Tugovanje je psihološka reakcija koja nastupa nakon doživljenog gubitka.

Kada se prekine emotivna veza sa voljenom osobom, nastupa proces tugovanja. U prethodnom tekstu govorili smo o uobičajenim reakcijama na doživljeni gubitak bliske osobe. Naglasili smo individualnost doživljaja i reagovanja povodom gubitka. U ovom delu, iznećemo neka zapažanja o samom procesu tugovanja povodom gubitka bliske osobe.

Marina Brašić, psihoterapeut

Osnovni cilj tugovanja je prilagođavanje na gubitak, postizanje novog emotivnog balansa koji će omogućiti prihvatanje gubitka kao deo ličnog iskustva i ponovno emocionalno investiranje u objekte (osobe, posao, ideale…).

Pročitajte i ovo: Doživljaj gubitka voljene osobe – zašto su gubici teški?

Često se dešava da osoba koja je u procesu tugovanja želi da zaboravi ono što je doživela i nastavi sa životom kao da se gubitak nije desio.

Ne želi da se suoči sa svojim emocijama i trudi se da ih potisne (zaboravi). Umanjuje značaj gubitka, izbegava da plače, ne govori o tome kako se osećaja i sl. Opire se suočavanju sa tugom, ponekad i iz straha da će proces tugovanja doneti zaboravljanje osobe koju su izgubili.

Pročitajte i ovo: Uobičajene reakcije na gubitak voljene osobe

Sa druge strane, okolina podržava želju da se umanji bol kroz nesuočavanje sa emocijama, pa često šalje poruku “Prestani da tuguješ, to nije dobro za tebe”. Iz najbolje namere, ohrabruje tugujuće da potisnu ono što su doživeli ili da posmatraju stanje u kojem se nalaze samo iz perspektive neizdrživog.

Foto Seth Doyle

Nerazumevanje cilja i procesa tugovanja najčešće vodi do otežanog tugovanja, što će se odraziti na celokupni psihološki život osobe, i u sadošnjosti i u budućnosti.

Tugovanje kao psihološki proces nije najprijatnije emotivno iskustvo, ali je neophodno nakon doživljenog gubitka. Kroz proces tugovanja doživljene emocije se uključuju u postojeće emotivno iskustvo, dolazi do prevazilaženja gubitka i stvara se mogućnost za nastavak emotivnog života.

Pročitajte i ovo: Gazim 40-te, hvata me panika za detetom! Ali čemu panika?!

Osoba neće biti emotivno opterećena potisnutim emocijama, već će ih prihvatiti u njihovim različitim intezitetima, i nastaviti da sa njima funkcioniše afirmativno. Emotivno funkcionisanje osobe nakon gubitka zavisiće od toga kako je prošao proces tugovanja, kako je integrisala doživljaje povodom gubitka.

Pročitajte i ovo: (Ne)adekvatan način pružanja pomoći i podrške obolelima od najtežih bolesti

Zadaci procesa tugovanja

U literaturi koja se bavi tugovanjem i pružanjem podrške tugujućima možemo videti da su različiti autori proučavali proces tugovanja kroz različite stadijume ili faze ovog procesa. Razlog ovih podela procesa tugovanja je želja da se istaknu specifičnosti ovog procesa, kako bi se utvrdili najbolji načini pružanja podrške i pomoći tugujućima, ali i utvrđivanje nekih osnovnih kriterijuma za otežano tugovanja.

Ovde nećemo govoriti o stadijumima tugovanja, već o zadacima kroz koje osoba aktivno prolazi tokom tih stadijuma. Posmatranje procesa tugovanja kroz zadatke daje nam mogućnost da sagledamo koje su uobičajene potrebe osobe koja tuguje, načine kako ih ona zadovoljava i kako joj se može pomoć. Zadaci nam ukazuju i da svaka osoba koja tuguje mora učestvovati u vlastitom tugovanju, a ne samo pasivno čekati da tuga prođe.

Pročitajte i ovo: Različite faze lečenja malignih bolesti

Frojdov termin “prorada gubitka”, upravo ukazuje na to da tugujući mora i može nešto preduzeti kako bi se prilagodio gubitku. Posmatraćemo tugovanje kao aktivan i psihodinamičan proces koji se ostvaruje kroz zadatke.

Pročitajte i ovo: Usamljenost i samoća – ima li razlike?

Prihvatanje stvarnosti gubitka

Da bi se tugovalo, odnosno, da bi se započelo sa procesom žaljenja, neophodno je da osoba prihvati gubitak.

Čovek ne može da žali za nečim ako pre toga nije doživeo njegov gubitak. Kako možemo da žalimo za izgubjenim partnerom ako nismo prihvatili da je on otišao, ako se nadamo da će se vratiti i čuvamo emocije za njegov povratak?! Izbegavamo da se suočimo sa emocijama koje nosi gubitak i da prihvatimo stvarnost. Početni zadatak u procesu tugovanja jeste prihvatanje da se gubitak desio i da je emotivna veza sa objektom prekinuta.

Kada se gubitak desi ljudi često imaju osećaj nestvarnosti, da se nije desio. Na neki način poriču stvarnost gubitka i trude se da odlože suočavanje. Neke od uobičajenih reakcija mogu biti prepoznavanje osobe koju su izgubili u drugima, poricanje značaja gubitka, selektivno zaboravljanje činjenica o gubitku ili dozivanje osobe, očekivanje njenog povratka svakog trenutka i dr. I to nije ništa neobično ako traje vremenski kratko.

Pročitajte i ovo: Gde prestajem ja – gde počinješ ti?

Prvi zadatak u procesu tugovanja jeste postizanje svesnosti da se gubitak desio, da je gubitak stvaran.

Kroz razgovor o gubitku, okolnostima koje su ga pratile i čine ga stvarnim, osoba će postepeno prihvatati stvarnost. Zato, kada osoba ponavlja priče o gubitku, treba je podržati u verbalizovanju priče, jer time potvrđuje stvarnost onoga što je doživela i suočava se sa tim da se gubitak desio.

Pročitajte i ovo: Gordijevi čvorovi ljubavi – umete li da se razvežete?

Međutim, prihvatanje gubitka ne uključuje samo postizanje kognitivne svesnosti o gubitku. Osoba može intelektualno da prihvata da nekog nema i da se rastala sa nekim. Svesna je da je nekoga izgubila i da neće imati emotivne razmene sa tom osobom, ali to ne znači da je osoba prihvatila gubitak.

Prihvatanje stvarnosti gubitka uključuje i postizanje emotivne svesnosti da je prekinuta emotivna veza sa tom osobom.

Izražavanje emocija povodom gubitka i njihovo verbalizovanje povećava emotivnu svesnost da je odnos prekinut. Ako se ostavi dovoljno prostora osobi da izrazi svoje emocije, da plače, čezne, ljuti se ili govori o tome kako se oseća, i da se susretne sa njihovom snagom, gubitak će se i emotivno doživeti.

Pročitajte i ovo: Zašto se ”ona ili ja” ljubavni trougao češće događa?

Gubitak bliske osobe će biti prihvaćen samo ako postoji svesnost da se on i desio.

Za potpuno prihvatanje gubitka biće potrebno vreme, tokom celog procesa tugovanja osoba će raditi na tome. Trudiće se da prihvati emotivnu stranu gubitk, da joj se prilagodi i integriše je u svoj život. Međutim, da bi došla do toga, moraće da ima dozvolu okoline da izrazi svoje burne i intezivne emocije, na samom početku procesa tugovanja, kako bi postala svesna gubitka.

Prorada bola – emotivno prihvatanje gubitka, prepoznavanje doživljaja i osećanja

Zadatak prorade bola podrazumeva doživljavanje bolnih emocija, njihovo razumevanje i prihvatanje, a ne samo izražavanje. Nekada tugujući poriču prisutnost bola povodom gubitka. Umesto da se prepuste, da osete ljutnju, krivicu, uznemirenost, usamljenost, bespomoćnost ili žalost, trude se na sve načine da ih izbegnu i ne dožive.

Pročitajte i ovo: Posle prvog susreta

Žele trenutno olakšanje od bola, što je razumljivo.

Pokušaće da bol koju osećaju kompenzuju nekim trenutnim prijatnim emocijama, te mogu ispoljavati različita ponašanja od uzimanje lekova, alkohola, droge, preterane socijalne angažovanost do idealizovanja bliskosti koju su izgubili.

Nekada će prepričavati lepe uspomene, govoriće samo o pozitivnim stranama bliske osobe, imaće samo “reči hvale” za ono što su ili koga su izgubile, dok će one ne toliko prijatne aspekte osporavati ili zaboravljati.

Pročitajte i ovo: Razvod – da li je to ono što zaista želim?

Ovo mogu biti uobičajene reakcije koje imaju zaštitnu funkciju jer pomažu osobi da se trenutno reši neprijatnih emocija i ne otkrije drugu stranu doživljene stvarnosti. Na neki način, tugujući će pružiti sebi mogućnost da izbegne emotivnu bol. Ako osoba uporno izbegava ili potiskuje bol, može se očekivati produbljivanje, tj. otežani procesa tugovanja.

Međutim, da bi se proces tugovanja nastavio, neophodno je suočavanje sa emocijama i njihovo prihvatanje.

To nije moguće odjednom ili odmah nakon doživljenog gubitka. Zbog velikog bola, osoba nekada ne može ni da prepozna sva osećanja koja ima. Prvi korak u proradi bola jeste da se prepoznaju osećanja koja je gubitak pokrenuo, a potom i njihovo razumevanje i prihvatanje.

Pročitajte i ovo: Nadrndani muškarci i plačljive žene

Razumevanje emocija uključuje otkrivanje kako i zašto su se ta osećanja javila, koliko su povezana sa osobom koja je izgubljena. Ko je osoba koju su izgubili, sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama. Koji je intezitet doživljenih osećanja i šta osoba može da uradi sa njima, na koji način može da ovlada njima. Tugu mora pratiti svest o tome koga je osoba izgubila, ljutnja mora biti pravilno usmerena, krivica treba da bude pravilno procenjena i razrešena, a uznemirenost prepoznata i ovladana. Podrška je veoma bitna kako bi se ovaj zadatak pozitivno završio.

Kod osoba koje ne mogu da prorade bol, često vidimo da koriste neke nezrele mehanizme odbrane, kao što su projekcije, idealizacije, cepanje doživljaja (isključivo samo pozitivan ili samo negativan) i dr.

Svi ovi odbrambeni manevri ukazuju da osoba nije uspela da se sama pozitivno izbori sa gubitkom, što će nametnuti potrebu da se okolina više angažuje.

Pročitajte i ovo: Stalno nailaziš na zatvorena vrata? Evo zašto i kako da to promeniš!

Nekada podrška okoline može izostati iz različitih razloga, od toga da je i sama pogođena gubitkom, do toga da nije dovoljno vešta da pomogne u proradi bola zbog gubitka. Stručna pomoć u proradi bola je ponekad neophodna. Pružanje stručne pomoći može doprineti u razvoju ili deblokiranju onih emocionalnih kompetencija koje su važne za proces tugovanja, kao i usmeravanje ovog procesa ka postizanju gore navedenog cilja.

Pročitajte i ovo: Kako da uspešno promenite posao – korak po korak

Prilagođavanje na gubitak

Iako je ovo zadatak celog procesa tugovanja, razumevanje oblasti na koje se osoba prilagođava daće nam mogućnost da joj olakšamo u tim nastojanjima. Prilagođavanje na gubitak se može posmatrati kroz tri područija, mada se oni odvijaju istovremeno i prepliću se.

Prvo područije koje zahteva prilagođavanje je tzv. spoljašnje prilagođavanje. Spoljašnje prilagođavanje podrazumeva prilagođavanje na nove životne uloge, nove načine funkcionisanja, menjanje navika ili obrazaca ponašanja. Ponekad tugujući nije ni svestan koje je sve uloge bliska osoba imala u njihovom životu i otkriva ih tek nakon gubitka.

Pročitajte i ovo: Možemo li da volimo dve osobe u isto vreme?

Da bi nastavio sa svakodnevnim funkcionisanjem, moraće da prihvati te uloge, ovlada novim veštinama i načinom funkcionisanjem. Razvijanje novih veština, ovladavanje novim ulogama ili razvijanje novih navika traži dodatnu energiju i psihičko angažovanje od tugujućeg, što nije lako i jednostavno.

Pročitajte i ovo: Kraj strasti početak je ljubavi

Spoljašnje prilogođavanje može biti izuzetno teško kada se prekinu bračni odnosi ili odnosi koji su bili svakodnevni i intezivni.

Spoljašnje prilagođavanje prati i prilagođavanje na samog sebe, tzv. unutrašnje prilagođavanje. Prihvatanje sebe (“Ko sam sada ja bez voljene osobe?”), kako iz perspektive novih uloga, tako i iz perspektive doživljaja sebe i svoje ličnosti.

foto Vicent Boiteau

Kod osoba gde je partner bio stub samopouzdanja i samopoštovanja, nakon njegovog gubitka, osoba će se suočiti sa tim njegovim funkcijama i na osnovu toga razvijati osećanja prema sebi. Gubitak tog partnera može značiti ujedno i gubitak vlastitog samopouzdanja i samopoštovanja, pa se može javiti da tugujući percepira sebe kao bespomoćnog ili neadekvatnog. Unutrašnje prilagođavanje uključuje samorefleksiju i prilagođavanje na ono što se percipira.

Pročitajte i ovo: Samo za singl majke

Posebna perspektiva prilagođavanja je tzv. duhovno prilagođavnje. Nakon gubitka bliske osobe tugujući želi da se reši bola, ali isto tako, i da preuzme kontrolu nad životom. U želji da ima što veću kontrolu nad sobom i sopstvenim životom, postaviće pitanja čiji odgovori daju smisao gubitku, do tadašnjim verovanjima i uverenjima.

Pročitajte i ovo: Kako preživeti suze

Tražiće odgovore na pitanja: “Da li je svet dobronameran?”, “Da li svet ima smisla?”, “Da li osoba vredi sama po sebi?”

Neki će odgovore potražiti u religiji, drugi u filozofiji ili nauci. Duhovno prilagođavanje uključuje razmišljanja koja se tiču temeljnih vrednosnih uverenja sa kojima je osoba do tada odrastala i živela.

Obustavljanje zadatka prilagođavanja na gubitak vodi ka neprilagođavanju. Ljudi često sami sabotiraju sebe u ispunjavanju ovog zadatka. Ne trude se da razvijaju nove veštine, prihvataju vlastitu bespomoćnost i koriste mogućnost da se ne suočavaju sa teškoćama i zahtevima okoline. Na neki način, izvlače korist iz svojih saboterskih ponašanja i prave pogrešne emotivne kalkulacije, što će se odraziti na ishod procesa tugovanja.

Pročitajte i ovo: Šta nije OK sa onima kojima niko nije OK?!

Afirmativni nastavak života

U želji da se ostane što duže povezan sa osobom koja je izgubljena i voljena, tugujući odlažu ulazak u novo poglavlje svog života.

Neki sklapaju pakt sa sobom kroz ideju “neću nikada više nikog voleti” i tako ostaju zarobljeni u tački kada se gubitak desio.

Pročitajte i ovo: Karma i tajne ljubavi

Ostaju u “trajnoj vezi” sa osobom koja je izgubljena i time zatvaraju vrata novim životnim iskustvima. Imaju utisak da bi “izdali” osobu ili nekadašnji odnos ako bi se emotivno investirali u nove životne prilike. Uverenje da izgubljena osoba ostaje u nama, da je zadržavamo u sebi, bez obzira na to što nije pored nas, predstavlja osnovni način da se ovaj zadatak ostvari.

Foto Kaci Baum

Kroz lepa osećanja doživljena u nekadašnjem odnosu, a sada kao uspomene koje žive u samoj osobi, povezanosti može ostati aktivna nakon gubitka tako da ne remeti nastavak života. Osoba mora naći prikladno mesto za nekadašnji odnos u svom emotivnom životu koji je neće remetiti da efikasno dalje funkcioniše. Integrisanje doživljaja u vlastiti emocionalni život, kao jedno od emotivnih iskustava u životu, otvara mogućnost da se osoba ponovno investira u nove objekte, da želi nove oblike bliskosti.

Pročitajte i ovo: Zašto volimo one koji vole samo sebe?

Svi navedeni zadaci nesmeju da se shvate kao fiksna progresija u procesu tugovanja. Tugujući se može vraćati na njih, ponovo prorađivati i raditi na njima istovremeno. Prilikom pružanja podrške treba imati ovo na umu kako ne se ne bi upalo u zamku razmišljanja da je proces tugovanja fiksiran kroz faze ili stadijume.

Pročitajte i ovo: Kako emocije utiču na stvaranje bolesti?

Emocionalni život osobe je dinamičan, tako da i ostvarivanje ovih zadataka je dinamično, bez obaveznog redosleda.

Treba imati u vidu da započinjenje i završavanje zadatka bitno zavisi od toga kolika je emocionalna zrelost osobe.

Kod osoba koje imaju probleme u bazičnim emocionalnim sposobnostima, izvršavanje zadataka će biti praćeno problemima.

Pročitajte i ovo: Kako dolazi do devijacije energije kod depresivnih stanja?

Prihvatanje celovitog doživljaja gubitka, njegovo integrisanje, zadržavanje na uspomenama i nastavak progresivnog života zahteva angažovanje bazičnih emocionalnih sposobnosti (mentalizaciju, celovitost objekta, konstantnost objekta, tolerancija na frustraciju, tolerancija na ambivalenciju i dr.) o kojima ćemo pisati nekom sledećom prilikom.