„UDRI GDE TREBA”

Mišel Uelbek – pesnik? U doba kad svi gledaju da se uže specijalizuju i kad se ulažu napori ne bi li se svi talenti popisali pod određenom, isključivom etiketom, ima i onih koji smatraju maltene nepriličnim da se jedan svetski poznat romansijer, koji je požnjeo sve uspehe, i dalje tvrdoglavo bakće poezijom: u tome prepoznaju nedvosmislen primer nečeg nespojivog.

Bavljenje poezijom bilo bi, sve u svemu, protumačeno kao nekakav hobi Mišela Uelbeka, kapric koji mu valja dopustiti sa osmehom, blagim, ali i donekle razdražljivim. Izreći takav, ishitren sud, koji upravo posle ovog izdanja definitivno gubi svaku težinu, značilo bi izgubiti iz vida da je Mišel Uelbek pre svega pesnik.

Ne mirim se, Mišel Uelbek, Booka

Poezijom je sve i počelo, tačnije objavljivanjem pesme „Nešto u meni”, u Novoj pariskoj reviji 1988. Mišelu Biltou, u to vreme direktoru ovog časopisa, koji je u tome odigrao presudnu ulogu, Mišel Uelbek posvetiće pesmu prosvetljujućeg naslova „Nova podela karata”. Čini se da je tada već kocka bila bačena: Mišel Uelbek postaće pesnik. A potom su se događaji nizali prilično brzo: godine 1991. izašla mu je prva zbirka pesama, Potraga za srećom, koja je ponela nagradu „Tristan Cara”.

Pročitajte i ovo: Mišel Uelbek – Serotonin

Pet godina kasnije, nagradom „Flor” biće ovenčan Smisao borbe, pesnička knjiga koja osuđuje „beskorisnost romana”, proklamujući pritom „potrebu za neslućenim metaforama, za nečim religioznim što će u sebi obuhvatiti postojanje podzemnih parkirališta” („Anegdote”). Tri godine kasnije objavljena je zbirka Preporod. Kako su godine prolazile, Uelbek se javno oglašavao prevashodno na polju poezije, i to najviše na radiju, u programu France Culture, gde je snimio prva svoja predavanja i realizovao prvu ploču, objavljenu u ciklusu „Poetike”.

Pročitajte i ovo: Raj Loriga – Predaja – španski roman godine

Godine 1999. Uelbek se pojavljuje u društvu najvažnijih savremenih pesnika, u antologiji Današnja poezija naglas, objavljenoj kod Galimara. U razmaku od jedne decenije, njegov pesnički identitet očigledno se učvrstio. Paralelno, Uelbek počinje na sebe da skreće pažnju i kao esejista i romansijer: godine 1991, izlaze Ostati živ i H. P. Lavkraft, protiv sveta, protiv života, i tad su utemeljena nekolika ključna estetička načela ovog autora.

Pročitajte i ovo: Skandinavski triler Pustoš, švedskog autora Arne Dala

Tri godine kasnije, 1994, Uelbek doživljava prvi uspeh kao romansijer objavivši Proširenje područja borbe, da bi 1998, posle izvanrednog prijema na koji su naišle njegove Elementarne čestice, pisac dospeo u sâmo oko medijskog vrtloga. Efekat je bio veliki: kako za francusku, tako i za čitalačku publiku u drugim zemljama, ime Mišela Uelbeka biće od toga časa neposredno povezivano s jednim posebnim žanrom romana, a i na njegov opus otad se gleda kao na stvaralaštvo jednog romansijera.

Pročitajte i ovo: Rejčel Kask – Tranzit

I sve se dalje odvija tako, bilo njegovom vlastitom voljom, bilo zato što je to i sâm Uelbek prihvatio kao neminovnost – tek, pisac se povinovao tom uspehu i očekivanjima koja uspeh sobom neizostavno nosi: u toku prve decenije XXI veka objaviće četiri romana, ali ni jednu jedinu zbirku poezije – moraćemo da čekamo do 2013. godine i Obrisâ poslednje obale, da bismo se konačno podsetili, neki s radošću, drugi pak nevoljno, ali gotovo svi sa iznenađenjem, da je Uelbek takođe, i pre svega, poeta. Antologija Ne mirim se potvrđuje značaj koji se poeziji pridaje.

Pročitajte i ovo: Rumena Bužarovska – Nikuda ne idem

Reč je o izboru od 132 pesme uzete iz četiri Uelbekove zbirke objavljene u periodu od 1991. do 2013: one ovde nisu poređane hronološki, tako da jedna do druge stoje pesme iz veoma različitih perioda. Antologija je podeljena na pet delova, pruža nam mogućnost jednog novog čitanja i predstavlja delo za sebe. Dovoljno je pročitati, ili ponovo pročitati, prve tri njegove zbirke da bismo shvatili kako poezija u delu Mišela Uelbeka ima prioritetni značaj i na estetskom planu. Već tu nailazimo, pored velikih tematskih lajtmotiva koji čine romansijerov univerzum, na izvesna suštinska svojstva njegovog stila, a naročito na to, za njega karakteristično, umeće montaže, grubog spajanja heterogenih elemenata, na to neprestano sudaranje koje, u molskim tonovima, dovodi u ravnotežu ozbiljno i ležerno („Ili u smrt da idem, ili na plažu”), pribegavajući gdekad i napadnim rimama („misô živa – prezervativa”); ili pak kad kroz izdašnu, veličanstvenu muziku aleksandrinca iskazuje najtrivijalniju realnost („Poštar u penziji kô biciklist skockan”).

Pročitajte i ovo: Elena Ferante – Dani napuštenosti

Zaključak da njegove pesme prethode svemu drugom što je pisao očigledan je i po sledećem: trzaji i blesci, eksplozije i padovi, ta osobita kadenca i ta mehanika praznine kojima se odlikuju romani – Mišel Uelbek ih je prvo iskusio u kazanu poezije, kroz moćnu usredsređenost koju poezija iziskuje. Otud i taj čudnovati utisak koji vreba čitaoca Uelbekovih romana, čitalaca koji će u jednom trenutku otkriti i njegove pesme: neporeciv utisak prepoznavanja, koji ide do osećanja da se tu formira neka vrsta prečice koja, najednom, čini materijalno opipljivim sva ona svojstva uelbekovskog pisanja; ali, isto tako, i utisak o jednoj temeljnoj i zbunjujućoj neobičnosti.

Pročitajte i ovo: Naomi Alderman – Snaga

Jer – Mišel Uelbek je to potvrdio u više navrata – roman i poezija za njega su dva apsolutno različita jezika koja prenose „dve vizije sveta, nesvodive (jedna na drugu)” („Stvaralačka apsurdnost” iz Razgovora 2); dok roman poima svet iz ugla činjenica i s racionalne tačke gledišta, poetski pristup biva suštinski emocionalan i empatičan. Onaj, stoga, ko bi pokušao da traži romane kroz poeziju zacelo bi krenuo pogrešnim putem. Pojedine pesme, svakako, imaju dijapazon koji dodiruje dva suprotna pola; ali „U komi je, mirna”, ili „Živote, stari moj, gde si”, koje se nameću kao klimaks Elementarnih čestica i Mogućnosti ostrva – ovde zvuče znatno drugačije: oslobođene svoje narativne ambalaže, pesme su obogaćene pesničkim poimanjem novih mogućnosti, a likovi koje prizivaju lebde kao u bestežinskom stanju, poput silueta okruženih oreolom sećanja na ono što su nekada bile.

Pročitajte i ovo: Lejla Slimani – U vrtu ljudoždera

Dublje posmatrano, između romana i poezije postoji kontrast u samom tonu, kao i očigledna razlika u nameri koja, jednostavno, frapira: poetski diskurs, lišen teorijske i didaktičke ambicije koja uliva živost romanima, ne nosi sobom tu bespogovornost; polemičke vizure, privremeno makar, kao da nema; cinizam ustupa mesto neočekivanom lirizmu. Ovu disonancu koja, kod jednog istog autora, odvaja pesničku praksu od pisanja proze, Uelbek deli s Remijem de Gurmonom, o čijoj je poeziji i napisao predgovor u koji je, bez trunke sumnje, uneo i mnogo sebe.

Pročitajte i ovo: Zedsi, prvi hibridni roman za pubertetlije

Gurmon – objašnjava Uelbek – taj suptilni esejista i žestoki kritičar, kad piše stihove, prelazi „iz perverznosti u nevinost, iz sofisticiranosti u svežinu”; Gurmon se u poeziji „odriče onoga što, inače, jeste na tako briljantan način: intelektualac”. Ali taj konkretan ustupak ne bi trebalo preterano da nas začudi: on ni izbliza nije tek jedna izolovana anomalija, on otkriva jednu sudbonosnu crtu, jer, kako zaključuje Uelbek, u stvari „ne postoji inteligentan pesnik”. Slične zamisli pronaći ćemo i u antologiji Ne mirim se: „Sve što nije čisto osećajno, gubi svaki smisao. Zbogom razumu. Ode glava. Samo srce ostade” („Daleko od sreće”).

Pročitajte i ovo: Miljenko Jergović – Selidba

Ironija, na primer, tako karakteristična za romane, ovde kao da je zaglušena. A emocionalno dejstvo je tim jače što ta poezija nastupa kao jedno pisanje razoružano, pisanje neraskidivo povezano s jednim oblikom bezazlenosti i jednostavnosti. Imajući to u vidu, pisanje poezije i, još više, objavljivanje te poezije za Mišela Uelbeka predstavlja visokorizičan poduhvat. To takođe znači da njegove pesme donose jedan oštar demanti svih onih teorija koje bi njegovo delo htele da svedu na strpljivo i brižljivo građen medijski nastup koji je lako identifikovati i koji će, samim tim, biti u svakom trenutku isplativ.

Pročitajte i ovo: Kloi Bendžamin – Besmrtnici, najbolji američki roman godine

Poezija Mišela Uelbeka aktivira, kao i sva književnost, određene scenografije – poza ukletog umetnika njemu očito nije strana, što je nasledio direktno od onih koji su najviše uticali na njega, uz poseban značaj bodlerovskog nadahnuća. Disparitet je, međutim, previše flagrantan u pisanju romana da bismo celokupno njegovo stvaralaštvo mogli svesti na jedan jedini recept; naprotiv, Mišel Uelbek izbegava stereotip i jogunasto odbija da pređe u konfekciju.

Pročitajte i ovo: Najbolji praznični filmovi svih vremena

Uznemirujuće za čitaoce, Uelbekove pesme ništa manje ne zbunjuju ni ljubitelje savremene poezije. Jer njegovo pesničko delo, što je sasvim očigledno, ne liči ni na šta što danas imamo u francuskoj poeziji. I to iz ovog, suštinskog razloga: Uelbek energično odbacuje koncept po kojem je poezija pre svega „rad na jeziku koji za cilj ima proizvodnju pisane reči” („Pismo Lakisu Prodigisu”, Razgovori 2). Ne dolazi, dakle, u obzir da se poezija zatvara u bilo ozbiljnu, bilo ludačku potragu za materijalitetom značenja.

Pročitajte i ovo: Patrick Melrose – briljantna saga o odrastanju kroz bolnu traumu

Kao što u obzir, i pre svega, ne dolazi ni to da se ona svodi na nekakvu autorefleksivnu potragu. Koncepciji književnosti koja će prednost dati „svojoj bezrazložnosti, svojoj eleganciji, svojim formalnim igrama; proizvodnji malih ‘tekstova’ (…) potom propraćenih komentarima u kojima prevladavaju prefiksi (para, meta, inter)”, koncepciji koja, po njemu, najdirektnije i najozbiljnije preti upravo poeziji, Uelbek istrajno suprotstavlja citat iz Šopenhauera: „Prvi – i praktično jedini – preduslov dobrog stila jeste da imate nešto da kažete”. Poezija, dakle, mora pre svega da „govori o svetu / jednostavno, o svetu da govori” („Moramo da razvijemo stav”) i da pokrije sve aspekte savremenog sveta, makar to bili i oni najtrivijalniji: „Promet silan i pute koje grad kroji, / I raspusta čama, doba nepomična” („Kraj mogućeg puta”) čine deo tih uobičajenih teritorija koje uelbekovske pesme istražuju, a ne više preziru.

Pročitajte i ovo: Serija Dogs Of Berlin

Drugi zahtev: poezija bi morala da se smesti u jednu intersubjektivnu perspektivu, da se obraća drugima, da govori o sebi, o pesniku – jer, pita se pesnik, „šta bih mogao reći a da ne bude lično?” („Kad nešto traje i ne staje”). Zato je Uelbekova poezija u samoj osnovi lirska; tu je, pritom, na delu jedan lirizam koji iznenađuje, savršeno neblagovremen, tim pre što pesnik bez straha ulazi u kalupe ocrnjenog i odbačenog vezanog stiha, makar i po cenu da prekrši stara pravila.

Agat Novak-Leševalije (iz predgovora „Udri gde treba”)

***

Knjigu pesama Ne mirim se, Mišel Uelbek, poručite ovde Booka