Mnogi činioci u modnoj industriji utiču na njene konzumente, koji provode sve više vremena u pronalaženju inspiracije i informacija na internetu i u tradicionalnim medijima kad biraju i kupuju modne predmete uključujući tu i kozmetiku.

Iako je namena tih aktivnosti da podrže dobro obavešteno odlučivanje, one, takođe, omogućavaju i veću izloženost modnim fotografijama i reklamama, što može da dovede do zabrinutosti zbog izgleda.

Lepota ljudskog tela se u ljudskom društvu uvek smatrala važnom, ali standard lepote se menjao kroz istoriju i kroz kulture. Pošto ljudi žele da se uklope u ideal svog vremena i kulture, iz duha vremena izranja moderno telo. Naš spoljašnji izgled utiče na naš život na složene načine.

Kerolin Mer: PSIHOLOGIJA MODE – Izgled, identitet i samppoudanje
Prevod Jadranka Đerić Počuča
Izdavač: Psihopolis, Novi Sad, 2020.
www.psihopolis.edu.rs

Termin slika o telu prvi put je 1935. godine definisao Pol Šilder (Paul Schilder), austrijski psihijatar i učenik Sigmunda Frojda, kao „čovekovo opažanje estetike ili seksualne privlačnosti njegovog vlastitog tela.”

Novije definicije tvrde da je čovekova slika o telu proizvod ličnih doživljaja, ličnosti i niza društvenih i kulturoloških sila i da sadrži kognitivnu i emocionalnu komponentu. Prva se tiče opažanja izgleda vlastitog tela, a druga je reakcija na ta opažanja.

Slika o telu može da se iskrivi kad se nesrazmerno fokusiramo na veličinu ili oblik svog tela i opažamo ga kao telo koje nije u skladu sa društvenim standardima, koje je inferiorno u odnosu na druga tela i drugačije od „ideala” predstavljenog u medijima.

Moda nam omogućava da naglasimo ili prikrijemo određene aspekte svog tela i da se povežemo sa određenim društvenim ili etničkim grupama. Međutim, na tu slobodu da se potpuno izrazimo kroz odeću delom utiče stav koji imamo prema svom telu, recimo, koliko smo zadovoljni njegovom težinom i oblikom, teksturom i tonusom svoje kože.

S obzirom na uticaj društvenih i kulturoloških činilaca, naše mišljenje o vlastitom telu se može smatrati pokazateljem kulturne ideologije, društvenih odnosâ i ličnih aktivnosti. U tom smislu, tela postaju simboli pojedinaca kao društvenih bića u širem kulturnom i istorijskom kontekstu.

Sara Grogan (Sarah Grogan) objašnjava kako modna i kozmetička industrija naglašavaju i normalizuju ideal mršavog tela tako što predstavljaju žene kao mnogo mršavije nego što su to stvarne žene, a to se postiže stalnom upotrebom digitalno izmenjenih fotografija neuhranjenih manekenki i glumica.

Prema rečima feministkinje Naomi Vulf (Naomi Wolf), samo jedna od 40 000 žena ispunjava zahteve manekenske veličine i figure. Vulfova je 1991. tvrdila da je taj ideal ženskog tela „mit, nerazuman je i nemoguće ga je dostići,” pa, zbog toga, nastojanje da se on dostigne može dovesti do osećanja srama, nezadovoljstva vlastitim telom, niskog samopoštovanja kao i života provedenog u držanju dijeta i vežbanju.

Prilike da se izložimo modnim fotografijama i reklamama znatno su se povećale usled tehnološkog napretka i još više s razvojem društvenih medija. Zbog svoje sveprisutnosti, taj nerazumni ideal postaje norma s kojom se poredimo i kojom procenjujemo ili merimo vlastitu vrednost.

Tvrdnje Vulfove potkrepljuju dokazi koji pokazuju da, iako se devojke i mlade žene obično smatraju populacijom na koju najviše negativno utiču fotografije koje prikazuju izuzetno mršave manekenke, izloženost modnim fotografijama ima štetan psihološki uticaj i na muškarce i na žene u svim životnim dobima.

Iako je poređenje sa drugima važan faktor rizika za nezadovoljstvo vlastitim telom, na sliku o telu, takođe, negativno utiču i usvajanje kulturološkog standarda lepote u procesu socijalizacije kao i rodni stereotipi.

Bez obzira na uspeh feminističkog pokreta i poboljšanje nekih aspekata jednakosti za žene, tradicionalne rodne uloge i dalje vezuju ženstvenost za lepotu, a muževnost za moć. Rodna socijalizacija naglašava fizičku privlačnost ženâ kao meru njihove društvene vrednosti, te ovekovečuje društvenu objektifikaciju stalnim kulturološkim posmatranjem.

Povrh toga, stereotipno ženske osobine, kao što su zavisnost i pasivnost, uzrokuju nisko samopoštovanje i potrebu za traženjem odobravanja od drugih. To se može manifestovati težnjom ka „idealnom” telu budući da žene, a sve više i muškarci grade samokritičan stav prema svom fizičkom izgledu, što dovodi do nepoštovanja sopstvenog tela.

Razvoj negativne slike o telu može početi u ranom detinjstvu, kad se opažanja privlačnosti vlastitog tela, zdravlja i prihvatljivosti grade na osnovu povratne informacije od prijatelja, porodice i vršnjaka.

Deca već od četvrte godine radije biraju vitkije nego bucmastije figure, a šestogodišnja deca više vole prijatelje „normalne” težine, nego one gojazne. Zanimljivo je da čak i u tom dobu dečaci više prihvataju debelu decu nego devojčice.

Moguće je da je to zbog roditeljskog uticaja i komentara o izgledu i prehrambenim navikama njihove dece, gde se na devojčice vrši veći pritisak da budu mršave nego na dečake.

Pored toga, predrasude prema gojaznim ljudima ovekovečuju se putem medija uključujući tu dečije crtane filmove, knjige i video-igrice, koje gojazne likove predstavljaju kao neprivlačne, neinteligentne i asocijalne. Povrh toga, igračke promovišu nerzumne telesne ideale i razvijaju rodne težnje.

Psiholozi su ustanovili da devojčice starosti od pet do osam godina prijavljuju niži nivo poštovanja prema svom telu i povećano nezadovoljstvo veličinom svog tela posle izloženosti fotografijama Barbikâ. Otkriveno je da su adolescentkinje podložnije medijskim uticajima i da više upoređuju svoj izgled sa izgledom drugih u društvu nego što to rade adolescenti.

Međutim, novija istraživanja ukazuju na to da telesni ideali sve više utiču i na muškarce te da i oni, kao i žene, pribegavaju suplementima i dijetama kako bi promenili oblik svog tela. Razlika je u tome što žene žele da smršaju da bi bile vitkije, a muškarci žele da smršaju da bi im mišići izgledali definisano.

Izveštaj Britanskog dečijeg udruženja iz 2017. godine pokazuje da su deca najzadovoljnija svojim odnosima s porodicom, a najnezadovoljnija školom i svojim izgledom.29 Kao i obično, dečaci su bili zadovoljniji svojim izgledom nego devojčice, ali ta razlika se smanjila u odnosu na ranije ankete.

Devojčice su zadovoljnije životom uopšte nego dečaci u ranom uzrastu, ali se u dobu između desete i petnaeste godine prosečno zadovoljstvo životom u celini znatno smanjuje kod devojčica; kod dečaka ostaje stabilno. To bi moglo biti posledica kinjenja zbog izgleda ili početka fizioloških i psiholoških promena u pubertetu, koje stvaraju veću brigu zbog izgleda.

Pored toga, mišljenje prijatelja i vršnjaka utiče na razvoj samopoimanja slike o sopstvenom telu. Zbog izlaženja na kraj sa telesnim promenama i mišljenjem koje one pobuđuju, ovaj period je za devojčice težak posebno ako nastoje da dostignu ideal mršavosti.

Iako se najveći broj istraživanja o slici o telu bazira na uzorcima devojaka i žena, i muškarci sve više doživljavaju probleme sa predstavom o svom telu, ili bar to prijavljuju.

Ograničeno postojeće istraživanje o problemima sa slikom o vlastitom telu kod muškaraca ukazuje na to da kulturološke promene načina predstavljanja muškog tela navode muškarce da osećaju sve veće nezadovoljstvo svojim izgledom.

Tokom studija, i mladići i devojke doživljavaju sve veći pritisak vezan za fizički izgled, koji ostavlja posledice na njihovo psihičko zdravlje i ponašanje uopšte. Nekoliko korelacionih istraživanja pokazuje snažnu povezanost između društvenog upoređivanja sa vršnjacima i poremećajâ ishrane kod studen­tkinja.

Međutim, otkriveno je da se mlade studentkinje upoređuju sa medijskim slikama ideala mršavosti jednako često koliko se upoređuju i sa svojim vršnjakinjama. Sklonost socijalnim poređenjima uistinu je izraženija kod studentkinja sa simptomima poremećaja ishrane.

Uz to, te žene negativnije komentarišu vlastiti izgled kad im se pokažu snimci drugih ženskih tela jer je, kako je ustanovljeno, uticaj fizičke privlačnosti na mišljenje o sebi jači kod žena nego kod muškaraca.

Bez obzira na to, sve obimnija literatura pokazuje da pritisak masovnih medija da se prilagodimo mišićavom „idealu” muškog tela negativno utiče na zadovoljstvo telom muškaraca i dečaka, te na njihovo samopoštovanje i uvažavanje vlastitog tela.

Poslednjih decenija, idealizovano muško telo postaje sve mišićavije jer je fokus više na njihovom izgledu. To kod muškaraca može da doprinese slabom zadovoljstvu slikom o sopstvenom telu.

Istraživanje koje su naručile i finansirale organizacija YMCA i fondacija Succeed Foundation, a sprovela dr Filipa Didriks na Univerzitetu Zapadne Engleske, ustanovilo je da 80 % muškaraca, u poređenju sa 75  % žena, oseća anksioznost zbog uočenih mana i nesavršenstava svog tela.

Zbog toga su neki muškarci opsesivno vežbali, držali stroge dijete i doživeli poremećaje ishrane kako bi smršali ili se zategli. Skoro četvrtina anketiranih muškaraca je rekla da ih izgled odvraća od odlaska u teretanu.

Učesnici ankete su okrivili medije i slavne ličnosti za naglašavanje nerazumnih ideala fizičkog savršenstva i naglasili da time nikome ne pomažu.

Novija istraživanja otkrivaju da su muškarci u Americi, jednako kao i žene, skloni osećaju nezadovoljstva svojim telom, a da su adolescenti, koji su nezadovoljni oblikom svog tela i više nego adolescentkinje, skloniji da budu žalosni i kritikuju sami sebe, te da su muškarci nezadovoljniji svojim telom posle igranja video-igrica čiji su junaci mišićavi.

Većina ljudi je u nekom trenutku u životu nakratko nezadovoljna svojim fizičkim izgledom. Međutim, kod pojedinaca sa dismorfofobijom te misli se zadržavaju, pa i uprkos tome što ih drugi uveravaju da njihovom izgledu ništa ne fali, te misli su toliko uznemirujuće da utiču na svakodnevni život.

Telesna dismorfija se opisuje kao psihički poremećaj. Dismorfija je anksiozni poremećaj koji nagoni osobu na opsesivnu zaokupljenost sopstvenim izgledom i njegovim iskrivljenim viđenjem, i koji je navodi da razvije snažne nametljive misli o tome da s nekim aspektom njenog izgleda nešto ozbiljno nije u redu, te da treba da preduzme vanredne mere da to prikrije ili popravi.

Otkriveno je da preokupiranost težinom i oblikom tela dovodi do psihološke utučenosti i poremećaja ishrane kod devojčica, dok kod dečaka dovodi do ograničavanja ishrane i prejedanja. Tokom životnog veka, muškarci i žene primenjuju različite strategije za održavanje slike o telu.

Žene su sklonije da učestvuju u uzlaznim društvenim poređenjima po pitanju svog izgleda tako što druge žene opažaju kao privlačnije, dok su muškarci skloniji silaznim društvenim poređenjima, koja podižu njihovo samopoštovanje.

Telesna dismorfija obično počinje tokom adolescencije, ali obično ostaje nedijagnostikovana. Pošto ju je teško dijagnostikovati, poznato je da pogađa samo 2,4 % muškaraca i žena.

Međutim, može da utiče na kvalitet života u školi, na poslu i u socijalnim interakcijama, i može povećati rizik od poremećaja u ishrani, samopovređivanja i pokušaja samoubistva kao i što može dovesti do povećanog interesovanja za plastičnu hirurgiju.

Naravno, ne može se svaki slučaj nezadovoljstva svojim telom okarakterisati kao duševni poremećaj, ali sve učestalije nezadovoljstvo sopstvenim telom među polovima i kroz životni vek jeste alarmantno, pogotovu jer se pokazalo da nezadovoljstvo telom predviđa poremećaje u ishrani, simptome depresije, nisko samopoštovanje, debljanje i smanjenu fizičku aktivnost, ili, opet, preterano vežbanje i, naravno, pribegavanje kozmetičkim intervencijama.

***

Odlomak iz knjige Kerolin Mer: PSIHOLOGIJA MODE – Izgled, identitet i samopouzdanje, Prevod Jadranka Đerić Počuča, Izdavač: Psihopolis, Novi Sad, 2020. www.psihopolis.edu.rs