Sedeli tako nas dvoje na sunčanoj terasi, kadli nam se obrati stariji gospodin sa susednog stola.
Kaže mu: „Trebalo je da dođeš kod mene, selim se iz stana u kojem sam živeo četrdeset godina, poklonio sam sve knjige i nameštaj. Komšije su napravile proslavu u moju čast, pa sad moram i ja za njih da napravim feštu, pre nego što odem u novi stan.“

Stane da mi priča da je prodao stan i kupio manji. Žena mu je u domu, kaže, boluje od Alchajmera već nekoliko godina i nikoga više ne prepoznaje. „Leži u dekubitisima, čeka kraj, a deca dolaze i kukaju. Ja ne kukam više“, zaključuje pribrano.
Ton glasa mu je miran, pogled bistar i govori bez zastajkivanja.
„Jeste li se udali?“, upita me, a na moje odmahivanje glavom dodaje: „Oženio sam se, jer sam zaključio da bi trebalo da se oženim. Tada sam imao trideset i sedam godina, a žena deset manje. Imamo dve ćerke, zovu me, skuvaju mi ručak – ja znam samo jaje da napravim. I svaki dan me zovu, znaš, kažu da su ćerke lojalnije od sinova. Ne prođe dan da ne me nazovu i pitaju kako sam. I unuke imam. Sve sam napravio kako je red. Osamdeset četiri godine imam i sve sam stigao. Je l’ imaš posao“, pita me dalje. „Nemam, nešto honorarno samo“, odgovaram. „Toga u socijalizmu nije bilo“, priseća se moj sugovornik, „samo na neodređeno. A zato je i teško venčati se vama mladima. Ima još vremena.“
Brza matematika u glavi, jednostavne računske operacije – imam trideset godina, njegova žena je imala dvadeset i sedam kad su se venčali, on je imao trideset i sedam, a sada ima osamdeset i četiri. I sve je stigao. „Ima još vremena”, lepo čovek kaže.
OK, super – stići ću da se udamm, ako to budem htela, stići ću i da napravim dve ćerke, ako budem htela i mogla, pod pretpostavkom da nađem nekoga s kime želim da razmenim genetski materijal, i, ako budem imala posao – na neodređeno. Je l’ to onda to? Jesam li onda ostvarena, samoaktualizovana, hoću li onda biti srećna? O, kristalna kuglo, reci mi!
Prava je istina da nemam na koga da se ugledam. Niko od mojih prijatelja nije u braku. Padaju promašene opklade o tome ko će prvi, a i dalje se baš ništa ne događa po tom pitanju. Znam da je reč o mehuriću u kojem živim i znam da se izvan tog mehurića ljudi i te kako žene, rastaju, rađaju decu i odgajaju ih. Prestali su da sebi postavljaju pitanja, ako su ih ikad i postavljali, o tome treba li to da učine, kad je pravo vreme i postoji li uopšte pravo vreme? Rekli su „hop“ i skočili sa stene u more, dok ih mi ostali sumnjičavo posmatramo s ivice obale. Vidimo ih kako plivaju, međutim, i dalje procenjujemo jesmo li se spremni da se pokvasimo i sami zaplivamo.
Navodno su šanse veće da će ti se nešto dogoditi, ako stalno o tome razmišljaš. Trik je, kažu ljudi, da vizualiziraš kako ti se željeno događa i na taj način u sopstvenoj svesti poseješ seme ideje koju je potom jednostavno realizovati.
Samo mantraj, mantraj i dogodiće se. To vredi za sve materijalne i nematerijalne životne dobitke. Pomaže i ako izradiš poster s motivacionim porukama i potom ga zalepiš na frižider, a nije zgorega izgovoriti naglas svoje želje u ogledalo prilikom obavljanja jutarnje nužde. Za one zaista odlučne zgodan odabir je i tetovaža.
Jesu li srećne mame koje u Adidas trenerkama, s velikim, sunčanim naočarima guraju kolica promenadom? Koje su, još kao male, znale da jednog dana žele da guraju kolica s pravim, živim bebama, umesto onih plastičnih ili su nakon nekoliko desetaka samozadovoljnih godina shvatile da su dovoljno dugo i sa zadovoljavajućim uspehom brinule o sebi, te da bi se sad mogle da se okušaju u brizi za nekog drugog, zauvek?
„Ja sam znala da želim“, odgovara mi na pitanje moja prijateljica, srećna i umorna mama. Dora ima šest godina, ide u prvi razred i predivna je. Nije što je naša!
Dok je bila beba, sve vreme je njonjala u kolicima i satima smo mogle da lunjamo s njom gde god smo htele. Danas je Dora spremna da se baci nasred prodavnice da odmori noge, cviljenjem da zahteva kutiju keksa koji stoji na blagajni i nakon svake rečenice koju uspem da razmenim s njenom mamom, mojom nekadašnjom najboljom drugaricom, a sada ličnom asistentkinjom malog zlata, dolazi jedno: „Mama, vidi ovo!“
Napola iznerviranim, a napola zadivljenim pogledom posmatram kako moja prijateljica kupuje keks, skuplja mrvice, briše bale, skida i opet odeva jaknicu i jede poluprožvakane ostatke hrane malog zlata. „Popizdeću, ne mogu više“, šapće mi na uvo dok Damien iz The Omena mlatara nogama i na mobilnom igra Candy Crush u retkim trenucima kad nas pusti da razgovaramo.
„Mora da vadi krajnike krajem maja meseca, a triput je bila bolesna u mesec dana. Ne spava ona, ne spavam ja, ne mogu“.
Saosećajno klimam glavom, makar, zapravo, nemam pojma kako je to, a dotad Dora sišući slamku, vadi led iz ledenog čaja i pretovara ga na pod. Posve je nepredvidiva i časti nas briljantnim uvidima, duhovitostima i prostotama. Dok gledam njihovu ljubav i nežnosti, pomislim kako bi bilo lepo imati to isto. Kad Dora zaurla tri puta zaredom iz sobe, dok njena mama trči noseći lavor pre nego sadržaj Dorinog želučića završi na tepihu, pomislim: “Možda jednog dana.“
Ima jedan stih Goribora koji kaže: „Kad počnem da radim/Sagradiću kuću/Naći ću ženu/Napravićemo decu/Na nju da liče/Po meni da ih zovu/Njoj da plaču/Sa mnom da skaču“.
Gospodin s početka je sve napravio po redu, bez preskakanja koraka, zajedno sa svojom partnerkom, na čiju se pomoć i saradnju oslanjao. Moja prijateljica je svoje korake napravila drugačije, bez partnera i uz pomoć svoje porodice. A neke od nas koraci vode u drugom smeru. Dok se polako udaljavamo od ruba stene, svesni smo da je more tu. Ako poželimo, treba samo da se zaletimo i skočimo. Ili nastavimo sa sunčanjem.