Proces, u kojem zadovoljavamo svoje potrebe i postižemo ciljeve, prolazi kroz nekoliko faza.

Prva od njih vezana je za osećaj da nam nešto nedostaje ili nas negde žulja.

Ovaj osećaj, ukoliko mu posvetimo pažnju, vodi ka jasnom idenfitikovanju potreba ili želja koje stoje ispod njega i jača našu spremnost na aktivnosti kojima bismo ovaj nedostatak mogli nadoknaditi.

Katarina Krstić Gestalt life coach i savetnik, HR Consultant
Katarina Krstić
Gestalt life coach i savetnik,
HR Consultant

U sledećoj fazi pravimo planove i razmišljamo o tome kako da nešto uradimo, pre nego što krenemo u pravu i odlučnu akciju.

Sama akcija nas vodi prema cilju sa kojim treba da se sretnemo i kojeg treba da integrišemo i zaokružimo osećanjem zadovoljstva.

Međutim ovaj proces ne ide uvek glatko i puno je mogućnosti da sebe ometemo nekim od mehanizama odbrane, onda kada nismo dobro sa onim što planiramo da izvedemo. Jedan od takvih mehanizama odbrane u gestalt pristupu naziva se retrofleksijom.

U slučaju retrofleksije, umesto da uđemo u završni kontakt i učinimo ono što želimo u svetu oko nas, mi svoju aktivnost zaustavljamo i okrećemo je ka sebi. Razlog za to je nejčešće unutrašnji konflikt i nedostatak podrške u sebi da samu nešto sprovedemo u delo, jer se to kosi sa nekim našim uverenjima i stavovima ili se plašimo reakcije okoline.

people-690547_1280

Na jednostavnom primeru to može izgledati ovako.

Osećamo da nam neko ponašanje u okolini smeta i počinjemo da shvatamo šta je tačno to što nas čini tužnim ili ljutim u tom odnosu. Razmišljamo o tome kako bismo tom ponašanju moglu stati na put i spremamo se da preduzmeno akciju, npr. da nekome iz svoje okoline kažemo da nam njegovo ponašanje smeta. Međutim, umesto da pozovemo telefonom ili da u direktnom kontaktu tokom susreta jasno stavimo do znanja u čemu je problem, mi naprasno dobijemo glavobolju ili neki drugi simptom, i nemamo snage da tu akciju sprovedemo u delo. U ovom konkretnom slučaju ljutnju i nezadovoljstvo okrećemo prema sebi i sebi činimo ono što bismo želeli da učinimo nekom drugom.

Razlog zbog kojeg okrećemo neprijatnu akciju prema sebi najčešće je taj da imamo uverenja da nije lepo učiniti nešto što će kod drugih ljudi izazvati neprijatna osećanja, da ćemo ispasti sebični, grubi ili zahtevni, da će se neko naljutiti na nas i uzvratiti negativnom reakcijom.

Zbog toga na nesvesnom nivou odlučujemo da neprijatna osećanja okrenemo ka sebi, da ih mi sami lično iskusimo pre nego da biramo da ih neko drugi iskusi zbog naše aktivnosti.

Akcija koja je smisleno trebalo da bude orijentisana prema spolja, prema našoj okolini, menja svoj smer i završava se na našoj koži ili ispod nje.

yellow-926728_1280

Najočigledniji primer ovog mehanizma vidimo u situacijima samopovređivanja kod dece, koja svoju ljutnju ne mogu da plasiraju tako što će udariti onoga na koga su ljuti već udaraju, čupaju ili grizu sami sebe.

Nedostatak dozvole od okoline da se neke stvari kažu ili urade i strogo kažnjavanje u vezi takvih neželjenih impulsa, mogu predstavljati put za učvršćivanje ovog mehanizma. Tako neki ljudi radije biraju glavobolju nego svađu i sukob, bol u želucu pre nego da nekome saopšte svoju ogorčenost, visok pritisak pre nego da ispolje svoje neslaganje ili odbiju da rade ono što ih čini napetim i što ih iscrpljuje.

Retrofleksija može biti vezana i za pozitivna osećanja i sprečavati nas da ih iskažemo ili tražimo od drugih, ali je najčešće u vezi sa našim agresivnim impulsima.

Ono što smo često slušali od detinjstva, posebno u okolnostima u kojima nije dozovljeno da se na bilo koji način pokaže ljutnja, jeste da je agresija nešto što je neprihvatljivo, neprimereno i nepoželjno kao ponašanje u društvu.

Međutim, agresija je vitalna sila koja nas vodi u pravcu ostvarenja želja i omogućava zaštitu od neprijatnosti ili okolnosti koje ne želimo u svom životu. Samo značenje reči agresija potiče od latinskih reči ”ad” što znači prema i ”gradior” što znači kretati se ili koračati.

Ova energija se može ispoljavati na destruktivan, rušilački način ili zreo i konstruktivan način, ukoliko se tokom razvoja nauči kako da se ispolji u okvirima koji su društveno opravdani i dozvoljeni. Bez ove sile ne bismo imali mogućnost da ’’zalegnemo na neki posao’’, savladamo neke loše navike, ostvarimo dobar rezultat na takmičenju, istrajavamo u nekim akcijama sve do pobede, jer nam ona omogućava upravo to kretanje ka ciljevima.

way-427984_1920

Sa druge strane, bez agresije ne bismo bili u stanju da se odbranimo od zahteva i interesa drugih ljudi oko nas, da postavimo granice i kažemo ’’sad je dosta’’, ”ovako više ne može”, ’’to nije u redu’’, ’’to više neću da trpim’’ i na razne druge slične načine zapravo ’’pokažemo zube’’ onda kada je to potrebno.

Treba biti svestan razlike između potrebne, zdrave i zrele agresije koja se koristi za ostvarivanje ličnih interesa uz prisustvo razumevanja i poštovanja drugih ljudi i agresije koja je destruktivna, nezrela i, kao takva, često i nije vezana za neki konkretan cilj osim za samo praženjenje negativnih impulsa i rasterećenje frustracije, npr. u slučaju deteta, koje iz besa lomi svoje igračke jer mu je rečeno da mora da ide na spavanje.

Ukoliko smo tokom razvoja, pod uticajem roditelja, škole, sistema, radnih organizacija, društvenih grupa kojima pripadamo, sebi zabranili bilo kakvo, pa čak i veoma ljubazno i zrelo ispoljavanje ljutnje i nezadovoljstva, onda smo pravi kandidat za čestu upotrebu ovog mehanizma odbrane.

Svu svoju ljutnju možemo uvek lako okrenuti ka sebi pa umesto da se ljutimo na nekoga ko nas je prevario u nekom dogovoru, ljutimo se na sebe jer smo bili ’’slepi kod očiju’’, umesto da se naljutimo na dete koje ne ispunjava obaveze u školi, ljutimo se na sebe jer nismo bili dovoljno dobri roditelji pa ga nismo pravilno vaspitali, umesto da se ljutimo na komšiju koji uvek pravi buku u vreme kada sav normalan svet spava, ljutimo se na sebe što nismo kupili stan u boljem kraju i slično.

Osoba sklona retrofleksiji najveći deo agresije okreće ka sebi i time sebe dovodi u stanje čestog osećanja krivice, neadekvatnosti, stida, nesigurnosti i sniženog samopoštovanja.

Ovakvu primenu retrofleksije na mentalnom nivou možemo učiti i putem modela koji smo imali u neposrednom okruženju bilo tako što je neko od naših bližnjih i sam primenjivao ovaj mehanizam, bilo tako što je neko bio destruktivno agresivan pokazujući nam primerom koliko agresija može biti loša ili koliko loše može proći onaj koji je na nezreli način dosledno koristi.

Na telesnom nivou kroz retrofleksiju deo sopstvene agresivne energije okrećemo ka sebi i stvaramo sebi neprijatnost, teškoću ili bol koji smo izvorno želeli da usmerimo na nekog drugog.

art-194753_1280

Ovaj mehanizam podrazumeva neku vrstu potajnog, nesvesnog ’’kompromisa’’ koji pravimo unutar sebe jer se bojimo da izrazimo svoju ljutnju i nazdovoljstvo, najčešće zbog toga što nismo naučili kako to da učinimo na kreativniji, efikasniji i prihvatljiv način. Stvarajući sebi telesni problem, bol, nelagodnost ili bolest, sa jedne strane izbegavamo da činimo ono što nam ne prija a sa druge strane na pasivno-agresivan način ’’kažnjavamo’’ one koji od nas nešto zahtevaju ili nešto ne žele da nam daju u datom trenutku.

Tako izbegavamo da otvoreno saopštimo da nešto nećemo jer je reč ’’neću’’ u našem sistemu zabranjena, verovatno još od detinjstva, i pretvaramo svoju reakciju u poruku koja znači ’’ne mogu’’. Stvarajući neku nesposobnost, branimo se od zahteva drugih ili nalazimo opravdanje za to što nemamo dovoljno želje, smelosti ili snage da dovedemo neku akciju do kraja i dosegnemo cilj koji želimo.

Ukoliko se od nas traži da neku odluku iza koje ne stojimo sprovedemo u delo, a nemamo snage da joj se suprotstavimo, možemo uvek deo svoje ljutnje usmeriti ka sebi i napraviti tahikardiju, otići na bolovanje ili prosto raditi u mukama i pokazati drugima, pasivno-agresivno, do čega su nas doveli svojim zahtevima.

Upravo kroz poruke koje neki ljudi i otvoreno upućuju okolini može se videti jasno mehanizam retrofleksije na delu.

’’ Od njih me boli glava’’, umesto da napravim neki korak ka tome da oni prestanu to da rade, ’’od nje mi skače pritisak’’, umesto da jasno postavim granicu i ne dozvoljavam neko ponašanje, ’’od tog posla sam se razbolela’’ umesto da iskoristim svoju agresiju i postavim stvari tako da budu u većem skladu sa mojim željama i interesima.

Jasno je da mi nismo uvek u mogućnosti da postavimo sve onako kako nama najviše odgovara. Nekada svesni ograničenja koje postoje u okolini odlučujemo da i ne pokušavamo, ali je važno da u tom procesu sagledamo kako to činimo i da li time sebe oštećujemo kroz retrofleksiju. Nekoliko koraka nam može pomoći u tome.

Najpre se možemo zapitati da li je zaista istina da se ne može učiniti ništa smislenije od toga da bolimo svoju glavu, jedemo svoju džigericu i stvaramo sebi razna druga psihosomatska oboljenja u situacijama koje nam ne odgovaraju.

Da li se možda ipak možemo bolje založiti za sebe i učiniti nešto da promenimo okolnosti koje nam ne odgvaraju? Šta će se to toliko strašno desiti ako kažemo nečemu “Ne” ili jasno i otvoreno pokažemo do čega nam je stalo i šta nam smeta? Da li će ta ”strašna” reakcija koju ćemo time potencijalno izazvati biti strašnija od onesposobljavanja sebe i razvijanje sopstvene bolesti?

wood-8196_1280

Uostalom, ako ne ispoljimo nezadovoljstvo. nije krivica na drugima što ga ne prepoznaju dok ga tako lepo skrivamo od njih ili ga ispoljavamo samo u mutnum tragovima.

Zatim, ako se zaista ne može učiniti mnogo, možemo se zapitati da li je potrebno da se i dalje ljutimo na stvari koje se ne mogu promeniti i negujemo neka prevelika, pa čak i nerealna očekivanja a onda ljutnju zbog toga što se ona ne ostvaruju okrećemo ka sebi.

Da li možemo u većoj meri prihvatiti neke okolnosti i živeti više u skladu, a manje u besu sa njima? I, šta će se desiti ako nastavimo da ne prihvatamo realnost i negujemo svoju ljutnju i svoju naviku da je usmeravamo ka sebi?

Pored toga, sve i da smo dalje ljuti, možemo se zapitati da li postoji neki bolji način da svoju energiju potrošimo umesto da je koristimo za uništavanje sopstvenih potencijala.

Da li možemo da pronađemo neki kreativniji i konstruktivniji stil izbegavanja onoga što ne želimo umesto da stvorimo sebi pritisak ili bolimo svoje telo, napadamo sebe i mislimo ružno o svojim sposobnostima?

Da li postoji način da pronađemo neke druge aktivnosti i kroz njih plasiramo svoje nezadovoljstvo i ljutnju onda kada nismo uspeli da sve namestimo upravo onako kako smo hteli.

I na kraju, ako ništa od toga ne pomogne, vredi znati da vrata koja vode napolje iz frustrirajuće situacije nisu nikad zaključana.