Postoji jedan period života u kojem smo makar na trenutke potpuno savršeni i perfektno divni, zaljubljeni u sebe i sa idejom da nam apsolutno ništa ne fali.

Nemamo okvire koji bi nam dali argumente da mislimo bilo šta drugo, jer ne poznajemo kategorije koje se zovu “dobro i loše”. Sve što jeste u nama – dobro je. Nažalost, ovaj period vrlo kratko traje jer se naši roditelji i društvo brzo potrude da nas tome nauče, definišući umesto nas šta je loše i kada to nismo dovoljno dobri.

Katarina Krstić Gestalt life coach i savetnik, HR Consultant
Katarina Krstić
Gestalt life coach i savetnik,
HR Consultant

U želji da zadržimo ljubav bliskih ljudi, kasnije i ostatka sveta koji nam je bitan, pokušavamo da budemo ono što se od nas očekuje i time obezbedimo da nas cene i vole. Potpuno prirodno, jer nam to omogućava da se dobro adaptiramo na život i uberemo neke od plodova toga što smo sjajni u sportu, prijateljstvu, matematici, muzici, plesu ili nečem drugom.

Međutim, povremeno se dešava da upadnemo u tu zamku da verujemo da ništa nije dovoljno dobro ako nije savršeno i to nas može voditi kreiranju velikog broja problema, tamo gde ih ne bi bilo i činiti nas jako nezadovoljnima ili podložnima raznim vrstama manipulacije.

Ako se zapitamo šta to znači kada je nešto savršeno onda dolazimo do toga da to uglavnom znači da je to nešto čemu niko ne može naći bilo kakvu manu, što izaziva samo pozitvne komentare, divljenje i zadovoljstvo, nešto što niko ne može bolje i iz čega se ne može izroditi bilo kakav problem. Naravno da je tako nešto nemoguće i da sebi stvaramo mnogo teškoća kada pokušavamo da postignemo nemoguće.

Kada verujemo da ništa nije dobro ako nije savršeno, dolazimo u situaciju da smo stalno suočeni sa tim da ništa ne valja i da ništa ne radimo kako treba.

Svaki negativni komentar, kritika ili mana koju mi sami ili neko drugi pronalazi u našem ponašanju, izgledu, rezultatima rada ili bilo čemu drugom, nas suočava sa tim da nismo savršeni. Ako smo skloni da verujemo da to u isto vreme znači da nismo dovoljno dobri, teško ćemo kroz to prolaziti i još teže postizati realne ciljeve.

Nije slučajno da priličan broj ljudi teško podnosi svoju nesavršenost zbog toga što se to od nas uporno i na svakom ćošku eksplicitno traži.

Mnogi su imali iskustva da njihovim roditeljima nikad ništa nije bilo dovoljno dobro, nastavnicima, takođe, a ista priča se nastavljala i sa partnerima, decom, šefovima, prijateljima. Pre svega, sklonost roditelja da previše i nerealno očekuju od nas, može nas usmeriti da kasnije u životu težimo perfekcionizmu i lako pristajemo na situacije u kojima će i drugi to od nas zahtevati.

Svi ćemo svakako, bez obzira na rano iskustvo, doći u situaciju da se od nas traži perfekcija ali ukoliko smo svesni da su takvi zahtevi nerealni, i ukoliko zaista vrednujemo, volimo i cenimo sebe takve kakvi jesmo, ove situacije nam neće poljuljati samopouzdanje, neće nas voditi u pravcu ljutnje na sebe i druge, niti nas pokrenuti na povlačenje kako bismo mogli da se zaštitimo od novih udaraca i suočavanja sa bolom istinom da nismo perfektni. Ukoliko smo odbacili ovaj nerealni cilj i prihvatili svoju nesavršenost, svoja trenutna ograničenja i slabosti, suočavanje sa tim nije bolno niti teško. Ono nas ne vodi ka optuživanju i kinjenju sebe ni drugih, ono nam daje smernice i pravac za nove poduhvate ukoliko ih želimo.

Pored toga, ovo prihvatanje nam omogućava da budemo svesni svojih pravih, autentičnih ciljeva jer nemamo prisilu da u nečemu budemo bolji samo zato da bismo mogli da cenimo sebe i zadovoljimo druge. Slobodni smo da biramo u čemu, koliko i kako želimo da rastemo. Nemamo potrebu da se dokazujemo sebi ili drugima, a naš napredak proizilazi iz naše istinske potrebe za razvojem i aktualizacijom.

U suprotnom, možemo biti spremni da prihvatamo izazove koji nas neće voditi većoj ispunjenost, veštini, znanju ili zadovoljstvu.

Možemo juriti još više diploma, sertifikata, moći, viših pozicija, novca, kuća, uraditi još više trbušnjaka, produžiti kosu, nokte, nabaviti novu garderobu, obići još stotinu zemalja ili restorana, ali to nikad neće biti dovoljno dobro i neće dovesti do osećanja ispunjenost i zadovoljstva. Može se desiti da protraćimo svoju energiju, zdravlje i život jureći za nedostupnim ciljem savršenstva.

Pitanje je zašto, ako znamo da je nemoguće, uopšte, i pokušavamo?

Verujući u mit o savršenstvu, koje ćemo postići vrlo brzo, samo da još ovo unapredimo, mi zapravo verujemo o mit o životu bez problema, teških vremena, gubitaka, grubosti, odbacivanja i neprijatnosti. Verujemo da ako mi budemo savršeni i sve ostalo će biti savršeno. Ljudi će nas voleti, poslovi će nas nalaziti, novac će pristizati sa svih strana, niko nas neće odbaciti i šta god da se desi, sa tim ćemo savršeno dobro izaći na kraj. Zbog toga želja da se bude savršen predstavlja želju da se bude zaštićen od problema i voljen, od drugih i od sebe samog.

Nažalost, život nije savršen, ljudi i sistemi oko nas isto nisu takvi, problemi i nevolje su zagarantovani.

Pokušavajući da se zaštitimo od bola kroz želju za savršenstvom zapravo svako malo bolimo sebe. Taj grč koji sebi stvaramo nosimo sa sobom 24 sata dnevno proživljavajući iznova i iznova sve ono čega se plašimo.

Zbog toga je važnije da, umesto prema savršenstvu, usmerio sebe ka realnim i dostižnim ciljevima i prihvatimo teškoće, bol, odbacivanja i neuspehe kao sasvim očekivane događaje u životu jednog sasvim normalnog nesavršenog čoveka koje živi u nesavršenom svetu.

Zato, možda nije loše povremeno sebi reći – Dobro, nesavršeno jedinstveno biće, opusti se! Dobro biti i neće i hoće!