Pokraj mene zuje munjeviti Bosanci

Dan je pred izbore. Od granice kod Bosanskoga Broda, pa kroz pustoši Posavine, plakati s glavama kandidata. Poruke prosperiteta i zajedništva. Ćirilica. Uz cestu prema Derventi izniknule su kuće kojih prije nije bilo, nova sela i novi stanovnici, koji su isto odnekud iščupani da bi sad bili tu. Nekoliko metara od njihovih kuća, s uredno obrezanim voćnjacima i travom pokošenom do visine nogometnog igrališta, u neprobojnom gustišu od trnja i granja, ruševine nekih prošlih ljudi, nedirnute, onakve kakvim ih čini slobodni protok vremena. Nitko ih ne dira i ne prilazi im.

Privatno vlasništvo je svetinja i u ovoj Bosni koja se zove Republikom Srpskom, i tako će ostati sve do novoga rata, kada će od novih kuća nastati nove ruševine, dok će one stare potonuti i nestati u neku stvarnu prošlost, ili do onoga vremena, ovdje nezamislivog, kada će se ljudi suočiti s tim da nije samo njima srušeno, nego je negdje u Bosni nekome i u njihovo ime rušeno, i da su im i ove ruševine na savjesti. Ili će, da ne kompliciramo, biti donesen zakon, državni ili entitetski propis, po kojem će, bez obzira na žive vlasnike, ove ruševine biti sravnjene sa zemljom, a gustiš očišćen, jer pored prava na privatno vlasništvo postoje i ona druga: pravo na krajolik, pravo na mirnu savjest…

Tri godine i sedamnaest dana nisam bio u Sarajevu. I sad je tako ispalo da putujem na dan predizborne šutnje. Kao da idem kirurgu koji će me naživo rezati. Uplašen sam, gnjevan i ponižen što moram tamo, i u mislima tražim onog tko me ponižava, i koga bih mogao optuživati u sljedeća dva dana. Istovremeno, gledam se sa strane, i znam da je sve to laž, i strah, i gnjev, i poniženje, i da će toga odjednom nestati. Ne znam kako, ali će nestati. Nešto me drugo mori. Putujem u Sarajevo da spakiram i preselim još ono malo stvari sa Sepetarevca, i da konačno završim s tim. Istina, nijedna mi od tih stvari nije nedostajala u ove tri godine, i ne bih sad mogao reći, dok vozim prema Doboju, a ispred mene šleper mariborskih registracija, koje su to dragocjenosti koje trebam spasiti iz staroga stana.

Sve što je bilo važno, čini mi se, već sam popisao i preselio u knjizi Rod, a ovo po što idem bit će da sam zaboravio. I zašto sad ne puštam da ostane zaboravljeno, nego odlazim tamo, remetim ritam smrti i zaborava, razmišljam o stvarima kojih više nema? Nekoliko puta mi je u posljednje vrijeme u pamet došlo, kad bi me spopadala muka od ovog putovanja, da bi, možda, najbolje bilo kada bi svega toga čudom nestalo: i kuće na Sepetarevcu, stana i Sepetarevca, pogleda u goli žuti zid susjedne kuće, gdje je nekad bio pogled prema gradu i Trebeviću, i tih zaboravljenih stvari kada bi nestalo, kada bi, recimo, potres sve to sorio, ili nešto blaže od potresa, fizička dezintegracija iz znanstvenofantastičnih romana, pa kada više ne bi bilo nikakvih materijalnih svjedočanstava da me je na tom mjestu ikada bilo, a s time ni razloga za put u Sarajevo. To bi bilo rješenje, mislio sam, i ne bih više išao tamo. I nimalo ne bih žalio.

Onoliko Sarajeva koliko mi je potrebno, mislio sam, stvorio sam sâm za sebe, eno ga u dvije-tri moje posljednje knjige, i bit će ga, Bože zdravlja, još, pa što će mi onda neko drugo, živo i stvarno Sarajevo, koje nastaje i nestaje mimo moje volje, koje ne poznajem, ne tiče me se, i ništa moje nije tamo, osim tih nekih zaboravljenih predmeta i kulisa. Moje Sarajevo onakvo je kakvo sam stvorio, i što će mi sad još neko drugo? To što je stvoreno, dijelom je načinjeno od sjećanja, a dijelom se u njemu zrcali narav samog stvaratelja, ali je, ipak, toliko samosvojno da bi se činilo stvarnim i živim gradom. O ovome Sarajevu, koje izbjegavam i u koje sam tri godine uspio neotići, u međuvremenu sve manje znam, ono mi je sve dalje, i skoro da se sasvim odvojilo od biografske činjenice da sam tamo, kažu, rođen, i da su mi tamo, čini mi se, neke stvari po koje moram odlaziti.

Slika tog izbjegavanog Sarajeva, naspram onoga izmišljenog, sve više i u mom slučaju zavisi od onoga što sam čuo na televiziji ili što sam pročitao u novinama, od onoga što su izjavili tamošnji političari i vjerske vođe. I sve to, naravno, onda znači da imam predrasude prema tom Sarajevu, i da mi te predrasude pomažu da ne odlazim tamo. Ali zašto tako uporno radim na projektu svog otuđenja od tog grada? Zato što nisam u stanju jesti govna na dva mjesta. Da mi je u Zagrebu prijatnije nego što jest, bolje bih podnosio današnje Sarajevo. I to je, zapravo, sve.

U Bosanskome Brodu, koji se sada zove samo Brod, a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj se, u cjelini s onim drugim Brodom, zvao Brod na Savi, u tom, dakle, Bosanskom Brodu, još uvijek na ničijoj zemlji, dok stojim u koloni prije carinske i policijske provjere, s desne strane vidim ruševinu, savršeno obraslu u onaj lijepi, tamnozeleni bršljan, kojim su često ukrašene 10 Miljenko Jergović SELIDBA fasade naših austrougarskih povijesti. Ovakvo što još nisam vidio: kuća porušena ratom, ili dignuta u zrak komšijskim aktom prostornog uređenja, prekrivena lijepom i dekadentnom gradskom vegetacijom…

***

Odlomak iz novog romana Miljenka Jergovića, pod nazivom ”Selidba”, Booka