zabludi, ili smo sve vreme pratili svako zrnce dokaza, ništa nas ne može pripremiti za samo otkrivanje prevare. Posle više godina lebdenja oko istine, Džilijan je jednog dana primetila da je Kosta zaboravio laptop kod kuće. „Konačno sam morala da pogledam”, kaže. „A onda više nisam mogla da prestanem.”

Tog „dana D”, kako ga je nazvala, Džilijan je satima sedela, kopajući po dokazima. Bila je zapanjena slikama. Stotine fotografija, razmenjenih imejlova, izraza čežnje… Živi detalji Kostinog osmogodišnjeg neverstva odjednom su se prostrli pred njom. Samo koju deceniju ranije, verovatno bi našla ceduljicu s brojem telefona u džepu sakoa, trag ruža na kragni ili prašnjavu kutiju sa svežnjem pisama. Možda bi nekom pričljivom komšiji izleteo komentar. Uhvaćen na delu, Kosta bi joj ispričao svoju varijantu priče, izostavljajući detalje da bi sebe zaštitio. Danas, zahvaljujući tehnološkom razvoju i memoriji uređaja, Džilijan može da se udubi u mučne pojedinosti dvostrukog života svog muža. Može dobro da prostudira svoje višegodišnje poniženje, da zapamti stranice i stranice bolnih elektronskih dokaza.

Preljuba u doba savremenih tehnologija jeste ubistvo sa hiljadu uboda. Gleda sliku na kojoj njih dvoje jedu ostrige, smeju se u kineskom restoranu, gleda Amandu kako zavodljivo pozira. Na sledećoj fotki se voze njegovom „jamahom”, a na Amandinoj glavi Džilijanina kaciga. Zatim se otvara imejl s maršrutom romantičnog putovanja u Grčku. I još povrh svega, tu je bezbroj poruka koje do tančina opisuju Amandin život.

Svemu tome što Džilijan vidi, pridružuje se još više onoga što zamišlja. Zamišlja Kostu kako ljubi Amandu. Burma mu na prstu, a šaka na njenim grudima. Seća se kako ga je Amanda gledala na božićnoj proslavi prošle godine – a ona je taj pogled smatrala idiotskim i zanemarila ga. Pamti kako joj je Amanda udelila kompliment za čokoladni desert one večeri kada ju je Kosta pozvao u njihovu kuću na večeru – a ona, „kakva budala!”, izigravala dobru domaćicu. Sada se pita: „Da li je njegova ruka bila na Amandinoj butini ispod našeg trpezarijskog stola? Jesu li se posle sprdali na moj račun sutradan na poslu?” Misli i slike joj nezaustavljivo tutnje po glavi, i čim neke zaboravi, istog trena stižu druge.

Sa sigurnošću možemo tvrditi da se većina vanbračnih afera otkrije pomoću naših elektronskih uređaja. Dešava se da u realnom vremenu vidimo kako nas partner vara. Dok je Džilijan namerno kopala po Kostinim kompjuterskim fajlovima, kod drugih se otkrića posredstvom pametnih uređaja dešavaju potpuno nenadano. Ajped zaboravljen kod kuće može mužu da pruži direktan prenos razgovora koji njegova žena vodi s ljubavnikom s kojim upravo ide da se nađe. Bebi-alarm prenosi uzdahe iz druge sobe iako je žena, avaj, upravo stigla kući s bebom u naručju, doduše, ranije od očekivanog. Kamerica za mačku, čija je svrha da vlasniku omogući da uvek zna gde mu je ljubimac, može otkriti mužu kako se njegova supruga lepo zabavlja s nekim nepoznatim muškarcem.

U gluvo doba pred novogodišnju proslavu, Kuper se provodio u jednoj berlinskoj diskoteci kada mu je na telefon stigla fotografija od kuće. Na njoj je bila njegova devojka, u Njujorku, kako u jednom noćnom klubu izazovno pleše s nekim tipom. Drugar mu je uz sliku poslao ovakav tekst: „Au, brate, baci pogled, Ejmi ti se muva s nekim likom.”

Danas svako može biti haker. Ang je godinama gledao porniće, a Sidni je smatrala kako je to njegova stvar. Ali kada je on izgubio interesovanje da vodi ljubav s njom, shvatila je da se to i nje i te kako tiče. Jedna joj je drugarica rekla za neki softver kojim se mogu pratiti nečije onlajn aktivnosti. „I tako bih ja sedela pred računarom i gledala te porniće, znajući da ih i on u isto vreme gleda i satima se zadovoljava i svršava. Mozak mi je pomerio! Prvo sam počela da se oblačim i ponašam kao te devojke iz pornića, misleći kako time mogu da ga vratim sebi. Na kraju sam se osećala izneverenom, i ne samo što me je on izneverio, nego sam ja još više izdala samu sebe.”

Ne morate više najmiti privatnog detektiva – možete ga imati u džepu. Slučajno pritisnuto dugme za slanje poruke. „Zašto mi tata šalje golišavu fotku?!” Ostavljena otvorena linija. „Ko to stenje u pozadini?” Upozorenje za neautorizovanu aktivnost iz odeljenja za prekoračenje sredstava na „Viza” kartici. „Kako kad nikada nisam ni bila u Parizu!”

U ovoj paradi tehnoloških cinkaroša ne smemo zaboraviti ni čudesne mogućnosti GPS uređaja. Sezar je već neko vreme sumnjao kako se Endijevi dugi treninzi ne svode baš isključivo na vežbe u teretani. „Koliko već trenira, očekivao bih da ima mišiće kao izvajane! Znam da ide i u saunu, ali za toliko vremena bi se već istopio!” Pošto ne bi mogao da neprimećeno prati Endija, odlučio se da prati njegov telefon. Plava tačka na mapi napustila je teretanu posle svega trideset minuta i krenula u centar grada.

Sad sam video ljubav s obe strane

Osim što omogućavaju da otkrijemo preljubu, pametni uređaji imaju memoriju i čuvaju elektronske dokaze. „Ovo postaje opsesija, skoro patološka!”, kaže mi Džilijan. „Ne prestajem da čitam imejlove i sklapam sled događaja. Razmenjivali su stotine poruka svakoga dana – od sedam ujutru do ponoći. Njihova veza je bila stalno prisutna, usred našeg života. Šta sam ja radila dok je on njoj pisao sve to? Od devet uveče do ponoći 5. avgusta 2009. proslavljali smo moj pedeset prvi rođendan. Je li trčao u kupatilo da joj napiše poruku pre nego što je meni otpevao ’Srećan rođendan’? Ili je možda slao poruku posle rođendanske pesme?!”

Neverstvo je direktan napad na jedan od naših najvažnijih psihičkih potpornih stubova: sećanje na prošlost. Ne samo što uništava nadu i planove bračnog para već i čitavu njihovu prošlost stavlja pod znak pitanja. Ako ne možemo da se sa sigurnošću sećamo i ako ne možemo da znamo šta će se sutra desiti, kuda nas to onda vodi? Psiholog Piter Frenkel (Peter Fraenkel) ističe kako je prevareni partner „rigidno zaglibljen u sadašnjosti i ophrvan neumoljivom progresijom uznemiravajućih činjenica o preljubničkoj vezi”.[1]

Spremno ćemo se složiti da je budućnost nepredvidiva, ali isto tako očekujemo da se možemo osloniti na prošlost. Kada nas voljena osoba izneveri, izloženi smo gubitku svoje celovite priče – prema definiciji psihijatra Ane Fels, „unutrašnje strukture koja nam pomaže da predvidimo i regulišemo svoje buduće postupke i osećanja, stvarajući time stabilan osećaj o svom biću”. Ona u svom članku o destruktivnom uticaju svih vrsta izneveravanja u vezi kaže da je „verovatno najveća izdaja u čitavom odnosu kada partneru otmete njegovu priču”.

U opsesivnoj potrebi da se iskoreni svaki vid ljubavne afere nalazi se egzistencijalna potreba da se ponovo istka tapiserija svog života. Ljudi su u suštini bića koja stvaraju i traže smisao i oslanjaju se na celovitost. Preispitivanja, flešbekovi, ruminacija i hipervigilancija, sve su to manifestacije rasutih delova životne priče koju pokušavamo da ponovo sastavimo.

„Osećam se potpuno slomljeno”, kaže Džilijan. „Misli mi jure napred-nazad, šibaju kroz vreme, sređuju uspomene i kombinuju ih s novim događajima, da bi se nekako uklopile u realnost.”

Ana Fels koristi termin „dvostruki ekran”, jer ljudi neprestano posmatraju i preispituju svoj život: s jedne strane, onako kako ga pamte, a s druge strane, njegovu novootkrivenu verziju. U njih se uvlači osećaj otuđenja. Nisu otuđeni samo od svog partnera, koji ih je slagao, već i od sebe.

Ova kriza istine je dirljivo predstavljena u filmu U stvari, ljubav. Karen (tumači je Ema Tompson) odlazi u spavaću sobu da „svari” saznanje da zlatna ogrlica koju je videla da njen muž kupuje nije u božićnom paketiću koji je upravo otvorila. Dobila je CD s pesmama Džoni Mičel (Joni Mitchell). U pozadini se čuje jedna od tih pesama dok kamera prikazuje njegovu mladu sekretaricu u seksi donjem vešu kako stavlja ogrlicu, a potom ponovo vidimo uplakanu Karen kako se priseća svog bračnog života, gledajući porodične fotografije izložene na komodi. Džoni peva: „Sećam se iluzije o ljubavi / ljubav uopšte i ne poznajem.”

Džilijanin „dvostruki ekran” često je vezan za seksualne odnose. „Naš seks u odnosu na njihov seks. Moje telo, njeno telo. Njegove ruke koje volim miluju drugu, njegove usne ljube njene usne. On u njoj, šapuće joj onim zavodljivim glasom kako je zanosna. Imaju li omiljenu pozu? Je li njihov seks bolji od našeg? Da li je jednog dana bio s njom, a drugog dana sa mnom?”

Njen brak i uspomene su oskrnavljene. Nekada su joj predstavljali sigurnost i utehu, dok joj sada tovare samo breme neizvesnosti. Više se čak ni lepih vremena ne seća s radošću – sve joj je tmurno i pokvareno. Kosta tvrdi da je uvek bio stopostotno prisutan kada je bio sa Džilijan i dečacima – fizički, psihički, emocionalno. Uverava je da njihov zajednički život nije bio lažan. Međutim, za nju je sada sve kao u iskrivljenom ogledalu.

Kosta smireno odgovara na njena pitanja i kroz razgovor ona rekonstruiše čitavu hronologiju događaja. On pokušava da je umiri i uteši. Mnogo puta joj se izvinjavao. Hoće li ostatak života provesti u čistilištu? Hoće li biti kriv do kraja života? Iz njegove perspektive, sve je jasno. „Želim da ponovo izgradim život sa tobom, a ne da stalno žvaćemo istu priču.” Objasnila sam mu da i ponavljanje istih priča pomaže u ponovnom uspostavljanju celovitosti i ključno je za lečenje veze. No, kako se dani pretvaraju u nedelje, Kosta postaje sve nervozniji. A i Džilijan je sve nestrpljivija.

„Preklinje me da prošlost ostavim za sobom i krenem dalje”, kaže mi ona, „ali mi se čini da time minimizira moju patnju. Osećam se kao na vodeničnom točku. Taman udahnem malo vazduha i ugledam tračak nade za budućnost, kada ponovo potonem u vodu i pomislim da ću se udaviti ako ponovo ne isplivam na površinu.”

Na žalost preljubnika pokajnika, slomljeno srce prevarenog partnera se teško oporavlja. „Misliš, ako si priznao da si kriv, izvinio se i deset puta ponovio Očenaš, da si sve obavio?!”, kaže Džilijan. „Vidim kako to kod tebe funkcioniše, ali kod mene nije tako. Moraš me uveriti.” Mnogi parovi dođu u ovu situaciju, te objašnjavam Kosti da se ovakve reakcije i očekuju u fazi krize. Džilijan mu ne govori sve ovo samo da bi ga nervirala. „Osam godina si znao šta radiš i prećutkivao, na kraju te je žena provalila. Sada ima mnogo toga na čemu treba da poradiš.” Tačno, ali ako će ga i posle tri godine unakrsno ispitivati, onda će to biti veliki problem.

Neverstvo: kradljivac identiteta

Kako za Džilijan, tako i za mnoge druge, neverstvo ne predstavlja samo gubitak ljubavi već i gubitak sebe. „Sada i ja pripadam onom ogromnom klubu prevarenih žena”, kaže ona Kosti. „To je nepromenljiva činjenica i obeležiće ostatak mog života, kakav god da bude ishod. Ti si me učinio ovakvom, ja više ne znam ko sam.”

Kada se u ljubav umeša više od dvoje, čarolija jedinstvenosti nestaje. Nekima je ova činjenica nepodnošljiva više nego što brak može da istrpi. Kosta i Džilijan žele da nađu modus da ostanu zajedno, ali oboje na svoj način strahuju da će, čak i u slučaju opstanka njihove ljubavi, ona ostati večito zagađena.

„Volim te, uvek si mi bila na prvom mestu”, uverava je Kosta. „Amanda se samo usputno dogodila. Hteo sam da raskinem posle godinu dana, ali joj se ćerka razbolela, pa sam imao grižu savesti. Pretpostavljam da mi ne veruješ, ali ti si ljubav mog života i to će zauvek ostati tako.” Istini za volju, zašto bi mu ona i verovala, znajući da je osam godina spavao pored nje da bi ujutru prvo poslao poruku Amandi: „Dobro jutro, ljubavi.” Ali ipak hoće da mu veruje.

Osećaj propasti koji Džilijan opisuje jeste priča koju stalno čujem od savremenih bračnih parova u zapadnom svetu, ali ona nije ista svugde na planeti. Želeli bismo da mislimo kako je patnja patnja, demokratska i univerzalna. Ipak, zapravo čitav kulturološki okvir utiče na način kako tumačimo svoje slomljeno srce. U razgovoru sa grupom žena iz Senegala, od kojih je većina doživela da ih muževi varaju, nijedna nije spomenula da je izgubila čitav svoj identitet. Jesu govorile o neprospavanim noćima, ljubomori, potocima suza, izlivima besa, ali, prema njihovom mišljenju, muževi varaju svoje žene jer „muškarci to rade”, a ne zato što su njihove žene misteriozno nedostatne. Ironično je to što njihov stav o muškarcima ističe sveprisutno omalovažavanje žena, ali ipak čuva njihov osećaj identiteta. Džilijan je možda društveno mnogo emancipovanija, ali njen identitet i samovrednovanje ipak su zalog romantične ljubavi. A potom, kada ljubav naplati dugove, ona ume da bude surov zajmodavac.

Moje Senegalke veliki deo svog identiteta i osećanja pripadnosti crpe iz svoje zajednice. Istorijski gledano, većina ljudi ukorenjivala je osećanje sopstvene vrednosti u vrednostima i očekivanjima koja potiču iz religije i porodične hijerarhije. Međutim, u nedostatku nekadašnjih institucija, sada smo mi svi pojedinačno odgovorni za stvaranje i održavanje svog ličnog identiteta, a to breme nikada nije bilo teže. Stoga neprestano vagamo sopstvene vrednosti. Sociološkinja Eva Ilouz (Illouz) ističe da je „ljubav jedino mesto gde se nadate da će to premeravanje prestati.* U ljubavi ste pobednik takmičenja, na prvom ste mestu i jedini”. Nije ni čudo što nas preljuba baca u ambis sumnje u sebe i u egzistencijalnu nesigurnost.

Muškarci i žene su u ovoj priči jednaki. Naravno, postoje nijanse u tome ko šta više ističe: debata o ljubavnim aferama nosi jasne i implicitne rodne predrasude. Muškarcima je oduvek bilo dozvoljeno da osvajaju žene i hvališu se time, te su im verovatno zbog toga suze potisnute. Muškarci čije su se žene okrenule drugim muškarcima najčešće su ispoljavali bes i stid, a ne tugu. Bilo im je dozvoljeno da tuguju zbog okaljanog obraza, ali ne i zbog izgubljenog identiteta. Više znamo o povređenim ženama i nevernim muškarcima nego o povređenim muškarcima i nevernim ženama. No, budući da žene sustižu muškarce na polju neverstva i da je kulturološki sve prihvatljivije da muškarci ispoljavaju emocije, sve češće čujem ispovesti muškaraca koji su nokautirani prevarom partnerki, te osećaju gubitak identiteta.

„Srušio mi se svet u kojem sam živeo”, pisao mi je Vidžaj. Četrdesetsedmogodišnji trgovac indijskog porekla, otac dvoje dece, upravo je otkrio imejl koji je njegova žena Pati napisala svojoj najboljoj drugarici. Imejl je sadržao seriju poruka između nje i njenog ljubavnika. „Osećao sam se kao da propadam kroz crnu rupu, u neki mračan vrtlog. Očajnički sam pokušavao da nađem nešto za šta da se uhvatim. Ali Pati se odmah promenila. I ja sam. Postala je hladna i daleka. Plakala je, mada bih rekao da nije plakala zbog nas.”

Milanov glas podrhtava dok mi se ispoveda: „Jako sam se zaljubio. Iskreno sam verovao u budućnost sa Stefanom i sav sam se zdao u to. Onda me je on potpuno seksualno zapostavio. Navukao se na drogu i zaljubio se u nekog klinca. Jednom prilikom sam došao kući i zatekao ih usred seksa, i to u našem krevetu. Ignorisao me je, pretvarajući se da sam mu samo cimer. Trajalo je to mesecima. Bio sam potpuno ponižen, ali nisam mogao da ga napustim. Kao homoseksualac ne bi trebalo da sam ljubomoran: uostalom, to je samo seks. Želeo sam Stefana. Prezirem sam sebe što sam mu dozvolio da se ovako ponaša prema meni. Više ne prepoznajem samog sebe.”

„Nisam ja takav!”

Kriza identiteta nije rezervisana samo za prevarenog partnera. Kada se skine veo s tajne, šok ne doživljava samo osoba koja je otkrila preljubu već i osoba koja ju je počinila. Posmatrajući njegovo/njeno ponašanje novootvorenim očima oštećenog, protagonista afere se suočava sa slikom o sebi koju jedva prepoznaje.

Kosta prolazi kroz svoju krizu. Suočen sa Džilijaninom teškom patnjom, on postaje svestan šta je učinio i šta ona trpi zbog toga. Srušio se njegov dvostruki život, i javni, i tajni.

U našim razgovorima on se muči, pokušavajući da sredi rasute komadiće svog života. Nikada nije išao na psihoterapiju, prilično je skeptičan prema takozvanim ekspertima i ne očekuje neko posebno razumevanje. Naglašavam mu da nisam policajac za moral. „Iako si imao vanbračnu vezu, i to prilično dugu, moj zadatak nije da te osuđujem, već da ti pomognem.”

Kosta mora da pomiri sukob između slike o sebi i svojih postupaka. Još je u detinjstvu sebi obećao da se nikada neće ponašati razvratno i despotski kao njegov otac, koji se s prezirom ophodio prema supruzi. Kosta je sebe oduvek smatrao principijelnim čovekom – moralno ispravnim i s dubokim razumevanjem prema patnji žene čija je ljubav oskrnavljena.

„Nisam ja takav”, glasio je moto oko kojeg je izgradio čitavo poimanje sebe (i kojim je osvojio Džilijanino srce). Tom je rečenicom i godinama odagnavao Džilijanine sumnje. Odlučan u nameri da održi identitet „bolji sam oca”, Kosta je postao krut i naprasit čovek. Nesvesno je verovao da će svojim apsolutizmom otkloniti nasleđenu očevu narav, ali ga je neočekivan obrt sudbine ipak vratio na put koji je oduvek želeo da izbegne. „Osećao sam se kao da mi se život ugasio. Postao sam automat. Bio sam vezan, bačen u lance, ukočen i krut kao da sam metlu progutao.” Priča o tome kako je počeo da se oseća beznačajno, posao mu je opadao, a razlika između njegove i suprugine plate se povećavala. Džilijan se trudila oko svega ostalog. „I onda je počela da priča o planovima za penziju i smeštaju u dom za stara lica, a ja sam se osećao kao da me živog sahranjuje!” I tu nastupa Amanda, koja mu je ponudila način „da se opusti i ponovo oseti strast”.

Kosta me uverava da nikada nije prestao da voli svoju ženu, niti je ikada imao nameru da je ostavi. Mnogo puta je hteo da raskine s Amandom, ali je i prema njoj osećao obavezu, pogotovo kada je iz jedne krize upadala u drugu. Osetljiv i osećajan dečak, koji je bio svedok ponižavanja svoje majke, postao je muškarac koji nije mogao da ostavi damu u nevolji – slabost koju je njegova ljubavnica veoma rano otkrila i vešto igrala na tu kartu. Uz to, on je uveren da se zahvaljujući tome što se on mnogo promenio – bio je manje depresivan i prestao je večito da kuka po kući – i njihov brak promenio, i to nabolje. (Znam da se Džilijan slaže s ovom njegovom procenom, ali odbacuje njegova obrazloženja.) On smatra da pošto se on nije, za razliku od svog oca, javno prikazivao s ljubavnicom, njegovi principi ostaju netaknuti. Njegovo poimanje identiteta stvorilo mu je mrtav ugao gledanja. Tek sada, u naletu mnoštva dokaza, uspeva da vidi dokle ide njegov racio. Da li su Džilijanina patnja i stid zaista toliko drugačiji od patnje i stida njegove majke? Postavila sam mu to pitanje.

Svestan je kako mora da dopuni svoju ličnost novim, neprijatnim detaljima, a ja počinjem da mu pomažem da raščlani šta mu je vanbračna veza značila i šta mu ona u širem kontekstu života predstavlja. Kako se proces polako odmotava, naš pokajnički Romeo želi da sa suprugom podeli svoje uvide. Upozoravam ga da je taj razgovor ipak preuranjen. Njena uznemirenost nadvladava čitavu analizu. I dalje smo u fazi krize i na tom nivou je sažaljenje na njenoj strani. Tek kada je prevareni partner emocionalno zadovoljen, može da sasluša objašnjenja tako da ona ne zvuče kao opravdanja. Prerano je očekivati da Džilijan shvati Kostino stanovište, a pogotovu da razmisli o ulozi koju je možda ona imala u toj priči.

Za sada on mora da sluša. Biće potrebno da se dosta poradi na tome, jer se on apsolutno trudi da izbriše sliku o sebi kao „pokvarenjaku” (kako se sam izrazio), te oseća obavezu da opravda sebe i svoje postupke. On vidi da se ona loše oseća, što čini da se on oseća loše zbog sebe (osećaj stida), a to ga sprečava da se oseća loše zbog nje (osećaj krivice).

Taj prelaz od stida do krivice predstavlja ključni momenat. Stid je stanje zaokupljenosti sobom, dok je krivica empatična reakcija prema drugoj osobi, podstaknuta patnjom koju ste joj naneli. Iz lekarske prakse znamo da izlečenje započinje kada počinilac prihvati svoja nedela. Često, kada jedan partner tvrdi da još ne oseća da je drugi shvatio svoju krivicu, iako počinilac tvrdi da se grozno oseća zbog svoje greške, to je zbog toga što je reakcija i dalje više u domenu stida nego krivice, te je stoga fokusirana na sebe, tj. na krivca. Nakon prevare, iskreno osećanje krivice koje dovodi do kajanja jeste neophodan alat za popravku. Duboko i iskreno izvinjenje pokazuje da je osobi stalo do veze, da želi da podeli breme patnje s partner(k)om i povrati balans snaga.

Znam da Kosti neće biti lako. Ako ste bili neverni, teško vam je da gledate agoniju koju ste naneli partneru, da toj osobi date vremena i prostora da zaista odboluje svoju patnju, znajući da ste vi krivac za takvo stanje. Ali Džilijan je upravo to potrebno. „Ako želiš da joj pomogneš”, savetujem Kosti, „prvo je pusti da se grozno oseća.” Bitno je da ima prostora za svoj bol, ali potrebno je da je on i fizički zagrli. Kosta se veoma trudi. Očigledno mu je lakše da reaguje empatično kada je njegova supruga tužna, nego kada krene u napad. Mora se napomenuti da je napad neminovan, bar neko vreme. Doći će period kada će joj se reći da popusti malo. U međuvremenu će joj upravo njegovo uporno empatično ponašanje pomoći da postepeno ublaži svoju ljutnju.

Kosta se svesrdno trudi da joj bude na raspolaganju u njenoj tuzi. Stalno joj ponavlja kako je voli. Džilijan se nakratko smiri – otprilike na jedan sat; ponekad na dva i više; ređe na ceo dan. Veruje mu, naravno da hoće – muž joj je. Ali onda joj odjednom sevnu sećanja. „I ranije sam mu verovala, a dokle me je to dovelo!”

Njene sumnje se ponovo javljaju. Ovog puta neće zažmuriti i pretvarati se kako se ništa ne dešava. Zato kreće da traži nove informacije. Prokockao je svoje pravo na privatnost. Ko je ova žena čiju sliku je lajkovao na Instagramu? Šta mu je zubar radio tri sata? Je li uopšte zakazao odlazak zubaru? Lično će pozvati zubara da proveri. U njoj se mešaju bes i strah, živci joj pucaju. Neštedimice kreće na njegovu porodicu, njegovo poreklo, njegove gene i, naravno, na Amandu. Sezona sumnji je otvorena.

„Kurvaru! Lažove!” Gura Kostu preko ivice. On pristaje da prihvati krivicu, ali neće dozvoliti da ovi epiteti budu konačan sud o njegovom identitetu. „Prevario sam te jednom i mnogo puta sam te lagao zbog te jedne stvari”, čupa se on. „Ali niti sam kurvar, niti lažov.” Njen bol u njemu izaziva sliku o sebi koju on ne može da podnese, zato se razljuti. Kada se dugo oseća loše, to mu potvrđuje da jeste loš. Tenzija ponovo raste. „Nisam ja takav čovek! Neću dozvoliti da me na taj način definiše ni ona, ni ova afera, niti išta drugo!”

Počinjem da ga usmeravam. „Čujem tvoj konflikt sa sobom i vidim kako ti radi savest. Ali uzimajući u obzir dvostruki život koji si iz godine u godinu vodio, bliži si tome da budeš ’takav čovek’ nego što želiš da priznaš.”

Oporavak

Početne faze bračne terapije posle preljube su, najblaže rečeno, veoma krhke. Dovoljan je samo jedan komentar da se nedelje i nedelje pažljive rekonstrukcije momentalno uruše. Oba partnera su razdražljiva, gledaju se kao kopci u strahu od sledećeg emocionalnog udarca. Kako piše Marija Popova: „Može se reći da je ples ljutnje i opraštanja koji se izvodi u nekontrolisanom ritmu poverenja verovatno najteži, a i najstariji čin u životu čoveka.”

U fazi krize, za popravljanje veze zadužen je prvenstveno onaj partner koji je imao vanbračnu vezu. Osim što će se kajati i to i pokazati, i osim što će saosećati s bolom partnera, postoji još mnogo toga važnog što može da učini.

Dženis Abrams Spring (Janis Abrahms Spring) jedan od ovih koraka naziva „transferom opreza”. U suštini, to znači da partner koji je imao vanbračnu vezu preuzima ulogu da pamti i ima na umu tu vezu. Tipično je da se prevareni partner oseća prinuđeno da postavlja pitanja, da opseda onog drugog, kako taj užas ne bi bio gurnut ispod tepiha. Preljubnik se obično svesrdno trudi da se ta neprijatna epizoda zaboravi.

Zamenom uloga, odnosno pozicija, menja se i dinamika. Motrenje na partnera retko rađa poverenje. Ako Kosta ima na umu svoju brakolomnu vezu, time oslobađa Džilijan uloge osobe koja će voditi računa da se afera ne zaboravi. Ako je on taj koji spominje tu vezu i inicira razgovor o njoj, onda on time pokazuje da ne pokušava da je sakrije ili minimalizuje. Ako on samoinicijativno pruža informacije, oslobađa je potrebe da stalno iznova pokreće temu. Jednom prilikom kada ga je Amanda pozvala telefonom, on je odmah to rekao Džilijan i time razvejao svako eventualno nepoverenje. Drugom prilikom, kada su bili u nekom restoranu, Kosta je osetio da se Džilijan u sebi pita da li su on i Amanda bili tu zajedno. Nije čekao da ona postavi pitanje – rekao joj je sam od sebe i umirio je kako joj veče ne bi bilo neprijatno. Ovakvi postupci, i to u ogromnim količinama, doprinose ponovnom uspostavljanju poverenja, budući da tako ona oseća da su na istoj strani.

Što se tiče Džilijanine uloge, ona mora da ublaži svoje izlive besa – ne zato što su neopravdani, već zbog toga što joj neće doneti ono što ona zapravo traži. Bes je možda čini snažnijom, ali to je samo privremeni osećaj. Međutim, psiholog Stiven Stosni (Steven Stosny) uočava sledeće: „Da problem neverstva leži u gubitku moći, onda bi bes predstavljao rešenje. Ali ogromna patnja izazvana neverstvom nema mnogo veze s gubitkom moći. Ono što pričinjava bol jeste osećaj gubitka vrednosti – osećate se kao da manje zavređujete ljubav.”

Kada postanemo svesni partnerovog neverstva, moramo iznaći načine da ponovo uspostavimo osećaj sopstvene vrednosti – da razdvojimo osećanja o sebi od svojih emocija zbog onoga što nam je partner učinio. Kada mislimo da nam je čitavo biće oteto, a naše poimanje sebe nalazi se u rukama osobe koja nam je to učinila, važno je imati na umu da u nama postoji još mnogo toga.

Niste u celini odbačeni višak, iako deo vas jeste odbačen. Niste žrtva, iako deo vas jeste zloupotrebljen. Postoje drugi ljudi koji vas vole, cene i poštuju – pa čak i vaš neverni partner, mada vam to trenutno ne izgleda tako. Shvativši da se u potpunosti otuđila od svojih prijatelja, pošto je čitav život stopila sa svojim momkom koji ju je sada ostavio, jedna žena je sačinila spisak od petoro ljudi koje želi da vrati u svoj život. Dve nedelje je putovala da bi pronašla svoje stare prijatelje i povratila izgubljene delove sebe koje su ti prijatelji cenili kod nje, te je tako uspela da razdvoji patnju od svog bića.

Viktor Frankl, koji je preživeo holokaust, ukazuje na jednu duboku istinu: „Čoveku se može oduzeti sve osim jedne stvari: najvažnije ljudske slobode – slobode da bira stav u bilo kojoj situaciji, da odabere svoj put.”

Obucite se lepo iako vam nije do doterivanja. Idite na ručak kod prijatelja ako vas pozovu. Pohađajte kurs slikanja koji ste odavno želeli. Udovoljavajte sebi, radite ono što vas ispunjava da biste se oduprli poniženju i potrebi da se skrivate. Mnogi se osećaju suviše postiđeno da bi radili takve stvari budući da su prethodno odbačeni, ali ja ih upravo podstičem i hrabrim da krenu.

Džilijan mora da pronađe svoj put da povrati samopouzdanje. Kostino kajanje nije dovoljno da joj ublaži bol. Izražavanje krivice i saosećanja jeste od suštinske važnosti za oporavak, ali nije dovoljno da se izleči poljuljana vera u sebe. Kosta može da pomogne time što će biti manje okrenut sebi i što će se pri tome truditi da potvrđuje njenu važnost u svom životu. Zanemarujući brigu za sebe, on treba ponovo da osvoji devojku koja je davnih dana sela na njegov motor i sklopila savez sa bogom ljubavi. Kada joj jasno i odlučno bude rekao: „Hoću da budem s tobom. Oduvek si mi ti bila najvažnija”, pokrenuće proces povratka njene vrednosti i njene dragocenosti. Tada će prvi put ona ponovo početi da veruje da on nije pored nje samo načelno. On bira nju.

Dva minuta kasnije, njemu zazvoni telefon. U njenim očima vidim sumnjičav pogled, ali se smiruje. Još jedan okidač, još jedno pitanje. Evo nas u rovovima, u borbi za oporavak bračne veze. Boravićemo tu još neko vreme.