Verujem da znate (za) najmanje jednu osobu koja čitavu večnost (svima) kuka i žali se na svog partnera/ku i dugogodišnju vezu ili brak s njim/njom.

Najmanje jednu osobu koja mašta o izlasku iz veze ili braka u kojem je i o tome, među ostalim temama, razgovara i sa stručnjakom. (za) Najmanje jednu osobu koja kuka li kuka i žali li se žali i – ništa. Ili znate (za) nekog takvog, ili ste vi lično u tako nekoj priči, zar ne? Želeći da doprinesem boljem razumevanju pomenutog fenomena, pišem redove koji slede. Nadam se da će biti od koristi i pomoći.

Marina Drobnjaković, dipl. psihološkinja i psihoterapijska savetnica

Na navedeno u uvodu se, rekla bih, logično nadovezuje priča o simptomima, tj. znacima na temelju kojih je moguće prepoznati partnerstvo date vrste.

Pročitajte i ovo: Zašto nam je strah potreban

Naime, oni koji se ne podnose ali tolerišu, tj. trpe bivanje u međusobnom nepodnošenju, po (nepisanom) pravilu pričaju jedne iste, prazne priče: o tome kako im je svega dosta i ne mogu više (iako život pokazuje da mogu), o tome kako bi najradije samo otišli i zauvek završili s njim/njom (iako samo ostaju gde su, rado ili ne) ili o tome kako im je potreban neko drug(ačij)i i odgovarajući (iako se s nekim ko ne odgovara nikako ne može provesti (naj)veći deo života).

Partneri koji su zajedno po svaku cenu – po (nepisanom) pravilu, takođe – dođu do toga da je (odavno) sve već rečeno i s rečenim (nikada) ništa nije urađeno. Dođu do toga da jedno drugom kažu i ono što bi trebalo da prećute i zadrže za sebe.

Pročitajte i ovo: Emocionalna nezasitost

Dodatno, ono što je već rečeno ponavljaju u nedogled. Dođu i do toga da nebrojeno mnogo puta pomenu razilaženje ili razvod, jedno drugom i(li) mnogim drugima i – ne bude ništa. Sve se nastavi po starom. Ako se, nekim čudom, posle čitave večnosti i raziđu, onda to bude na želju i predlog samo jednog od frustriranih. Drugi ipak ne bi ili ni sam ne zna šta bi. Po (nepisanom) pravilu, opet i takođe.

U ovakvim partnerskim dinamikama žene se i bune, iniciraju razgovaranje o problemu, usuđuju se na ulaženje u konflikt i svađu, dok se muškarci povlače u nereagovanje, ignorišu postojanje problema, ćute i čekaju da se završi i prođe – partnerkino zvocanje, pridikovanje, “tupljenje”, “davljenje” i držanje monologa. U ovakvim partnerskim dinamikama muškarci se, najčešće, najkraće rečeno prave mrtvi. Žene, s druge strane, ni mrtve ne mogu da budu i prave se mrtve.

Pročitajte i ovo: O lošim stvarima se (ne) priča: Zašto ćutanje (ni)je zlato?

Primetim da je bivanje u dugogodišnjem partnerstvu s drugim za mnoge uspeh nad uspesima, čak i kada to dugogodišnje partnerstvo nije ni slika ni prilika kvaliteta, odnosa ljubavi, udobnosti, prijatnosti i uzajamnosti. Štaviše, mnogi sebi pred sobom i drugima olakšavaju pričanjem priča o “izdizanju” iznad dosade, rutine i varanja kao trivijalnosti. Tako, malo po malo, poveruju u sopstvenu priču o tolerantnosti, emancipovanosti i otvorenosti uma.

People photo created by yanalya - www.freepik.com
Foto Freepik.com

Da s prethodnim u vezi ne bude zabune: život, između ostalog, čini pričanje priča. Pričanjem priča razumevamo, prorađujemo i integrišemo sopstvena iskustva, dajući im smisao. Pričanje priča je potrebno i uvek korisno – nekada samo kratkoročno i u datom trenutku, nekada suštinski i dugoročno gledano. Neke su priče, međutim, samo odbrana od stvarnosti koju živimo i opravdavanje pred njom.

Pročitajte i ovo: Pazi koga biraš: Što u izlogu, to u radnji!

Kako i šta dobijaju oni koji u partnerstvu s drugim ostaju po svaku cenu? Najpre, nastavljajući po starom ostaju u poznatom a, poznato je, ako ništa drugo, predvidivo i (garantovano) izvesno a, kao takvo, nekada se procenjuje (mnogo) boljim ili samo (mnogo) jednostavnijim od nepredvidivosti i neizvesnosti.

Pročitajte i ovo: Tramvaj zvani čežnja: Čemu nas uči odbačena ljubav?

Zatim, onaj koji nastavlja po starom po svaku cenu oslobađa se zahtevnosti izlaženja iz zone komfora, koje za sobom povlači okretanje novog lista i počinjanje ispočetka. Mnoge ćete ljude čuti da kažu ovo ili slično ovome: “Ko će sada tražiti/upoznavati nekog novog?”

Dalje, s pričom o prekidanju dugogodišnjeg (bračnog) partnerstva izlazi se pred manje ili više bliske ljude što se, takođe, neretko doživljava izuzetno iscrpljujućim. Progovaranje o odlučivanju na razvod ili raskid dugogodišnje veze znači suočavanje s tuđom radoznalošću i (neprijatnim) pitanjima.

Pročitajte i ovo: ŽENOHOLIK  – dominantni seksualni predator

U krugu bliskih obično ne bude (silnog) iznenađivanja, jer – oni koji nas znaju i pažljivo posmatraju, vrlo dobro vide i ono što pokušavamo da sakrijemo. Dovoljno je onih koji ne veruju u fotografije i predstave za javnost.

Pročitajte i ovo: Emocionalno iskustvo ljubavnog trougla

Suma sumarum, oni koji od svojih partnera nikuda i nikako ne odlaze, odlučuju da traju bez obzira na sve. Nažalost, ta je komponenta neretko daleko ispred strasti i bliskosti (intimnosti) u partnerstvu s drugim. I ta je komponenta, na još veću žalost, ona koja najviše opredeljuje trajanje jednog odnosa. Kažem na još veću žalost jer je, od navedene tri, neretko jedina prisutna i dovoljna.

People photo created by yanalya - www.freepik.com
Foto Freepik.com

Uprkos svemu traju oni koji misle i veruju da je išta bolje nego ništa. Oni koji misle i veruju da je bivanje u kakvoj-takvoj partnerskoj zajednici bolje od “rasturanja porodice”, samovanja i potencijalne usamljenosti. Eventualna promena na bolje ne procenjuje se vrednom stavljanja na kocku onoga što se već ima i živi.

Pročitajte i ovo: Kako da znate da još uvek nije vreme da odustanete od vaše veze

Osim komunikacije i (ne)razgovaranja o problemima, u ovakvim vezama i brakovima “škripi” i seks. Odnosa nema ili ih, ako ih i ima, žena “odrađuje” i “obavlja”. Nepostojeći ili loši seksualni odnosi su, rekla bih, logična posledica disfunkcija druge vrste.

Pročitajte i ovo: Oni koji se ne daju voleti ili portret samopouzdanja (u mladosti)

Tolerancija na frustraciju prosečne, zdrave osobe ipak ima neku granicu. Negde završava. Prosečna, zdrava osoba obično ne može da ima odnose s partnerom kojeg ne podnosi i s kojim ne razgovara.

People photo created by senivpetro - www.freepik.com
Foto Freepik.com

U praksi se to, kako vidim, neretko “rešava” na sledeći način: muškarac koji nema odnose s dugogodišnjom (bračnom) partnerkom ima ih s nekom drugom ženom, dok ih žena nema ni sa kim – ni s dugogodišnjim (bračnim) partnerom, ni s nekim drugim. Žene su, kako vidim, češće i više spremne da trpe i mire se sa situacijom.

Pročitajte i ovo: LJUBAV IZ SAŽALJENJA: Iskrivljeni način davanja ljubavi

Dužina trajanja partnerskog odnosa je vrlo relevantna. Što su partneri duže zajedno, to više razmišljaju na sledeći način: “Kada smo do sada (i ovoliko dugo) ostali zajedno, bićemo zajedno i od sada.”, “Prošao je voz, kasno je za promene.”, “U ovim se godinama ne razilazi.”

Pročitajte i ovo: Svim lepšim polovinama, damama, ženicama i praktičnim ženama

Svojevremeno je klijentkinja s kojom sam radila primetila kako je “normalnije” i više za očekivati da se ljudi posle mnogo godina zajedništva ne vole ili i ne podnose, nego što je “normalno” i za očekivati suprotno tome. Takve i slične pesimističnosti i iracionalnosti (neogranično) dugo mogu zadržavati u nezadovoljavajućem i lošem. Nažalost.

Zatim, u odnosima iz kojih niko nikuda ne ide, dugo pa i zauvek ostaju oni kojima manjka samopouzdanja, samopoštovanja i ljubavi prema sebi. Oni koji ne osećaju da smeju i mogu nešto da urade sa sopstvenim nezadovoljstvom. Oni kojima se drugačije, novo i bolje čini malo verovatnim, ljudi s istorijom “neuspeha” u partnerskim odnosima. Oni koji su, jednostavno, isuviše uplašeni i obeshrabreni da bi nešto uopšte pokušali.

Pročitajte i ovo: Transgeneracijski prenos narcizma: Najviše boli ono na šta nismo mogli da utičemo

Ako roditelji žive isto ili slično i naučili su prelaženju preko svega i ostajanju u svemu – dodatno je teško i još teže. Ako su roditelji u braku ostajali “zbog dece”, vrlo je moguće da će u braku “zbog dece” ostajati i njihova deca, pošto dobiju decu.

Pročitajte i ovo: Transgeneracijski prenos narcizma: Najviše boli ono na šta nismo mogli da utičemo

Naravno, oni koji kažu da brak biraju zbog dece, isti, zapravo, biraju zbog sebe ali im je, razume se, lakše da se opravdavaju i izgovaraju, nego da budu iskreni pred sobom i drugima. Teško se živi ruku pod ruku s (interesnom) računicom. I, uzgred, oni koji su zajedno ostajali “zbog dece” – zajedno ostaju i pošto deca od njih odu.

People photo created by marymarkevich - www.freepik.com
Foto Freepik.com

Postoje mesta i kritične tačke s kojih nema povratka i vraćanja na staro. Ne može biti bolje nakon što je (pre)dugo loše. Kao što preminuli ne može oživeti, ne može se reanimirati ni spasiti odnos koji je upropašćen preko svake granice i mere.

Pročitajte i ovo: Gde prestaje empatija, a počinje samodestrukcija: Da li empatija vodi u loše životne odluke?

Naravno, u takvom odnosu ipak možete o(p)stati ako možete, hoćete i nemate decu. Ako imate decu, morate misliti i na njih. I vrlo voditi računa o tome čemu ih, kako i koliko dugo učite.