Proces saznavanja sebe, sveta i naših međusobnih odnosa, započinjemo još uvek nesposobni za samostalno mišljenje, u potpunosti se oslanjajući na informacije i stavove koje dobijamo od svoje okoline.

Najpre učimo da imenujemo predmete i ljude, potom da im pridajemo epitete, učimo da imenujemo svoja osećanja i trudimo se da usvojimo pravila koja nam se eksplicitno serviraju kroz poruke i objašnjenja od strane drugih. Pre svega, naši roditelji, a potom i okolina, trude se da nas nauče šta je šta, šta je dobro, a šta loše, šta se mora a šta se ne sme, kako bi nas opremili znanjima neophodnim za razvoj i snalaženje u svetu.

Katarina Krstić Gestalt life coach i savetnik, HR Consultant
Katarina Krstić
Gestalt life coach i savetnik,
HR Consultant

Nemajući nikakav drugi okvir za tumačenje iskustava i bez kapaciteta za ličnu analizu, u početku sve što nam dolazi od drugih prihvatamo nekritično, usvajajući u celosti, smatrajući  apsolutnom istinom sva ta shvatanja, merila ponašanja, moralne sudove, estetske preferencije, politička uverenja  i razne vrednosti koje smo dobili od drugih, verujući u potpunosti u  njih i smatrajući ih delom sopstvenih uverenja i stavova.

Pročitajte i ovo: Da li je zavisnost odgovor na traumu? Najviše nas boli ono što nismo mogli da promenimo!

Ovakav proces nekritičnog usvajanja tuđih sadržaja i njihovog potpunog prisvajanja nazivamo introjekcijom.

Photo by Jonas Weckschmied on Unsplash

Sama introjekcija je veoma korisna za naš rast i razvoj u detinjstvu jer je introjekcija inicijalni mehanizam kontakta sa okolinom preko kojeg primamo hranu, ideje i pravila od značajnih osoba iz okoline.

Pročitajte i ovo: Tek kad prođeš proces raspadanje ega, možeš da doživiš ljubav

Proces odrastanja se u početku jedino i može bazirati na gutanju u celosti pravila koja dobijamo od svojih roditelja i drugih odraslih koji nas vaspitavaju, jer mi sami nemamo sposobnosti potrebne za analizu i proveru njihove ispravnosti.

Pročitajte i ovo: Na kakve muškarce su slabe jake žene?!

Pravila imenovanja stvari i skustava, pravila ponašanja i vrednosni stavovi su nam neophodni kako bismo se snalazili i uspešno komunicirali sa svetom. Na osnovu njih možemo da predviđamo ishode svog i tuđeg ponašanja i to nas upravlja u procesu odabiranja načina na koji ćemo reagovati na svoju okolinu.

classic-car-1130600_1280

Najveći broj ovih pravila koje introjektujemo, dobijamo  kao ”treba” i ”mora” poruke.

Poruke koje najčešće dobijamo u vidu iskaza: ”moraš vredno da radiš”, ”treba da kontrolišeš svoja osećanja”, ”ne treba da dangubiš”, ”moraš da daš svoju igračku drugu” i sl.,  usvajaju se bez analize i promišljanja postajući naši introjekti.

Pročitajte i ovo: Tajna seksualne želje u dugim vezama

Pored opštih pravila ponašanja kojima nas uči zajednica, na sličan način gutamo i stavove koji se odnose na nas same i oni za nas postaju neasimilovane istine. Poruke, kao što su: ” nisi dobar”, ”lenja si”, ”nespretan si”, ”nemoguća si”, ostaju tokom života atributi kojima i sami sebe opisujemo, čak i onda kada ne postoje objektivni pokazatelji za tako nešto.

Pročitajte i ovo: Pouzdani znaci koji govore da mu se sviđate

Otuda vredni ljudi mogu sebe doživljavati kao lenje, ljudi koji imaju dobre i kreativne ideje mogu smatrati da nisu dovoljno talentovani za kreativne poslove, brižni i požrtvovani ljudi mogu misliti da nisu dovoljno dali i da su egoistični.

Photo by Timo Stern on Unsplash

Često svoje ponašanje usklađujemo sa svojim introjektima kako bismo održali unutražnju ravnotežu pa celog života nepotrebno ostajemo ”smotani”, ”nesigurni”, ”tihi” ili ”nemogući”.

U periodu dok još uvek u potpunosti verujemo stavovima koji nam se serviraju, kada se susretnemo unutar sebe sa drugačijim iskustvom ili drugačijim autentičnim idejama, procenjujemo sebe kao loše i neadekvatne, jer nismo uspeli da se uklopimo u očekivanja i pravila koja nam je definisala naša okolina i za koja verujemo da su jedino ispravna i tačna.

Pročitajte i ovo: Andrija&Anđelka – šta nam poručuju i čemu (ne)treba da nas nauče

Verujemo da smo loši ako smo poželeli nešto što nije u skladu sa introjektovanim stavovima bez ideje da bismo možda mogli da preispitamo ispravnost samih pravila koja nam se serviraju.

Pročitajte i ovo: Obrazac žrtve kao beg od ljubavi

Iako dugi niz godina verujemo u istinitost slike svete koju smo nekritično usvojili, vremenom shvatamo da nismo u potpunosti u mogućnosti da svoja iskustva uklopimo u nju i u momentu kada počinje da se razvija naše apstraktno mišljenje i da se širi naše iskustvo sve više izvan granica naše primarne porodice,  počinjemo da osećamo problem da usaglasimo progutana pravila i logičke zaključake koje sami izvodimo.

feet-932346_1280

Tada iz stanja ravnoteže prelazimo u fazu nestabilnosti uverenja i stavova jer počinjemo da prepoznajemo da ”naši stavovi”, oni koji su došli kao gotova pravila iz sredine, nisu zaista u skladu sa onim što zapažamo, osećamo i mislimo. Tada ulazimo u težak zadatak u kojem se sve što dolazi iz sredine mora ili svariti i usvojiti kako bi zaista postalo deo naše ličnosti, ili odbaciti kao strano telo.

Pročitajte i ovo: Veliki Getsbi ljubav ili beg u tragičnu ljubav

U suprotnom, sve što postoji unutar nas a nije u potpunosti asimilovano i prihvaćeno, ostaje da egzistira kao strano telo u nama iako ga često ne prepoznajemo kao tuđe zato što ono može biti vrlo aktivno u našem umu i mi se možemo po automatizmu identifikovati sa njim.

Pročitajte i ovo: Ne bole ožiljci koje nosim, bole njihova imena

Takvi nesvareni stavovi, načini ponašanja, osećanja nazivaju se introjektima.

Tako u zrelom dobu, onda kada su nas razvoj i prethodno iskustvo opremili za mogućnost da kroz analizu razložimo sopstveno iskustvo i znanje i samostalno ga logički pakujemo u zaključke, postaje veoma važno da autentično osmislimo ono što nam dolazi iz okoline i odlučimo šta ćemo prihvatiti a šta odbaciti, kao i na koji način ćemo integrisati ono što je za nas hranljivo.

Photo by Courtney Clayton on Unsplash

Nastupa period u kojem introjekti počinju da žuljaju i u kojem nam je veoma važno da introjekciju  zamenimo svesnim i odgovornim odlučivanjem.

Pročitajte i ovo: Sinhronicitet – čudesno tkanje našeg postojanja

 

U ravni telesnog i fiziološkog, proces asimilacije možemo uporediti sa razgradnjom i varenjem hrane. Samo hrana koju smo sažvakali, svarili i asimilovali postaje deo nas, dok hrana progutana u komadu, leži u stomaku kao kamen, stvara nelagodnost i želju da je izbacimo iz organizma.

Pročitajte i ovo: Sudbina Petra Pana i njegovih izabranica I deo

Psihološki proces asimilovanja praktično je identičan ovom fiziološkom. To zapravo znači da je neophodno da svoje introjekte provučemo kroz iskustvenu i logičku analizu i ustanovimo da li stvarno odmor posle napornog dana znači lenjost, da li uvek otpor da se nekome pruži pomoć znači egoizam, da li zaista nemogućnost da se u nekom trenutku odgovori na izazov znači nesposobnost i da li sve što ”mora” zaista mora da se radi.

Photo by Allef Vinicius on Unsplash

Ovaj proces preispitivanja nekada ide i kroz otpor svemu što je do tada bilo označeno kao ”treba” ili ”mora” kategorija života.

Tada ulazimo u fazu u kojoj počinjemo više da baziramo svoje vreme i svoje odnose sa drugima na osnovu svojih želja a sve manje baziramo na rigidnim pravilima koje smo dobili u paketu. To je najočiglednije u periodu puberteta koji najglasnije preispituje veliki broj introjektovanih pravila i tokom rane adolescencije.

Pročitajte i ovo: Zaljubljujemo se u rane

Na žalost, koliko god da smo ”radili” na analizi ovih pravila u tom periodu, mnogi introjekti nastavljaju da nas žuljaju celog života, stvarajući nam anksioznost kao posledicu nesklada između onoga što osećamo i iskustveno znamo, i tih rigidnih stavova kojima sebi naređujemo suprotno. Ovakvo stanje stvari sputava našu slobodu da budemo ono što jesmo i da budemo dobro sa time.

Pročitajte i ovo: Šta je to dobar seks?!

Svaki pokušaj autentičnosti koji nailazi na prepreku introjekta, zaustavlja se ili se veoma teško probija ka svom cilju, zato što se unutar nas tada vodi žestoka borba između ”želim” i ”treba”, ”hoću” i mora”.

girl-92142_1280

Da bismo ih lakše prepoznali i eliminisali, dovoljno je da usmerimo svoju pažnju na svako svoje ”treba” i ”mora” razmišljanje.

Upravljanje svojim ponašanjem koje je bazirano na takvim stavovima, u geštaltu nazivamo ”trebalo bi da ” regulacijom. Ovakav vid upravljanja sobom čini nas nesrećnima sa sopstvenim izborima i stilom života koji vodimo, i oduzima snagu našoj motivaciji kada su u pitanju ciljevi koje želimo da postignemo, dajući ukus neslobode i gorčine našem životu.

Pročitajte i ovo: Da li da kažem prijateljici da je muž vara?!

Ukoliko se naša regulacija ponašanja po automatizmu vrši na osnovu ”trebalo bi da” regulacije, mi gubimo iz fokusa ono što nam govori naš unutrašnji osećaj vodjenja sebe koji je u skladu sa našim pravim potrebama. Tada se dešava da i svoj život kreiramo vodjeni nesvesnim introjektima kojima sebi odredjujemo životne scenarije za koje verujemo da su poželjni i dobri a zapravo nam ne odgovaraju.

Pročitajte i ovo: Šta je to dobar seks?!

Istina je zapravo da mi, u suštini, ništa ne moramo i da je ono što radimo rezultat naše želje da to biramo, ali pod uticajem introjekata, toga prosto nismo svesni.

Ideja: ”Moram da radim” i mukotrpno ustajanje iz kreveta dok nam se još uvek spava i dok želimo da ostanemo ušuškani u svom krevetu, deluje kao teška sudbina koju nekako “moramo” da podnesemo, ali zapravo, mi ne moramo da ustanemo iz tog kreveta i uputimo se na posao.

Brooke Winters, Unsplash

Istina je da, ukoliko rešimo da ustanemo, mi očigledno želimo da idemo na posao je želimo da imamo posao, zato što želimo da obezbedimo sebi pristojnu egzistenciju kroz redovna primanja, da struktiramo svoje vreme, komuniciramo sa ljudima i radimo nešto korisno.

Pročitajte i ovo: Detoksikacija na balkanski način

 

Zapavo, sa druge strane mi ne želimo da budemo bez novca, izolovani od društva, i zbog toga pristajemo da podnosimo sve ostale neprijatnosti koje su sastvani deo takvog stila življenja.

Pročitajte i ovo: Pokušaji bega u lažnu slobodu koji uništavaju vezu

Misao: ”Ja želim da radim jer želim da vodim smislen, stabilan i ugodniji život u odnosu na onaj koji bih vodio bez posla, novca i rada.”, potpuno je drugačije energije i značenja u odnosu na misao – ”Ja moram da radim”, i zbog toga je važno da budemo svesni ove razlike.

Photo by Ryann Flippo on Unsplash

Ova razlika u nama proizvodi i potpuno drugačiji emocionalni odgovor na situaciju i jača svesnost o cilju na koji je usmerena naša akcija, za razliku od svesnosti samog introjekta, i time nam omogućava više radosti, smisla i energije u životu.

Sa druge strane, svesnost o tome da zaista ništa ne moramo i spremnost da preispitamo svoje introjekte, može nam pomoći da neke stvari i prestanemo da radimo ukoliko nisu u skladu sa našim željama i mogućnostima.

Pročitajte i ovo: Nezdrava doza infantilnosti u vezi

Tako možemo prestati da se viđamo sa ljudima koji du nam teški, prekinuti sa radom na poslovima koji nas ne ispunjavaju, napustiti školovanje koje nije u skladu sa našim interesovanjima, prekinuti vezu ili izaći iz braka, ako prepoznamo kojim svojim introjektima sebe držimo u zatočeništvu.

Photo by Shianne Morales on Unsplash

Pored toga, introjekti koji nam govore da za nešto nismo sposobni, ukoliko se preispitaju mogu nas voditi ka potpuno suprotnim zaključcima ili ka spremnosti da potražimo pomoć u segmentu koji nam je potreban, ka promenama koje želimo za sebe.

Pročitajte i ovo: Zašto su visoko inteligentni ljudi često nesrećni?

Preispitujući introjekte saznajemo da mnogo toga, za šta smo verovali da je nemoguće, u stvari možemo, da mnogo toga zapravo smemo iako smo verovali da se ne sme, da mnogo toga želimo ali smo to u nekom trenutku u potpunosti zaboravili, verujući da je za nas nešto drugo. Na taj način osvajamo svoju energiju i svoju slobodu, razvijamo nove talente i mogućnosti i rastemo na osnovu svog iskustva i u skladu sa svojim željama i ciljevima.