Mnogi tragaju za smislom i načinima da unaprede svoj život i učine ga srećnijim i ispunjenijim.

Lujza Hej, veliki motivator i najpoznatiji životni trener je inspirisala i našu poznatu pop pevačicu Kseniju Mijatović da promeni svoj život na bolje. Mada neki Kseniju pamte kao talentovanu košarkašicu, a većina je zna kao sjajnu pevačicu, s posebnom bojom glasa, ipak, već neko vreme Ksenija inspiriše ljude ne samo izuzetnom energijom i glasom, nego i svojim rečima.

U razgovoru sa Marinom Jablanov, za Dnevnik, kaže da voli ljude i da voli da priča, zato i voli da drži radionice.

To je moj idealan ambijent! Moj koncept je oslanjajući se na Lujzu Hej rad na svesnosti, rad s emocijama. Vežbe i tehnike kojima se služim sam i sama isprobala. To su one tehnike koje pomažu da prevaziđemo sopstvena ograničenja, tehnike koje nas upućuju kako da se snađemo u situacijama kada nemamo dovoljno samopouzdanja, ili kada mislimo da ne posedujemo dovoljno kapaciteta da ih prevaziđemo.

Ksenija Mijatović, psihološkinja, privatna arhiva

Šta je bio vaš okidač za promenu?

Nezadovoljstvo koje sam osećala navelo me je da počnem da razmišljam o sebi i svom životu, iako je moj život naizgled bio fantastičan za sve ljude oko mene. Važno je da razumemo da je za naš život važno ono što mi mislimo o njemu i kako ga mi vidimo, a ne drugi ljudi. To je najčešća zamka u koju upadamo. Ako svi drugi oko nas misle da nam je život divan i ako on jeste divan, ali po vrednosnom sistemu naše porodice, prijatelja – onda još osećamo i krivicu da bilo šta kažemo. Tada se zatvaramo za ono što istinski osećamo, a kada se ta osećanja dugo potiskuju – eto nama nezadovoljstva, koje ako se ne prepozna i ne reaguje na vreme, zaista može da naruši kvalitet života.

Kako prihvatiti promene i koliko su ljudi spremni da se menjaju?

Na fizičkom i emotivnom nivou se menjamo, hteli mi to ili ne, jer nas svako životno iskustvo oblikuje. No, kada govorimo o duhovnosti kao stanju svesti, ne u religijskom smislu, nego kao stilu života koji živimo tj. kako se odnosimo prema sebi i drugim ljudima, onda govorimo o promeni koja mora da dođe kroz volju čoveka. Otpor prema promenama postoji zbog prirodne tendencije čoveka da stvara navike i zbog mnogih subjektivnih činilaca. Neretko mnogi od nas misle da promena obavezno mora da bude šokantna ili katastrofična. Istina je da to nije tako. Svaka promena je dobra, a najbolja je ona koju smo sami, svojim odlukama doneli u naš život.

Kako je Lujza Hej ušla u vaš život?

Rečenica Lujze Hej „Ako promenimo način na koji razmišljamo po mnogim pitanjima, možemo da promenimo ceo svoj život“ je zatreperila u meni dok sam gledala film o njoj. Nije stvar te rečenice, nju znamo odavno od mnogih duhovnih ljudi, stvar je u tome što je ona ponudila konkretne alate kako to i da učinimo. Lujza je iskoristila mnoštvo vežbi iz različitih psihoterapijskih modaliteta i uklopila ih vrlo mudro i precizno.

Ksenija Mijatović, privatna arhiva

Da li ste pre toga posećivali neke radionice za lični razvoj?

Do tada nisam posećivala takve radionice, između ostalog i zato što ih nije bilo u ovom broju koliko ih danas ima. Međutim, imala sam priliku da radim s vrhunskim psihoterapeutom u Beogradu, s kojim i danas imam komunikaciju i često tražim savete oko mog rada s ljudima.

Lujza Hej je promovisala afirmacije. Da li su one po vama dobra tehnika?

One jesu dobra tehnika, ali pripadaju polju prevencije, samomotivacije i rada na samopouzdanju donekle. Važno je da istaknem da što su individualnije to su delotvornije. Ono što radionica nudi jeste veliko spremanje života u smislu – gde smo sada, da li je to mesto na kom želimo da budemo, ako nije – gde želimo da budemo i kako. Veoma često radionice pomognu da razumemo bolje svoje odnose sa drugim ljudima i šta želimo od tih odnosa.

Ljudi često ne znaju šta žele i mnogima jeste to problem, zar ne?

To je zato što rad na sebi nije samo intelektualan, da jeste, ne bi nam bili potrebni treneri, mnogo toga bismo mogli da naučimo iz fantastičnih knjiga izuzetnih pisaca, kao što su Dostojevski i Tolstoj, recimo. Rad na sebi traži duboko preispitaivanje svega onoga što mi jesmo. Kada sam uradila jednu jednostavnu vežbu, koja se ticala mojih nedovršenih studija nemačkog jezika i književnosti, shvatila sam posle 15 godina da ja ne želim taj fakultet! Nekada je teško doći do toga da sam sebi kažeš: „Ja to ne želim! I imam pravo da to ne želim!”

Da li je to bio razlog da upišete psihologiju?

Oduvek sam volela ljude, to znaju svi Novosađani koji me poznaju. Moja mama često kaže da sam se u mladosti družila sa celim gradom. To je istina, imala sam mnogo različitih društava – od sporta, muzike, škole, fakulteta. I danas volim ljude, podjednako kao i tad. Želja mi je da inspirišem ljude da prigrle život obema rukama i fakultet mi je pomogao zaista mnogo.

Kako je došlo do toga da počnete da držite radionice i na koji način ste se nosili sa sumnjama u iskrenost onoga što radite?

Nije bilo teško da se odlučim da radim sa ljudima, bilo je pitanje trenutka kada će to nešto drugo biti, a da nije muzika. Nikada ne sumnjam u iskrenost onoga što radim jer sve ono što odlučim da radim – to radim zaista iskreno. Moja sumnja je bila da li radim ispravno, e zato sam i upisala studije psihologije i diplomirala sam 22. oktobra prošle godine, da bih to što radim radila na najbolji način.

Kako je to uticalo na vašu karijeru pevačice?

Moja karijera pevačice odavno nije na top listi naše muzičke i medijske scene, ali je još uvek broj jedan na top listi moje duše. Nedavno sam objavila album „Ksenija Mijatović live”, best of, sa dve nove pesme. Svi koji su voleli moje pesme, sa različitih albuma, našli su ih zajedno u novom ruhu, unplugged, u akustičnoj verziji, na jednom mestu i sa još dve potpuno nove pesme rađene u Americi.

Kako sebe vidite u narednom periodu?

Sebi želim da ostanem svoja, da još malo više otvorim vrata za promene koje sam stavila na dno liste svojih želja, da i dalje tako divno i naivno verujem u ljude, da budem zdrava i zahvalna za sve dobro što sam u životu i od života dobila! Sve to želim i vašim čitaocima, naravno. U budućnosti sebe vidim okruženu ljudima koje inspirišem svojim rečima, sebe vidim kao presrećnu majku uspešnog muškog deteta. Nadam se, na nekom drugom meridijanu, da bih malo zadovoljila i dete u sebi, večitog avanturistu, koji čezne za novim izazovima.