Poznajete li ljude koji vam, na primer, u razgovoru o letovanju sa kojeg su se upravo vratili, najpre kažu koliko je voda bila prljava i zagađena, koliko je sve skupo i koliko je smeštaj u kojem su odseli loš?

One koji vas, po povratku iz nekog od prelepih gradova, najpre izveste o nekulturi lokalnog stanovništva ili broju beskućnika na ulicama? One koji lepotu vide tek po primećivanju onoga što nije dobro, ni najbolje?

Marina Drobnjaković, dipl. psihološkinja i psihoterapijska savetnica

Poznajete ih, zar ne? I nije vam jasan način na koji vide svet, ili vam samo ne prija? Nije čudo da je tako.

Slušanje onih koji se, po pravilu ili uglavnom, žale utiče na naše (ne)raspoloženje. Nakon izloženosti takvim perspektivama osećamo potrebu da se odmorimo i obnovimo. Razmišljamo i o raskidanju veza sa ljudima koji uporno „mrače“ svojim stalnim nezadovoljstvom, žalbama i nesposobnošću da „promene ploču“ i počnu da primećuju i ono što je dobro i lepo. A dobro i lepo uvek postoji, čak i kada je mnogo toga loše. Čak i kada loše ili ružno preovladava.

Svako od nas život i svet u kojem živi vidi i interpretira na neki svoj način. Razlikujemo se po pitanju toga koji i kakav značaj pridajemo situacijama, iskustvima i odnosima koji nam se dešavaju i kojima se dešavamo mi, ali i po pitanju usmeravanja vlastite pažnje.

Pažnja gorepomenutih ljudi ne ide putem kojim ide pažnja onih koji najpre primete ono što im se dopada i prija im, ili ih čak i oduševljava.

Takođe, neki od nas su nepopravljivi optimisti i uvek i u svemu vide priliku, dok su drugi pesimisti i ne veruju u dobro niti mu se nadaju. Trećima, pak, polazi za rukom da balansiraju između te dve krajnosti, odnosno da po potrebi i spram okolnosti, uslova i mogućnosti budu realno optimistični ili pesimistični. Realni, zapravo.

Neki od nas se, za razliku od nekih drugih, pre i više žale na stvari na koje ne mogu da utiču i koje, kao pojedinci, ne mogu da promene – na način na koji razmišljaju drugi, na ponašanja drugih, način na koji funkcioniše svet, na društvene nepravde.

Neki među nama se, pak, žale na odnose i situacije koje biraju da žive, ali uporno nastavljaju da ih biraju – na neiskrena/lažna prijateljstva, disfunkcionalne partnerske veze, nezadovoljavajuće poslove.

Oni se, za razliku od onih pogođenih neprijatnim i pogrešnim koje potiče od drugih i na koje ne mogu da utiču, postavljaju u poziciju bespomoćnosti i otpisivanja lične odgovornosti, a spram onoga na šta mogu da utiču, na ovaj ili onaj način.

Žaljenjem na nezadovoljavajuće se na neki način rasterećuju, ali – suštinski ne menjaju ništa i nastavljaju da se vrte u začaranom krugu.

U pozadini toga može stajati strah od nepoznatog i novog, koje kao takvo plaši (iako može biti bolje od aktuelnog), ali i uverenje da se bolje od postojećeg ne zaslužuje i ne može naći (u osnovi kojeg, pak, stoji ranjivo samopoštovanje i samopouzdanje, tj. negativna slika o sebi).

Ovim dolazimo do pitanja koje bi za početak trebalo da postavimo sebi – dolazimo li u situaciju (ili iskušenje) da se često i po pravilu žalimo na stvari na koje (ne) možemo da utičemo? Ako se iznova i iznova žalimo na stvari koje su van oblasti naše kontrole i odgovornosti, dobro je i potrebno da toga postanemo svesni i počnemo da radimo na preusmeravanju fokusa vlastite pažnje. Odnosno, potrebno je da prestanemo da se angažujemo na način koji nam ne koristi i iscrpljuje nas, kako kada je reč o mislima koje mislimo, tako i kada je reč o osećanjima koja osećamo.

Sa druge strane, ako se žalimo na stvari na koje možemo da utičemo i koje možemo da menjamo, od suštinske je važnosti da to prepoznamo – da postanemo svesni toga da su, u tom slučaju, odgovornost, kontrola, moć i početak promene u našim rukama. Jer, ono što biramo da živimo možemo prestati da biramo. Možemo pronaći i izabrati bolje i adekvatnije za sebe, udobnije i prijatnije.

Potrebno je samo da poverujemo u to da možemo, da se osnažimo za kretanje putem novog i drugačijeg i na tom putu istrajemo, imajući pred sobom razloge za promenu i neodustajanje.

Osim sa pogrešnim percipiranjem lične (ne)odgovornosti i ulaskom u poziciju bespomoćnosti, sklonost čestim i nepomažućim žalbama u vezi je i sa (ne)zahvalnošću. Činjenica da se žalimo zbog stvari koje nemamo ili su za nas nemoguće, znači da ne zahvaljujemo na svemu onome što već imamo i naše je a, kao takvo, zahvalnosti je vredno.

Photo by Ayo Ogunseinde on Unsplash

Znači da nam ono što imamo nije dovoljno i da želimo još ali, ako uvek želimo i za sreću tražimo još – nikada nećemo biti zaista srećni.

U vezi sa (ne)zahvalnošću i žalbama na račun nedostižnosti onoga što nemamo, potrebno je da prepoznamo (ne)realnost ciljeva koje pred sebe postavljamo. Jer, da bismo se radeći na dostizanju svojih ciljeva osećali dobro i motivisano, te zadovoljno i uspešno na kraju tog puta, potrebno je da ih uobličimo i definišemo pametno i po svojoj meri.

Važno je da u njihovom definisanju budemo realistični, da ih postavljamo tako da inspirišu na ostvarenje, predstavljaju izazov ali i odgovaraju vlastitim kapacitetima, sposobnostima i granicama. Da uobličujući ih ne potcenjujemo i ne precenjujemo sebe. Ako pred sebe uporno postavljamo ciljeve koje ne možemo da ostvarimo, počećemo da se žalimo kako na sebe i manjak svojih sposobnosti, tako i na one koji nam na putu ostvarivanja ciljeva (navodno) otežavaju i sabotiraju nas.

Zašto se i kada, dakle, žalimo?

Žalimo se onda kada nam se nešto ne dopada i čini nas nezadovoljnim, iz potrebe da se rasteretimo deljenjem svojih osećanja sa drugima. Žalimo se i kada nešto nećemo a moramo, ili želimo a ne možemo. Kada smo ljuti ili u trpnji, razočarani ili povređeni. Kada nam nije potaman. Ipak, iako se žalimo sa željom da sebi olakšamo, dugoročno komuniciranje u terminima žalbi ne čini da se osećamo ni lakše ni bolje.

Štaviše, umara nas i intenzivnijim čini osećanje koje nas je na žalbe i podstaklo. Zato je potrebno da se usmerimo ka promeni i počnemo da je sprovodimo u delo. Potrebno je da vlastiti život uredimo tako da nam se mili da ga živimo.