Ljutnja kao odbrana od
… od povređenosti
Džema se čvrsto drži svoje ljutnje, sumnjičavo me gleda dok rutinski objašnjavam ko sam, ko nisam i kako bih mogao da joj pomognem. Izgleda zbunjeno i besno. Sve što kažem dočekuje s prećutnim: „Da, pa?”, ali kad na kraju progovori, ne gubi vreme na objašnjavanje koliko je nepravedno što je morala da ode iz stare škole zbog tuče i koliko ne želi da bude u ovoj novoj školi. Priča mi o tome da živi sa ocem i užasnom maćehom i o tome kako mrzi, istinski mrzi svoju majku.
Shvatam da se čvrsto drži svoje ljutnje jer je u dubini duše povređena. Ipak, ne može da plače. Primećujem da s vremena na vreme briše ugao oka gde bi mogla da se nađe suza, očekujući da će tamo nešto naći.
Međutim, ne nalazi ništa. Kao i mnoge otvoreno ljute devojčice, od kojih vršnjaci očekuju da stalno izvode trikove neposlušnosti, ona se muči da pomiri muškaraču kojoj njeni drugovi aplaudiraju s petnaestogodišnjom devojčicom koja se skriva duboko unutra.
Biti muškarača je veoma lako – Džema po ceo dan može da glumi da je nije briga, da sabotira sve pokušaje da joj se pomogne i da se postavlja kao autsajder u svakoj situaciji.

Prevod sa engleskog Jadranka Đerić-Počuča, Izdavač Psihopolis, 2020. www.psihopolis.edu.rs