Kada hodamo bosi u sred zime ili nosimo tople zimske čizme u sred vrelog letnjeg dana i započinjemo dan jutarnjom pozitivnom afirmacijom, u kojoj osećamo i vizualizujemo kako je temperatura idealno skrojena prema nama, a osećaj prisustva u tom danu blaženo stanje udobnosti i lakoće, teško da će se išta pozitivno desiti ako ne shvatimo da smo pobrkali lončiće i da se ništa željeno neće privući, sve dok ne uvidimo jasno šta činimo u odnosu na ono šta želimo i šta zaista osećamo.
katarina krstic
Katarina Krstić, Gestalt life coach i savetnik&HR Consultant

Otuda svi ti pokušaji da samo kroz pozitivne afirmacije, ne sagledavajući realnost i ne čineći sve što je potrebno da se njoj adaptiramo i da nju uskladimo sa sobom, dospemo tamo gde želimo, zapravo, vode u jednu dugu i dobro osmišljenu filozofiju samozavaranja. A efiketi mogu biti vrlo neugodni i neočekivani.

Daleko od toga da pozitivno razmišljanje o onome što želimo nema nikakvog smisla.

Njegov smisao je upravo u našoj mobilizaciji za akciju, u otklanjanju sumnji i strahova koji nas odvlače od želje da probamo, u odvažnosti i u inspiraciji koja dolazi iz doživljaja užitka koji se javlja dok zamišljamo da smo svoju želju ostvarili.

Čini se, kroz iskustvo, da ovakvo stanje zaista može privući i dobre okolnosti i događaje, ako ništa drugo, može makar omogućiti da ih lakše uočimo, prepoznamo i bolje iskoristimo. A takođe je dobro poznato da su same pozitivne afirmacije i vizualizacija ostvarenja, deo prirodnog procesa u ciklusu ostvarivanja ciljeva i zadovoljavanja potreba.

Geštaltistički pristup ostvarenju želja i ciljeva naglašava da sve počinje od senzacije koja nam govori da nam nešto  nedostaje, da nas žulja ili da nam treba, a samo naše shvatanje ovih senzacija dovodi nas u sledeću fazu – fazu Svesnosti u kojoj smo u potpunosti prepoznali ono što se dešava u nama, uobličili sa jasnoćom naše želje, potrebe i ciljeve i jasno sagledali realnosti i time omogućili sebi da uđemo u sledeću fazu – fazu Mobilizacije.

Upravo je to faza u kojoj prirodno i spontano počinjemo da zamišljamo i osećamo ispunjenje dostignutog cilja. To je faza u Ciklusu Svesnosti  u kojoj zamišljamo nove željene situacije i okolnosti i oživljavamo taj osećaj zadovoljstva i radosti zbog očekivane promene, spremajući se da pređemo na naredni nivo – fazu Akcije. Tu smo tek na pola puta a put nam svakako neće biti ni jasan ni izvestan ukoliko smo samo utrčali na teren bez jasne svesnosti i jasnih senzacija.

Zbog toga je veoma važno da budemo svesni toga šta se dešava kada pokušavamo da svoje osećaje i svoja osećanja prosto zamenimo nekim drugim, diktiranim, nametnutim ili tuđim, predivnim, pozitivnim afirmacijama.

Ustajemo i koračamo kroz prostor koji nam je tesan, udaramo opet u istu prepreku, srećemo se sa licima koja nas rastužuju ili ljute, obavljamo poslove koji nas frustriraju, pravimo se da nam “nije ništa”, očitamo par prigodnih afirmacija i guramo tako sve do ozbiljnih psihosomatskih bolesti koje će nas motivisati na to da afirmišemo još jače i još duže.

Nesvesni svojih pravih osećanja, potiskujemo ih još većom snagom verujući da su svi ti prirodni procesi u nama krivci zbog toga što još uvek nismo privukli to što smo želeli.

Učvršćujemo uverenje da u nama živi nešto loše i otrovno, nešto što nam život kvari i što nam donosi nesreću, i ne uspevamo da se setimo da sve što je u nama ima svoju funkciju i da postoji da bi nam služilo. Uvereni da imamo nekakav višak delova, pokušavamo da se otresemo tog tereta negativnih misli i osećanja i pitamo se gde grešimo i kako to da nam ne ide bolje.

A bolje biti ne može sve dok pokušavamo da amputiramo delove sebe, umesto da sagledamo čemu nam oni služe i upotrebimo ih na najbolji mogući način. Strah je tu da nas učini opreznim i kada situaciji pristupimo oprezno,  otvara se prostor za sponatnu i prirodnu pozitivnu afirmaciju uspeha.

Tuga je tu da nas obavesti da nam nešto važno nedostaje ili da smo nešto drago izgubili, a kroz neometan proces tugovanja prirodno dolazimo do želje da popunimo prazninu i afirmišemo nove dobitke i radosti.

Ljutnja je tu da nas opomene da trpimo nešto što ne želimo i da nas inspiriše da pomerimo granice, otklonimo prepreke ili postavimo rampe na ulazu, i kada to učinimo, možemo mirne duše da afirišemo lepši sutrašnji dan jer se osećamo dobro, sada i ovde, nakon što smo afirmisali sami sebe.

U protivnom, negiranjem i odbacivanjem autentičnih osećanja, dovodimo sebe u stanje paralize u kojem se ne vidi šta jeste, od onoga šta bismo želeli da bude, u kojem svu svoju energiju koristimo kako bismo gušili delove sebe i sprečavali sopstvene akcije.

Jer, mi možemo satima sedeti i vizualizirati da stojimo, ali promena položaja će se desiti onog trenutka kada shvatimo da u stvari sedimo i kada zapravo ustanemo.

Rešenje je, zapravo, jednostavno, ako smo svesni onoga što jeste u nama i sa punim poštovanjem se pozabavimo time, ne pokušavajući da negiramo ili odbacimo sebe, imamo priliku da se na prirodan način orijentišemo ka pravom cilju, mobilišemo se kroz pozitivno razmišljanje, osetimo radost dostignutog cilja u fantaziji i krenemo u energičnu akciju i ostvarenje.

Preskakanje neprijatnih koraka, nažalost, nije moguće.