Ovo je šesta i poslednja knjiga monumentalnog serijala Moja borba, u kome Karl Uve Knausgor s retkom beskompromisnošću ispituje život, smrt, ljubav i književnost.

Autor piše o suočavanju s pritiskom koji je neminovno usledio sa uspehom prvih knjiga serijala, i njegovim često dramatičnim posledicama, pa je ova knjiga istovremeno meditacija o pisanju i njegovom odnosu prema stvarnosti, ali i opis piščevog odnosa prema samom sebi – njegovim ambicijama, sumnjama i manama.

Moja borba prikazuje život u svim njegovim nijansama, od trenutaka velike drame do naoko trivijalnih svakodnevnih detalja. To je projekat u kome se granice privatnog i javnog preklapaju, ne bez posledica za samog autora i one oko njega.

Pročitajte i ovo: Virzini Depent – Vernon Trodon

Šesti deo je ugaoni kamen ovog neuporedivog literarnog dostignuća.

Moja Borba, Karl Uve Knausgor BOOKA

„Svaka promenjena pelena, svaka cigareta popušena na balkonu, svaka šoljica kafe je još jedan alibi; stvaranje normalnog života koji odvraća od nereda u unutrašnjosti… To što ne možemo da definišemo ono što smo doživeli deo je sjaja.“
Aleks Klark, Guardian

Sredinom septembra 2009. vozio sam do Tomasove i Marijine male vikendice između Hejanesa i Melea, trebalo je da me Tomas slika za sledeće romane. Iznajmio sam kola, crn audi, i tog prepodneva vozio auto-putem s četiri trake sa snažnim osećanjem radosti u grudima. Nebo je bilo sasvim vedro i plavo, sunce je gorelo kao da je leto. Nalevo se sjaktao Eresund, nadesno su se prostirale livade i žuta polja s plastovima, ispresecana ogradama, potocima duž kojih su rasli nizovi drveća i iznenadnim obodima šuma.

Pročitajte i ovo: Elena Ferante – Dani napuštenosti

Imao sam utisak da taj dan zapravo nije trebalo da dođe, predstavljao je nekakvu oazu leta usred izbledelog krajolika jeseni, a to da ne bi trebalo da je tako, da sunce ne bi trebalo da gori tako snažno a nebo da bude toliko zasićeno svetlošću, probudilo je u meni izvestan nespokoj usred te radosti, ali nisam se obazirao na njega u nadi da će otići sam od sebe, umesto toga sam pevušio uz refren pesme „Cat People“, koja se baš tada začula iz stereo-uređaja, i uživao u prizoru grada koji se pojavio s leve strane: lučki kranovi, fabrički dimnjaci, stovarišta.

Pročitajte i ovo: Elena Ferante – Priča o izgubljenoj devojčici

Prolazio sam pored oboda Landskrune, kao što sam pre samo nekoliko minuta prošao Bašebek, s karakterističnom i uvek pomalo zastrašujućom siluetom nuklearne elektrane u daljini. Sledeći grad bio je Helsingborg; vikendica u koju sam se zaputio nalazila se nekoliko milja od njega.

„Šesti je deo utkan u čovekovu ljubav prema svojoj porodici i njegovu opsednutost usamljeničkim životom pisanja, kontradiktornost i povezanost tih suprotstavljenih strasti koje se ponekad savršeno spajaju.”
Melisa Katsulis, The Times

Kasnio sam. Prvo sam dugo sedeo u velikom hladnom automobilu na parkiralištu, nisam znao kako da ga pokrenem, a nisam mogao da uđem u kancelariju firme za iznajmljivanje automobila plašeći se da će mi oduzeti kola ako otkrijem toliku neupućenost, pa sam čitao priručnik, prelistavao ga, ništa nije pisalo o paljenju motora.

Pročitajte i ovo: Frederik Begbede – Život bez kraja

Proučio sam kontrolnu tablu, a potom ključ, koji i nije bio ključ nego crn komad plastike. Pritiskom na njega otvorio sam kola, pa sam se sada zapitao da li neki sličan sistem pokreće motor. Kraj baze volana svakako nije bilo otvora za ključ. A šta je ovo? To je makar nekakva rupa? Gurnuo sam plastiku u rupu i automobil se upalio. Sledećih pola sata vozio sam po centru Malmea tražeći pravi put za izlazak iz grada. Zbog svega toga sam na auto-put konačno izašao sat kasnije nego što je trebalo.

Pročitajte i ovo: Skandinavski triler Pustoš, švedskog autora Arne Dala

Kada je Landskruna nestala iza brežuljka, napipao sam telefon na susednom sedištu, uzeo ga i ukucao broj Gejra A. On me je svojevremeno predstavio Tomasu, upoznali su se u bokserskom klubu gde je Tomas radio na knjizi fotografija o boksu, dok je Gejr pisao rad na istu temu. Nisu baš bili skladan tandem, da se blago izrazim, ali gajili su veliko međusobno poštovanje.

„Jedinstveno uverljivo i upijajuće iskustvo čitanja… očaravajuća interakcija između banalnosti i lepote, suvišnog i uzvišenog.”
Kris Pauer, New Statesman

– Gde si, dečko – rekao je Gejr.

– Ćao – kazao sam.

– Možeš li da mi učiniš uslugu?

– Naravno.

– Pozovi Tomasa i reci mu da ću zakasniti oko sat.

– Naravno. Voziš?

– Da.

– Super.

– Fantastično je, za promenu. Ali sad moram da zaobiđem kamion.

– Pa?

– Ne mogu i da pričam na telefon.

– Jednog dana neko bi morao da prouči tvoju sposobnost za multitasking. Ali okej. Čujemo se.

„Tu središnju tenziju između potreba umetnika i potrebe muža i oca, opisanu na hiljadama stranica Moje borbe, Knausgor dovodi do savršeno logičnog finala. Sa apsolutnom posvećenošću vlastitim idealima, on uspeva da stvori očaravajuće provokativno i istinski važno umetničko delo.”
Stjuart Evers, Spectator

Prekinuo sam vezu, promenio brzinu i pretekao dugačak beo kamion koji se blago njihao zbog otpora vazduha. Tog leta vozio sam celu porodicu u Koster, na putu su nas dvaput zadesile zamalo-nesreće, prvi put kad su mi kola proklizala na vlažnom putu, pri velikoj brzini, stvarno je moglo loše da se završi, druga stvar nije bila toliko ozbiljna, ali ipak me je uzrujala; u koloni nadomak Geteborga hteo sam da se prebacim u drugu traku, nisam video kola koja su prilazila, i izbegao sam sudar samo zato što sam brzo prikočio.

Pročitajte i ovo: Robert Zetaler – Čitav život

Potonje ljutito sviranje zarilo mi se u dušu. Posle toga mi vožnja više nije prijala, uvek je bilo male bojazni, sigurno zdrave, ali ipak, i preticanje kamiona me je zabrinjavalo, morao sam da se nateram na to, a posle takvog putovanja strepnja bi me uvek držala nekoliko dana, kao da sam pio. Duša nije marila što sam položio vožnju i imao dozvolu, zaostajala je i još živela u vremenu jednog od mojih velikih i ustaljenih košmara u kome sedam u kola i krećem da vozim iako ne umem. Pun straha na zavojitim norveškim putevima, sa opasnošću od iznenadnog dolaska policije koja mi je visila nad glavom, ležao bih u krevetu s jastukom i gornjim delom jorgana vlažnim od znoja…

***

Odlomak iz romana Moja Borba, Karl Uve Knausgor, BOOKA