Naš prirodan proces ostvarenja želja i ciljeva započinje upravo prepoznavanjem onoga što želimo i što nam je potrebno.
Nekada su nam želje sasvim jasne i tada smo puni energije i posvećenosti u odnosu na njih, a ponekad se dešava da lutamo tražeći odgovor na pitanje šta zapravo hoćemo sada. Dešava se da ono što smo juče mislili da želimo, što smo odlučili da istrajno ganjamo, najednom danas potpuno zaboravimo i na kraju dana shvatimo da se opet nismo pozabavili time.

Gestalt life coach i savetnik,
HR Consultant
Zaboravljamo da vežbamo, da se hranimo zdravo, da konačno nekome kažemo šta mislimo, da pozovemo prijatelja i zatražimo savet, da pogledamo oglase za posao, čitamo onu knjigu ili obavimo taj težak razgovor koji nam se mota po glavi. Razlog zbog kojeg se često dešava da naglo zaboravimo svoju želju ili odluku može biti naša sklonost ka defleksiji.
Suština ovog mehanizma je u tome da nam omogućava da u trenutku kada postanemo svesni neke svoje potrebe ili želje, a iz nekog razloga nismo spremni da se posvetimo radu na njenom ostvarenju, svoju svesnost usmerimo na nešto potpuno drugo.
Ima mnogo razloga zbog kojih se dešava ovo odbijanje pažnje od naših potreba i želja.
Nije nam uvek lako da budemo u kontaktu sa svojim željama jer to u isto vreme znači i biti u kontaktu sa svojim frustracijama, posebno ako mislimo da je nemoguće te želje zadovoljiti, ili mislimo da će biti preteško, da ćemo doživeti neuspeh ili da ćemo platiti veliku cenu. Zbog toga neke svoje želje držimo u skoro potpunom mraku, ne dozvoljavajući da se svesnost probije do njih, a ako se to slučajno i desi, primenjujemo defleksiju da se odbranimo od neprijatnog osećaja koji je za njih vezan.
Ka defleksiji počnu da nas usmeravaju još u najranijem detinjstvu.
Klasičan primer za to je zvečka, neka druga igračka, hrana ili bilo šta drugo što skreće pažnju sa naših potreba u tom trenutku.
Scena je vrlo poznata. Dete plače za mamom koja je morala na kratko da izadje i mi se potrudimo da joj skrenemo pažnju nečim šarenim, ukusnim ili nečim što ispušta zanimljive zvuke i boje. Dete zaboravlja svoju želju za majčinim prisustvom i razvija želju da se igra sa onim što mu nudimo. Na trenutke se njegova svesnost ponovo probija i ono kreće da plače iznova, ali u izobilju raznih zamajaca nekako uspevamo da ga održimo u manje više veselom stanju.
Defleksija kao i ostali mehanizmi odbrane, u suštini, nije ni dobra ni loša.
Sa jedne strane pomaže nam da se nosimo sa nekim frustracijama kada smo u situaciji u kojoj ne možemo da realizujemo svoje potrebe, ili kada biramo nešto za šta verujemo da je vażnije.
Na primer, možemo osećati žeđ, a biti u situaciji da nemamo i ne možemo odmah nabaviti vodu pa rešavamo da gledamo kroz prozor autobusa ili automobila, da se zabavljamo slušanjem muzike, razgovorom sa saputnicima ili mobilnim telefonom.
Tada prestajemo na trenutak da osećamo žeđ i čekamo da dođe pravi momenat da se svesnost o toj potrebi pojavi.
Takođe, može se desiti da usred nekog važnog razgovora pomislimo na to kako treba da pošaljemo neku poruku, ali deflektujemo tu ideju jer nam je važnije da pratimo tok razgovora.
Jasno je da tokom dana napravimo veliki broj defleksija, odnosno, prebacivanja pažnje s jedne teme na drugu i ako je to rezultat našeg svesnog izbora onda je često i dobro rešenje za nas u datim okolnostima.
Jednostavno, neke stvari prosto odlažemo za bolji momenat ili “pravo vreme”. Međutim, defleksija ima i svoju veoma lošu stranu.
Njena loša strana, ako je koristimo previše i nesvesno, se ogleda u njenoj sposobnosti da nas vodi u pravcu izbegavanja rešavanja problema i u određene vrste ponašanja koje se na kraju svedu na besmisleno trošenje energije, novca i vremena. Ukoliko je defleksija naš dominantni mehanizam odbrane može se desiti da brzim i čestim prebacivanjem pažnje i energije sa jedne želje na drugu, sa jedne figire na sledeću, neprestano trčimo za nečim ne shvatajući da zapravo neprestano bežimo od rešenja i time sebi kreiramo put u nezadovoljstvo.
[quote_left]Primenjujući na nesvesnom nivou defleksiju činimo mnoge stvari koje ne samo da nas neće odvesti u pravcu zadovoljstva zbog ispunjenih ciljeva i želja, već će nas voditi u pravcu sve većeg nezadovoljstva i frustracije.[/quote_left]
Ukoliko smo, recimo, nezadovoljni svojim poslom i u nekom trenutku potpuno svesni svojih emocija u vezi sa tim, odlučno rešili da ćemo već od sutra krenuti da tražimo drugi posao, defleksija nas može voditi ka tome da već u sledećem momentu počnemo da mislimo o godišnjem odmoru, emisiji koja se upravo odvija na televiziji, ili možemo naprasno dobiti inspiraciju da pozovemo nekog prijatelja i odemo na piće.
Kao sa zvečkom, pokušaćemo da se relaksiramo i odagnamo neprijatne misli o poslu.
Naravno, to samo po sebi nije loše rešenje za to veče, pitanje je samo da li je to dobro rešenje za ceo život. Problem dakle nastaje onda kada defleksiju koristimo nesvesno i dominantno, jer se onda može desiti da upravo zbog takvog ponašanja nikada ne realizujemo svoje želje i do kraja života ostanemo u okolnostima koje nam ne odgovaraju.
[quote_right]Na sličan način, ljudi ostaju u lošim vezama i brakovima, propuštajući da ih poprave ili završe, deflektujući kroz šoping, kroz fokusiranje na hranu i prejedanje, prebacivanje pažnje na bezbedne teme, bežanje u posao ili u paralelne veze, izbegavajući da se zaista ozbiljno suoče sa onim što su njihove želje i potrebe.[/quote_right]
Defleksija im na kratko pomaže da izađu iz stanja ljutnje, frustracije, tuge, praznine ali ih sa druge strane uporno, nekad čak i decenijama drži u odnosima u kojima su nezadovoljni i u kojima, kada defleksija ne uspe da obavi svoj posao, može doći i do ozbiljnijeg narušavanja njihovog zdravlja u vidu bolesti ili depresije. Defleksija je upravo mehanizam na kojem počiva fenomen da živimo u svetu u kojem sa jedne strane imamo izobilje raznih vidova dostupnih zabava a sa druge strane sve veći broj dijagnoza depresivnih stanja.
S obzirom na to da savremeno društvo uveliko podrzava defleksiju kao dominantni stil življenja, forsirajući brzo smenjivanje sadržaja i trenirajući nas da ne ostajemo dugo u kontaktu sa bilo čim, ovaj mehanizam je kod velikog broja ljudi vrlo aktivan. Kad se iznerviramo promenimo kanal na tv-u, kada smo nezadovoljni ponašanjem dece pogledamo šta ima novo na Facebook-u, kada smo usamljeni kupimo nove cipele, a želje koje ostaju nerealizovane i problemi koji ostaju nerešeni rastu i postaju sve teži, dok mi sa druge strane imamo sve manje energije da se sa njima izborimo, jer nas defleksija navodi da tu energiju besumučno trošimo na nešto drugo.
Na taj način pravimo začarani krug iz kojeg jedino možemo izađi kroz punu svesnost i punu pažnju za ono što je zaista naša prava potreba.
[quote_left]Za početak, dobro je da budemo svesni ovog mehanizma koji nam pomaže da bežimo od neprijatnih osećanja i koji nas odvlači sa puta rešavanja problema.[/quote_left]
Takođe je važno da budemo svesni kuda će nas trenutno olakšanje odvesti u budućnosti. Ako osvestimo svoje načine defleksije biće nam jasno i to da se posle deflektovanja često osećamo još i gore nego pre upotrebe ovog mehanizma i da u nekom trenutku čak i on gubi svoju sposobnost da nam makar privremeno olakša život, ako ga u vezi sa nekim konkretnim željama i problemima već duže vreme dosledno primenjujemo.
Nije uvek lako, i nije uvek ni potrebno ostati u neprijatnom osećanju, osetiti tugu, bes ili strah, ali konstantno bežanje od tih osećanja zapravo je garantovano vraćanje na isto mesto koje svaki put izgleda sve gore i gore. Zbog toga je “ostajanje sa” onim što se dešava u nama, posvećivanje pune pažnje onome što nam je istinski važno, uz veru u svoje sposobnosti da možemo napraviti promenu koju želimo, umesto da sebe zamajavmo raznim zvečkama dok lagano tonemo, jedini način da zaista ostvarimo sebe i osvojimo zadovoljstvo životom.