Danima putujemo Grčkom prstima po karti i ucrtavamo rutu: Beograd – Meteori – Lefkada – Delfi – Atina – Solun – Beograd.
Gruba procena: oko 3500 kilometara, uključujući vozikanje po Ostrvu. Nas dvoje, naš Clio koji ove godine slavi deseti rođendan, booking.com, odštampane nepotpune mape saViaMichelin sajta (nepotpune greškom onoga ko je mape „birao“ tj. mene, a ne sajta), dva fotoaparata, cca. 32GB slobodnog prostora na karticama foto aparata, šesnaest dana.
Bez GPS-a, što sam ja u početku smatrao zabavnijim a Aleksandri je nešto kasnije dalo inspiraciju šta će mi kupiti na poklon, a u što skorijem roku.
Idemo!

Nepotpune odštampane mape već nakon graničnog prelaza iniciraju kupovinu prave mape i sendviča, u suton, nedaleko od prelaza Evzoni.
Pročitajte i ovo: Santorini – najlepše ostrvo Mediterana
Aleksandra preuzima funkciju GPS-a. U razmeri 1:160.000, mapa Grčke je nešto manja od našeg automobila, ali čak i takva, detaljna, vodi nas do vožnje sporednim a ne “pravim” puteam u podnožju Meteora, uz koje se penjemo vozeći po mraku; pun mesec, pred farove iskaču lisice usred noćnog lova, u potpuno gluvoj, kamenoj tišini.
Pročitajte i ovo: Krit – najveće grčko ostrvo na kome je vreme stalo
(Doživljaj koji nijedan pošten tur-operater koji drži do svog imena ne bi uključio u ponudu.)
Pročitajte i ovo: Trka s bikovima u španskom gradu Pamplona
Gmilimo brdima, sigurni da ćemo do cilja svakako stići („sreća prati hrabre“; „nada umire poslednja“ i ceo taj koloplet samo-ohrabrujućih samo-ironičnih besmislica), što i uspevamo, pred ponoć, nakon prvih 900-ak pređenih kilometara.
Stene sijaju na mesečini.
Obrisi se naziru mraku.
Pročitajte i ovo: Tunis, Sus i Port el Kantaui – korisne informacije o letovanju u Tunisu
. . .
Pogled sa terase sobe na poslednjem spratu hotela Edelweiss u rano jutro otkriva kako nastaju mitologije.
Pročitajte i ovo: Plovdiv – grad Sunca, kulture i dobre hrane
Pročitajte i ovo: Ohridsko jezero – makedonski biser
Lagano iz pravca Meteora ka obali, vijugamo regionalnim putevima (Metsovo – Panagia – Filothei – Preveza), u dva-tri navrata zalutamo i sporazumevamo se više rukama no rečima jer stanovnici seoca razbacanih po brdima nisu baš english speaking, Aleksandra potvrđuje da će GSP biti pravi poklon za Clia i mene, a meni sad žao što nisam zaustavio automobil nasred tunela kroz koje smo prolazili – da fotografišem magarce i koze koje se od vrućine skrivaju po tim tunelima, gotovo skamenjeni, nadrealni, u polumraku – na sred kolovozne trake.
Pročitajte i ovo: Najpoznatije crkve Rima
Lefkada se za dve godine ipak promenila.
Putevi su bolje označeni, cene značajnije, kao i gustina saobraćaja na drumovima i gužva u Statisovom lokalu koji i dalje pravi najbolje girose na Ostrvu, a možda i šire.
Pročitajte i ovo: Baskija – crna ovca Španije
Tek na kraju smo otkrili, da su te gužve bile tek početak – jer smo poslednjih dana jula gledali već ozbiljne gužve u blizini najpoznatijih plaža (Porto Katsiki – Katizma – Milos), a sve to nas je navigiralo ka otkrivanju nepoznatijih mesta – obala na kojima tišinu remete isključivo talasi i zrikavci i na kojima nećemo sresti više od 5 ljudi po kvadratnom kilometru.
Pročitajte i ovo: Napulj – kako je nastala napolitanska pica
Na skrovitijim mestima je još uvek uobičajeno pronalaziti kampere ušančene u šatorima na plažama koji tu borave danima, odlazeći do civilizacije po vodu i pivo. Štaviše, nekada šatori ostaju napušteni na plažama danima, nedirnuti, dok se vlasnici nakon lutanja po ostrvu ne vrate u njih.
Pročitajte i ovo: Krstarenje istočnim Mediteranom
Nudizam je na takvim mestima i dalje prirodna pojava, poput talasa u poslepodnevnim satima i očuvanog duha vozačke solidarnosti na najužim prolazima i serpentinama.
Pročitajte i ovo: Proputovanje kroz Transilvaniju – tajanstvenu zemlju vampira
(Uzgred – iako mi je potpuno jasan koren reči „nudizam“; za potrebe našeg jezika bi verovatno bilo zabavnije da se kreira drugačiji odnos kovanica: nudizam (ne-vidi-se-ud, dakle za one u kupaćim gaćama) i udizam (ud-se-vidi, za one druge). Razmisliti kako ova podela funkcioniše za ženski rod 😉
Pročitajte i ovo: Tunis, Kartagina i Sidi Bu Said
Krstarenje okolnim ostrvčićima nas ponovo dovodi do Kefalonije i prijatnog Fiscarda, ali otkriva i punu lepotu Skorpiosa (i dalje u vlasništvu porodice Onazis), Madouria (ostrvčić u vlasništvu jednog pesnika, važnog) i prijatni mir Itake, neočekivan. U gradiću Kioni fotografišem staru kamenu kuću sa natpisom „For Sale“.
Pročitajte i ovo: Lastovo – najbolje čuvana tajna Jadranskog mora
Za svaki slučaj.
Ko zna šta nas čeka kada se budemo vratili.
Odlazak sa Lefkade otkriva dugački niz vozila koja se slivaju najpre iz pravca Preveze, a zatim iVonitze, kilometarski niz koji se lagano vuče ka obali mora. Počinje avgust, sezona povećanih cena i kolektivnih godišnjih odmora.
Pročitajte i ovo: Turska – let balonom iznad božanstvene Kapadokije
Ovim tempom Lefkada će za koju godinu postati gužovita poput bilo kog drugog grčkog ostrva. I zato je valja obići što pre, svakako u mesecu julu i pre no što i veličanstveni Egremni dobije žičaru ili tako neki olakšani pristup plaži umesto postojećih 300 stepenika ka i dalje najlepšem pesku na Ostrvu.
Pročitajte i ovo: Lepote zapadne Srbije, oj, Moravo, moje selo ravno!
Mi krećemo ka Delfima, novih 450 km je pred nama.
GPS nam, barem do Atine, nije potreban.
Valjda.
Put od Lefkade ka Delfima najpre ponovo otkriva radost brze vožnje. Nakon silnih krivudanja Lefkadom – konačno – autoput! Ukoliko krenete ka zapadu preko Vonitze i Amfilochia točkovipočinje da gaze linije autoputa E-65 koji se sliva u regionalni i vodi ka jugu; pored mnogih zelenihjezera i predela koji otkrivaju one lepote kontinentalne Grčke o kojima je pisao i Crnjanski, a onda ponovo do vode, ali je sada pred nama Korintski zaliv i nadrealni most kod Patrasa, koji izgleda kao da je sleteo baš na to mesto, a ne kao da je delo ljudi.
Pročitajte i ovo: Letovanje u Albaniji, zemlji Mercedesa, bunkera i orlova
O lepotama okolnih plaža smo još ranije saznali možda i previše – i nije bilo lako odreći se kupanja na tom mestu, ali moramo da ih ostavimo za sobom; ne prelazimo na Peloponez i ne pratimo autoput koji bi ubrzao dolazak do Atine, već žurimo ka mestu koje je vekovima zapravo bilo centar Sveta, onog za koji su Evropljani znali i koji su mahom osvajali odlazeći po proročanstvo upravo tamo, daleko u brda.
Pročitajte i ovo: Specifična obeležja Portugala
Mali je broj mesta na planeti na kojem su istorija i mitologija toliko i tako protkane da deluje besmisleno razdvajati ih. I ako bih sada počeo da razmotavam mitologiju/istoriju Delfa – ritam ovogputopisanija postao bi usporen. Ono što je poznato iz istorije ovog lokaliteta obuhvata ne samo 3500 godina već i mnogo šire područje od same Grčke: jer je svako iz istorije nameran da osvoji vlast,susede na lokalu – ili čitav svet – podršku tražio ovde, putujući sigurno danima čak i od najbliže Atine.
Pročitajte i ovo: Kapri – najlepše italijansko ostrvo
I naravno da se toj i takvoj tradiciji teško može suprostaviti nedavno otkriće – da prava snagaproročišta leži ne u onostranom već u izvorištu krečnjačkog gasa koji ima halucinogene efekte po one koji se nađu u blizini, disali ih i pili (etilen je pronađen i na izvorima vode koji i danas rade).
Pročitajte i ovo: Sorento i Amalfi obala
Tajgas, naravno, pominje još Plutarh, pišući o proročištu, ali čak i to prosto naučno otkriće ne sprečava današnje političare da dolaze na brdo Parnasus, poštujući tradiciju i rejtinge kod birača, suviše je otkriće mlado i ne može da ugrozi značenje Delfa u tradiciji Evrope, niti za tim ima razloga.
(I verovatno je normalno – da kada osvajaš vlast, Parlament ili Široki Svet dobro ti dođe svaka podrška i svako proročanstvo i elegantnije je ako ga dobiješ od proročice na etilenu nego iz droba rasporene ribe, kako su to radili Gali, na primer.)
Ima nečeg istovremeno i tužnog i utešnog u susretu sa mestom koje je razvlašćeno sa pozicije centra Sveta, dok lagano tone u tišinu sunčanog popodneva, pre no što u sam smiraj dana grupe turista na sada već prihvatljivoj temperaturi, krenu u osvajanje padine, sveže pristigli iz pravca Atine, ka kojoj mi krećemo, preko nekadašnje Tebe, sada skrivene pod naivnim imenom Thiva. Od nje pa sve do Atine je pred nama ponovo auto-put, koji nas dovodi do samog centra grada, u koji se bez GPS-a zapravo ne ulazi.
Susret sa Atinom u noćnim satima, i to najpre po ulicama koje vode tačno ka Omoniji i čitavom tom kvartu koji jedini u Atini važi zgodnim za izbegavanje, a naročito u noćnim satima – i sve to bez preterano jasne predstave kuda zapravo sve te ulice vode i gde je, za početak – taj kvart u kojem je naš hotel, a nakon toga gde je i ulica u kojoj se nalazi iste – sve to je iskustvo koje uspešno potiskuje sve impresije i Meteora i Delfa i Lefkade i čitavog odmora u par minuta.
Onda sledi vožnja gradom u kojem su taksisti upravo u štrajku (a imali smo i plan b: platiti taksisti da nas „navigira“ do hotela, platimo mu da ide ispred nas…) i čiju važnu tačku – trg Sintagma – prepoznajemo zahvaljujući demonstrantima, a ne signalizaciji; i onda nemušti odgovori na engleskom, građanstva koje nije čuloda kvart ka kojem idemo uopšte postoji.
Te jedan par koji čak ne ume da nam pokaže gde smo mi trenutno („Sori, dont nou ver ju ar on dis mep“) – sve do konačnog pozivanja hotela čiji nas službenik na kraju uverava da smo zapravo fascinantno blizu – sve to je avantura koju valja doživeti (i koju si možete i sami priuštiti ukoliko prethodno isključite GSP i stavite ga u pretinac, kome je baš do takvog avanturizma).
Ipak, sve te muke bivaju zaboravljene u ranije izabranom hotelu AcropolisAmi Boutique, čiji su kreveti verovatno najudobniji u čitavoj Grčkoj a naročito nakon ovakve vožnje i čiji je doručak sasvim dobar da vas pripremi za 10-minutnih hod do Akropolja, koliko je od hotela potrebno, sjajno se vidi se terase na šestom spratu.
I kako se o Akropolju može saznati mnogo više na adresama koje se odistinski bave tim lokalitetom, ja ne bih sad usporavao preterano.
(Zabavni su ti turisti koji krive lice kada shvate da istorija nije baš u potpunosti renovirana, do njihovog dolaska. Kako sad da fotografišu, kad je sve pod skelama?
“I thought it was bigger?”)
Nakon Akropolja – večera u Plaka kvartu otkriva Atinu u pravom sjaju i ukusu. Izvrsna hrana za pristojne novce.
(Auto)put od Atine do Soluna je udoban i prijatan i gotovo dosadan u odnosu na sve dotadašnje kilometre, a omogućava i skretanje do plaža na čitavom potezu od Larise ka Solunu, čijem se približavanju moja stopala već umorna od papučica gasa i kvačila raduju kao da smo već kod kuće(valjda moji geni već urlaju „Solun je naš!“ :).
Ipak, pred nama je još par stotina kilometara do Beograda ka kojem ćemo poći sutra, nakon sna u rustičnom ali čistom El Greco hotelu u samom centru; puta koji će se završiti noćnom vožnjom auto-putem od Niša ka Beogradu – poslednje stotine kilometara od ukupno pređenih 3.800 kilometara je lakše voziti kroz mrak uz radio-program, preslušali smo već sve diskove i kompilacije i sada jurimo kroz noć ka kući slušajući Dačinu emisiju; glas čoveka zahvaljujući kojem smo se Aleksandra i ja zapravo upoznali, pre dvadesetak godina, čini da ostanemo budni, sve do Beograda, govori nam
da smo stigli kući.
Autor putopisa: Nebojša Krivokuća
Foto: Aleksandra Prhal Nebojša Krivokuća